Na današnji dan 11. rujna 1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ušao je na čelu hrvatske vojske u Čakovec, te je proglasio priključenje Međimurja domovini Hrvatskoj. Međimirje ostaje pod hrvatskom vlašću do 1861. godine kada je ponovno pripojeno Mađarskoj.
Konačno oslobođenje i pripajanje Hrvatskoj Međimurje je doživjelo u prosincu 1918. završetkom I. svjetskog rata kada je austrougarski časnik i kasniji zapovjednik oružanih snaga NDH Slavko Kvaternik, ušao na čelu hrvatskih oružanih jedinica i oslobodio Međimurje od dugogodišnje mađarske vlasti. Prije toga su Mađari stijeljali i objesili 105 Hrvata koji su digli ustanak za slobodu Međimurja.
U vrijeme proglašenja Josipa Jelačića hrvatskom banom, Hrvatska je tražila svoju veću samostalnost prema Mađarskoj, te sjedinjenje sa Slavonijom i Dalmacijom, kao i niz drugih povlastica: uvođenje hrvatskog jezika kao službenog, ukidanje feudalnih odnosa i drugo.
Hrvatski Sabor vidio je Josipa Jelačića kao onoga koji to može provesti, te ga imenuje banom. Ovaj objavljuje prekid svih službenih odnosa sa Mađarskom, a odmah i ukida kmetstvo.
Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: “Među nama samo mač može odlučiti!”, nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.
Juriš na Međimurje i Mađare iz – Varaždina!
Ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu Ban Jelačić je još objavio: “Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja.”
Zbog toga je Josip Jelačić 7. rujna navijestio rat Mađarskoj, a četiri dana kasnije, u ponedjeljak 11. rujna 1848. godine, hrvatska je vojska prešla Dravu kraj Varaždina i ušla u Međimurje, zauzevši ga bez većeg otpora. Tako je Međimurje nakon stoljetne mađarske okupacije ponovno pripojeno Hrvatskoj.
Hrvatska vojska ušla je u Međimurje, ali ga je ubrzo i napustila ušavši preko Mure u Mađarsku na putu prema Budimpešti. Međimurje je tako oslobođeno, ali je ostalo bez obrane što će iskoristiti mađarski general Percel te 17. listopada krenuti u ponovno osvajanje Međimurja.
Uvidjevši tu opasnost, banska je vlast u Zagrebu proglasila opću mobilizaciju u sjevernoj Hrvatskoj, pokušavajući formirati mobilnu gardu. Ta na brzinu skupljena vojska, bez ikakvoga vojničkog znanja i iskustva i slabo ili nikako naoružana, stigla je u Međimurje u prvoj polovici mjeseca listopada.
Mađarski je general Percel s vojskom od 5.000 ljudi i s 12 topova, krenuo je iz Kaniže prema Međimurju, napavši topovima Kotoribu gdje je vladala prava panika među slabo opremljenim hrvatskim gardistima i žiteljima. Glavni pravac povlačenja hrvatske vojske bio je preko Drave. U Donjem Vidovcu kod Varaždina bilo je zarobljeno dvjestotinjak gardista. Najhrabriji otpor mađarskoj vojsci pružila je Bojna Županije Zagrebačke kod Letine koja je, nakon što je ponestalo municije, discipliniranim povlačenjem prema Dravi kod Varaždina i bez gubitaka stigla u Varaždin.
Hrvati se nikada nisu pomirili s gubitkom Međimurja
Tako su Međimurje i Kotoriba, doživjevši samo tridesetak dana slobode, ponovno pali pod mađarsku vlast.
Hrvati se nisu mogli pomiriti s gubitkom Međimurja.
Zagrebački podmaršal Dalen, kojemu je ban Jelačić povjerio vrhovno zapovjedništvo u Hrvatskoj, zapovjedio je potom generalu Todoroviću da ponovno Međimurje vrati Hrvatskoj. Todorović je 12. studenoga u 16 sati s tri satnije pješadije, s dva topa i odredom konjanika prešao dravski most kod Varaždina i ponovno ušao u Međimurje.
Pred tom se hrvatskom vojskom general Percel povukao iz Međimurja u Mađarsku. Sutradan je podmaršal Dalen stigao u Čakovec, a hrvatska je vojska zauzela čitavo Međimurje.
Tako je Međimurje nakon dvadeset i šest dana mađarske okupacije ponovno oslobođeno.
