Često možemo čuti da su žene jednake (ili barem da bi trebale biti jednake). Ali pitanje je; jednake kao što? Čini se kako se odgovor svodi na “jednake kao muškarci.”
Alice Von Hildebrand objašnjava; “Nesvjesno, feministice priznaju superiornost muškog spola želeći postati poput muškarca. U ludosti žele mijenjati nejednakost umjesto da postignu pravdu ili istinu. Ženstvenost je čuvar ljudskog života; jednom kada nestane, posljedice su katastrofalne.”
Iako se često spominje da feministice mrze muškarce, one još više mrze žene. Feminizam je ideologija da se odrasle žene moraju ponašati poput odraslih muškaraca, a mali dječaci se moraju ponašati kao male djevojčice.
Feministice preziru sve ženstveno, žene koje se ne slažu s njima izdaju njihovi borbu. Navodno je ideal takav da treba biti indiferentan po pitanju spola, ali zapravo je ideal muževnost. Vizija je da će se jednog dana svi ljudi ponašati kao muškarci, ali da će neki od tih muškaraca izgledati kao žene, ali se samo oblačiti nešto drugačije.
***
Istina je da muškarci i žene imaju drugačiji raspodjelu sposobnosti, kapaciteta i motivacija. Osim toga, ženama je češće teže odvojiti različita područja života. Pogrešno je, naivno i apsurdno, očekivati da će doći do istih ishoda odnosno da ćemo pronaći identična ponašanja i ostvarenja na razini spolova.
Muškarci i žene su komplementarni. (Gledajući pojedinačno, nemaju ni čitav reproduktivan sustav. Iako govorimo o muškom i ženskom reproduktivnom sustavu, svaki spol ima samo “pola” sustava. Da bi sustav bio cjelovit, potreban je i muškarac i žena za nastajanje novog ljudskog bića.)
U antička vremena postojalo je razmišljanje da je žena nesavršeni muškarac. Takvo razmišljanje se izgubilo na dulje vrijeme, ali danas je opet sveprisutno. Za feministice, ali i kao dio popularne kulture, žena mora biti kao muškarac, mora postići ideal muškarca, kada to ne uspijeva onda je neuspješna.
***
Žene počinju osjećati krivnju što žele obitelj, što zapostavljaju karijeru radi djece. Djevojke koje se upuštaju u neobvezne nasumične odnose – pokušavajući imitirati živote nekih muškaraca – i koje se osjećaju loše zbog takvih iskustava počinju osjećati krivnju. Točnije počinju osjećati krivnju jer osjećaju krivnju. Pitaju se tko je kriv što nisu u stanju uživati pretpostavljajući kako im “društvo” nabija taj osjećaj krivnje. Ne razmišljaju da je nešto pogrešno u tome što čine i da je osjećaj krivnje normalna posljedice, nego osjećaju krivnju što uopće imaju osjećaj krivnje. Osjećaju obvezu ponašati se tako, ako to ne čine nešto propuštaju – izdaju feministički ideal.
P.S.
Google me neki dan podsjetio na dan majki. (Iznenadilo me što su tome posvetili svoj logo, mislio sam da su “napredniji” od hvaljenja majčinstva i takvog izraza agresije prema svima “drugačijima” – vjerujem da u dvadeset prvom stoljeću ne trebam isticati koliko je to problematično. Povodom dana žena su bili perfidniji, prikazali su žene s različitim karijerama, nijedna nije ima dijete pokraj sebe.)
Pa, sretno onda svim majkama, to naravno uključuje i one koje njeguju duhovno majčinstvo u različitim oblicima.
Članak preuzet s bloga http://katoliksdnakace.blogspot.com/
