PRIRUČNIK ZA ŽIVT U HRVATSKOJ
Ustaše su u Jasenovcu počinile zločin, jer su od 1941. do 1945. godine tamo ubijali ljude. Kada je u proljeće te 1945. godine Jasenovac oslobođen, stvoreni su svi preduvjeti da se pred lice pravde dovedu oni najodgovorniji za te zločine, te da se zločini istraže, kako bi se utvrdio točan broj ubijenih. To je bila civilizacijska dužnost nove vlasti koja se zvala narodna.
Nažalost to se NIJE dogodilo.
NITKO nije priveden pred sud. NIKOME nije suđeno za zločine u Jasenovcu.
NITKO odmah nije ni započeo istraživanje zločina niti utvrđivanje broja žrtava.
Umjesto toga, započelo se izbacivati brojke koje su se u početku mjerile u desecima tisuća, malo kasnije u stotinama tisuća, a onda u milijunima.
Na osnovu tih brojki gladna komunistička vlast tražila je ratnu odštetu od Njemačke. Pa kada su Nijemci shvatili da su te brojke nebulozne, tražili su da im se pošalje izvještaj o istrazi, drugim riječima da im se pokaže kako se došlo do tih brojki.
Tada je vlast angažirala istražitelje, koji su ubrzo nakon početnih rezultata iskapanja povučeni s projekta, a istraživanja su zaustavljena. I tako u dva navrata.
Rezultati istraga nisu se očito uklapali u komunističku propagandnu shemu, pa je vlast ostala pri onim svojim milijunskim brojkama, bez utemeljenih istraživačkih osnova.
Te brojke ostale su zapisane u mnogim knjigama koje se tiskalo na veliko.
Iz tih smo knjiga svi učili. Mi i cijeli svijet.
A pisalo je vrlo jasno: Hrvati su genocidan narod, a njihova država Hrvatska, zločinačka je čak i kao ideja.
Zapovjednik Jasenovca general Vjekoslav Maks Luburić živio je nakon rata mirno i nesmetano sa svojom obitelji u Španjolskoj. Agenti UDBA-e pratili su ga godinama, slali izvještaje partiji i simbolično “pazili da se ne prehladi”, jer je na račun njega u Jugoslaviji živjelo barem tisuću obitelji i to dobro.
Doživio bi Maks dugu starost i umro kao čovjek, ali mu vrag nije dao mira, pa je počeo objavljivati članke o potrebi jedinstva i pomirenja hrvatskoga naroda u cilju stvaranja hrvatske države. Time je sam sebi presudio, jer mu to komunistička vlast nije mogla oprostiti. Ubili su ga isti oni agenti koji su ga čuvali dva desetljeća. Smrskali su mu glavu. Ne zbog Jasenovca.
NE ZBOG JASENOVCA!!
Stvaranje hrvatske države bio mu je krimen.
Jasenovac je zapravo poslužio narodnoj vlasti da pokuša izvući koji dinar ili marku za svoje jadne interese, te da na neki način opravda svoj masovni zločin nezapamćenih razmjera učinjen odmah nakon završetka rata.
Ali iznad svega Jasenovac im je poslužio da ocrne hrvatski narod i Hrvatsku. Pogotovo Hrvatsku, kao državu, kako bi zauvijek osporavali i spriječavali njeno osamostaljenje i nezavisnost.
Pola stoljeća manipuliralo se Jasenovcem i njegovim žrtvama. Pravdi NITKO od glavnih odgovornih nije priveden. NITKO.
Razlog tome je jednostavan: nije komunistička vlast htjela da se zna koliko je tamo ljudi ubijeno. Ne bi im stvarna brojka odgovarala.
A stvarna brojka je vjerovatno u ovom omjeru kojeg sam u svom skromom istraživanju zaključio:
Više su komunisti ubili ljudi u četiri tjedna (druga polovica svibnja i prva polovica lipnja 1945.), nego ustaše u četiri godine. Više. Puno više.
Zato su i sakrili svoj masovni zločin dobro.
Zakopali su žrtve, zapalili, zabetonirali, minirali.
Zbog toga vjerovatno NIKAD nećemo znati ukupan broj svih žrtava. Moći ćemo samo nagađati. I svađati se.
I tko uopće može izmjeriti taj zločin?
Neistraživanje žrtava Jasenovca i neprivođenje pravdi odgovornih, trebao bi biti zločin jednak onom zločinu počinjenom u Jasenovcu.
Posljedično i veći.
Ali bivši sustav nije mogao suditi sam sebi.
A onda smo se nakon pola stoljeća napokon oslobodili komunizma. Zapravo tako smo mislili.
Postali smo nezavisni ili neovisni. I to smo mislili.
Dobili smo državu zbog koje je Maks izgubio glavu.
Za zločin počinjen u Jasenovcu više nije imao tko odgovarati, jer više nikog živog nije bilo.
Ali za zločin manipulacije Jasenovcem bilo je puno živih i živahnih, koji su mogli i trebali odgovarati.
Ipak kao i 1945. godine dogodilo se NIŠTA.
Danas se žrtve Jasenovca ne broje u stotinama tisuća, ili u milijunima, nego službeno u desecima tisuća.
Neki tvrde da bi se zapravo trebale brojati u tisućama.
I kako barem malo ne pomisliti da bi nakon svih laži možda to mogla biti istina?
Pametnom, kulturnom i objektivnom čovjeku i stotine ubijenih je mnogo i ne trebaju mu milijuni da bi imao poštovanja.
Onome kome je tamo ubijeno dijete ili roditelj, ubijen mu je cijeli svijet.
Jasenovac je dakle bez obzira na broj žrtava mjesto velike tragedije i simbol mnogih tragedija, pred kojim se treba pokloniti.
I baš zbog toga bi netko trebao doći pred lice pravde za sve one LAŽI.
Zastrašujuće je da danas opet moramo slušati iste priče.
Još je više zastrašujuće da su upravo oni koje bi trebalo dovesti pred sud jer su manipulirali žrtvama i nabacivali ljagu na hrvatski narod i državu, danas najglasniji u širenju tih istih priča.
A te priče su laži. LAŽI.
Hrvatska izdiše pod teretom višedesetljetnih laži koje se opet iznova iz iste stare kuhinje serviraju javnosti, što je dobri pokojni Ljubo Stipišić Delmata opisao u svojim stihovima:
“Sva Ervacka piza natopjena lažin… Isti kapitani brode slipe rute.”
Do iduće subote, srdačno vas pozdravljam.
Sve tekstove iz Priručnika za život u Hrvatskoj možete pročitati OVDJE.
Sve tekstove Mikija Bratanića možete pročitati OVDJE.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