Nažalost, godine 1861. Međimurje je ponovno Mađarskoj, postaje dio Zaladske županije, a grad Čakovec biva degradiran u trgovište. Dolazi do sustavne mađarizacije Međimurja, ali je po popisu iz 1910. i usprkos sustavne mađarizacije u Međimurju živjelo preko 90% Hrvata!
Konačno oslobođenje i pripajanje Hrvatskoj Međimurje je doživjelo u prosincu 1918. završetkom I. svjetskog rata kada je austrougarski časnik i kasniji vojskovođa oružanih snaga NDH Slavko Kvaternik ušao na čelu hrvatskih oružanih jedinica i oslobodio Međimurje od dugogodišnje mađarske vlasti.
Prije toga su mađarske vlasti krvavo ugušile pobunu međimurskih Hrvata i strijeljali i objesili 105 domoljuba i ustanika ovog pitomog hrvatskog kraja.
Mađari se nisu lako pomirili s gubitkom Međimurja te su sve nade polagali u diplomaciju. O ulasku hrvatske vojske u Međimurje odmah su izvijestili Mirovnu konferenciju u Parizu, a ona je zatražila objašnjenje od Vrhovnog zapovjedništva srpske vojske u Beogradu. Srbi su 30. siječnja 1919. izvijestili Mirovnu konferenciju da se vojna intervencija u Međimurju dogodila prije nego su oni preuzeli zapovjedništvo u bivšim zemljama Austro-Ugarske te da su vojne operacije izvršene od strane lokalne vlade.
Iako se život postupno normalizirao, ipak je hrvatska uprava tretirana kao privremeno stanje koje za svoje razrješenje čeka odluku Mirovne konferencije u Parizu.
Kada je u ožujku 1919. u Mađarskoj izbila revolucija, pregovori su prekinuti. Kada su nastavljeni, u Međimurju je boravila međunarodna vojna komisija za razgraničenje, te se na licu mjesta uvjerila u hrvatski karakter Međimurja. Vodeći se principom samoodređenja naroda, Mirovna konferencija je odlučila da Međimurje pripadne Kraljevini SHS. Mirovnim ugovorom potpisanim u Trianonu 4. lipnja 1920. Mađari su se, uz protest, odrekli svih teritorija koji su pripali Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Travanj 1941. – četiri vlasti u Međimurju u 8 dana!
Međimurje bilježi svjetski kuriozitet, koji, zacijelo, nikad i nigdje u povijesti nije zabilježen na taj način. U nepuna dva tjedna, u ovom su se kraju promijenile čak četiri vlasti iz četiri različite država! U tih svega nekoliko dana, preko Mure umarširale su dvije vojske, a jedna se povukla preko Drave. Bilo je to u turbulentnom mjesecu travnju 1941. godine. Premda je riječ o povijesnim događanjima, dobro je prisjetiti se jer o njima povijest na nacionalnoj razini ne zbori puno, ili spominje tek na margini. Godina je to u kojoj je II. svjetski rat zakucao i na međimurska vrata. Kraljevina Jugoslavija, u čijem se sastavu dotad nalazilo Međimurje, raspala se, kao i njezina vojska. Sa zapada je 7. travnja preko Mure, kod Murskog Središća i iz pravca Ljutomera do Čakovca, bez otpora, stigla elitna oružana sila Trećeg Reicha. Kako to već biva, Nijemci preuzimaju upravljanje zaposjednutim teritorijem, ali najavljuju da će se uspostaviti vlast buduće hrvatske države.
Proglašenje NDH u Međimurju prije 10. travnja u Zagrebu!
Smjena je uslijedila već idući dan!
Dana 8. travnja vlast u gradu Čakovcu i Međimurju od Nijemaca preuzima Ustaški stožer predvođen Teodorom Košakom, rođenim u Klanjcu, a vlasnikom ljekarne u Čakovcu. Tu slijedi još jedan kuriozitet, koji je malo poznat široj javnosti. Hrvatski nacionalisti u Čakovcu objavljuju proglas o osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, dakle, dva dana prije službenog proglašenja u Zagrebu!
Čak su tiskali jedan broj novina Slobodno Međimurje, a u tih nekoliko dana uspjeli su u sve tvornice i trgovine postaviti svoje povjerenike. U Čakovcu su započele pripreme za prihvat hrvatske vojske.
I tko zna kako bi se stvari dalje razvijale da, kako piše mr. Vladimir Kalšan, ovdje nije bilo manje-više pritajenih mađarona, većinom iz dijela mađarske nacionalne manjine, koji se nikako nisu mirili s hrvatskom vlašću i ostankom Međimurja u novonastaloj hrvatskoj državi. Čak tri njihove delegacije poslije 10. travnja pohodile su Budimpeštu zahtijevajući od tamošnje vlade da se Međimurje okupira i vrati pod okrilje Krune sv. Stjepana u čijem je sastavu bilo do završetka I. svjetskog rata. Bili su uslišani te je 16. travnja preko Mure u Međimurje umarširala mađarska okupacijska vojska.
Dakle, u nepuna dva tjedna, na ovom malom dijelu zemlje izmejnile su se vlasti Kraljevine Jugoslavije, njemačke vlasti, hrvatske vlasti NDH, a potom pune četiri godine mađarske okupacijske uprave. Vjerojatno se nigdje nisu dogodile tako nagle promjene vlasti u tako kratkom vremenu.
Iako je Mađarska okupirala Međimurje, NDH je zadržala upravu za kotare Čakovec i Prelog. Uprave tih dvaju kotara bili su u Varaždinu. Međimurje je “konstatirano” kao sastavni dio Velike župe Zagorje sa sjedištem u Varaždinu, pa je unošeno i u zemljovidima kao dio NDH. Kotarska oblast Čakovec-Prelog bila je posebno upravno tijelo. Nastala je kao privremeno tijelo, a namjena je bila koordinaciju pomoći izbjeglicama iz Međimurja. Poslije je preuređena u ustanovu koja je poslužila i za kontakt s Hrvatima iz Međimurja. Treća namjena bila je prikupljanje obavijesti kojim su se u NDH namjeravali poslužiti u budućnosti radi reintegracije Međimurja.
Prve hrvatske poštanske marke u NDH – iz Čakovca
Premda su vlast držali svega osam dana, čakovečki ustaše ostavili su trajan trag u – filateliji. Naime, na dotad važeće poštanske marke Kraljevine Jugoslavije, preko lika mlađahnog kralja Petra II., otisnuli su žig s hrvatskim grbom. Iznad njega je ispisano: Država Hrvatska, a u donjem dijelu: Međimurje. Pretisak maraka obavljen je u čakovečkoj tiskari Kraljek i Vežić. Ove marke bile su u javnoj uporabi do mađarske okupacije i preuzimanja čakovečke pošte.
Zanimljivo, vlast NDH-a nikad nije izrijekom prihvatila ovo izdanje „međimurskih“ maraka, ali niti ih proglasila nevažećim! Pretisak je obavljen na markama 15 različitih nominala, a najveća naklada jednog izdanja bila je 2.960 komada. Nešto od tih maraka sačuvano je u zbirkama, pa su one danas filatelistički raritet jer su prve koje su tiskane u ondašnjoj hrvatskoj državi u nastajanju.
Kad je riječ o filateliji, povijest se ponavlja. Naime, i prva poštanska marka Republike Hrvatske, 9. rujna 1991. godine, tiskana je u Čakovcu! Tiskarsko-izdavački zavod Zrinski niz je godina bio jedini izdavač hrvatskih poštanskih maraka, a u njemu su tiskani i prvi hrvatski dinari 1992. godine!
Međimurje i Domovinski rat
Krajem II. svjetskog rata 2. travnja 1945. u Međimurje ulazi sovjetska i bugarska vojska koja u 10 dana zauzima cijelo Međimurje. Oni odmah progone i kažnjavaju mađarske i njemačke suradnike, a zabilježni brojni slučajevi pljačke, silovanja i razbojstva. Uskoro na teritorij Međimurja ulaze partizani (Kalnički partizanski odred) i organiziraju komunističku vlast.
Međimurje je tako postalo dio Socijalističke Republike Hrvatske i Jugoslavije.
Pred Domovinski rat pamti se kako su brojni Međimurci stali pred tenkove JNA u njihovom pohodu na Sloveniju, a zatim i sudjelovanje Međimuraca u Domovinskom ratu. Čak 58 branitelja Vukovara došlo je iz Čakovca i Međimurja braniti grad-heroj, 10 ih je tamo poginulo, a dvojica nestala. Ostali su odvedeni u logore u Srbiji.
Brojni Međimurci bili su pripadnici slavne 7. birgade iz Varaždina koja je prva ušla u Knin 1995. godine, i podigla veliku hrvatsku zastavu i “šahovnicu” koja i danas tako bode oči velikosrbima na čijem je čelu predsjednik Srbije i deklarirani četnik Aleksandar Vućić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.