Gordana Buljan Flander za Narod.hr: Mentalno zdravlje je veliki izazov

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički je psiholog, integrativni psihoterapeut za djecu, adolescente i odrasle, stalni sudski vještak te utemeljiteljica i bivša ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. U razgovoru za Narod.hr između ostaloga ističe mentalno zdravlje kao izazov današnjice te kako uspostaviti ravnotežu između realnog i virtualnog svijeta.

Narod.hr: Je li broj djece i mladih koji traže pomoć u porastu?

Gordana Buljan Flander: Radim preko 40 godina i nekad je ipak bila stigma puno veća nego što je danas. Iako je i danas traženje psihološke, posebno psihijatrijske pomoći stigmatizirano, sve više djece i mladih, ali i roditelja traži pomoć. Dijelom zbog toga što je manja stigma na to područje, ali dijelom i zbog toga što su djeca izložena sve većim izazovima odrastanja, što se roditelji sve teže snalaze u odgoju svoje djece. Čini mi se da posebno mladi ljudi, adolescenti, puno češće i puno više traže pomoć nego što su to radili prije.

Narod.hr: Dolaze li Vam mladi ljudi i sami, ili uglavnom roditelji prepoznaju potrebu za intervencijom u njihovo stanje ili ponašanje?

Gordana Buljan Flander: Zapravo, vrlo često mladi ljudi žele doći sami. Nekad su mi mladi govorili da ne žele sa mnom razgovarati, jer su ih roditelji ‘priveli’, da roditelji žele da oni idu na savjetovanje i psihoterapiju. A danas ih je sve više koji mole roditelje da im nađu pomoć psihologa.

Ako prvi put dijete dođe zato da udovolji roditelju, na meni je da osiguram povjerenje i dobru terapijsku alijansu, tako da adolescent shvati da nisam produžena ruka roditelja niti nastavnika, nego da adolescent i ja zajedno kreiramo terapijske ciljeve i zajedno dolazimo do načina na koji ćemo do tih ciljeva doći.

>Prof. dr. sc. Buljan Flander za Narod.hr: Djeci najteže pada strah da će nakon razvoda izgubiti jednog roditelja

Narod.hr: Koji su najčešći razlozi zbog kojih Vam se djeca i mladi obraćaju?

Gordana Buljan Flander: Ako govorimo o mladima, moramo znati da oni u fazi adolescencije prolaze krize psihološkog i socijalnog funkcioniranja, kada traže i isprobavaju različite identitete. Njihov mozak traži rizična ponašanja i to je doba kad se postepeno odvajaju od roditelja, a to kod djece može dovesti do adolescentne krize. Vrlo često imam mlade koji dolaze zbog anksioznosti, zbog smetnji spavanja, depresivnosti, preokupiranosti fizičkim izgledom, naglih izmjena raspoloženja, prkosa, otpora prema autoritetu.

Vrlo često imam dosta mladih koji su naprosto izgubili motivaciju za učenje i aktivnosti koje su ih dosad zanimale, odustaju od sportova koje su dosad trenirali. Neki su agresivni, neki se vežu za problematične grupe vršnjaka u želji da pripadaju, onda se vežu za problematične grupe, jer nema više pripadnosti obitelji, ni nekoj prosocijalnoj grupi.

Znaju mi dolaziti mladi koji su i sami nezadovoljni pripadnosti u toj grupi, ali to je jedina grupa koja ih hoće, a roditelji onda time budu jako nezadovoljni. Jedan dio mladih se samoozljeđuje.

Dakle, sve to može ometati njihovo funkcioniranje u obitelji, u školi, s vršnjacima, ometa im proces prilagođavanja. Oni ne znaju nekad koji su pravi uzroci njihovih problema, ali dođu zbog tjelesnih simptoma: trbuhobolje, glavobolje, bolova u prsima, lupanja srca. Neki imaju atake panike, neki imaju probleme s apetitom, neki se osamljuju, neki pokazuju slabiji školski uspjeh.

Narod.hr: A kad govorimo o djeci?

Gordana Buljan Flander: Kad govorimo o djeci, to su djeca koja se ponašaju impulzivno, agresivno, koja pokazuju hiperaktivnost, poteškoće učenja, agresivnost, neposlušnost… Ili pak obrnuto, ovo su eksternalizirane teškoće, a obrnuto su internalizirane; kad djeca pokazuju povučenost, anksioznost, strahove od čudovišta, od mraka, od životinja, od nepoznatih ljudi, separacijske strahove, od odvajanja od roditelja. Isto tako, i djeca znaju imati glavobolje, trbuhobolje, enurezu, tikove.

Neka djeca imaju opsesivno-kompulzivno ponašanje, neka imaju znakove depresivnosti poput gubitka energije, volje, motivacije, smetnje koncentracije i spavanja. Imam jedan značajan broj djece koja dolaze, odnosno roditelji ih dovode, zbog promjena u strukturi obitelji, zbog razvoda.

Ja sam integracijski psihoterapeut ne samo za djecu i mlade nego i za odrasle, tako da mi odrasli dolaze sa sličnim smetnjama, posebno oni koji nisu razriješili svoje rane iz djetinjstva, pa sad te rane djeluju na način njihovog partnerskog, profesionalnog i roditeljskog funkcioniranja.

Narod.hr: Sad kad ste već spomenuli odrasle, koliko su zapravo roditelji skloni ‘prebaciti’ svoje rane i svoje poteškoće s kojima se ne znaju nositi, na djecu?

Gordana Buljan Flander: To je odlično pitanje, jer roditelji često ne vide da su oni uzrok problema. Najbolji pokazatelj toga je, kad danas sretnem nekadašnje svoje klijente roditelje, kažu mi kako su zapamtili da sam im rekla „Nema dijete problem, nego ga vi imate“. Vrlo često mi to roditelji kažu, ali dobro je kad roditelji hoće čuti.

Kad dovedu dijete i ako hoće čuti da su oni uzrok i izvor problema, onda se s tim roditeljem može raditi. Ima roditelja koji to ne žele čuti, posebno kad govorimo o roditeljima koji su u visokokonfliktnom razvodu. Oni misle da su isključivo oni u pravu i u takvoj situaciji traže podršku svih u okolini da su u pravu, a u svemu tome ne vide dijete.

Vrlo često su ta djeca iz visokokonfliktnih razvoda ‘nevidljiva’ djeca. Svi se orijentiramo na sukob i potrebe roditelja, jer oni su glasni u zauzimanju za svoje želje i potrebe, a u tome svemu djeca ostanu nevidljiva. Danas postoji jedan veliki problem upravo te djece koja ne dobiju adekvatnu pažnju stručnjaka, adekvatnu pomoć sustava za zaštitu djece, jer roditelji naprosto uzmu sve za sebe.

Narod.hr: Imaju li roditelji općenito realan uvid u stanje djeteta i njegovih ‘klizanja’ u probleme i u kojoj je to dobi najizraženije?

Gordana Buljan Flander: Neki roditelji imaju, neki nemaju realan uvid u stanje djeteta. Oni koji imaju, na vrijeme će potražiti pomoć. Ima puno roditelja koji mi već u predškolskoj dobi dovedu djecu i traže običan odgojni savjet. Ne čekaju da problem eskalira. S tim roditeljima je jako lijepo raditi, jer oni mi sami kažu „Nekad mi je bilo dovoljno dva, tri susreta sa stručnjakom da dobijem uvid u svoje ponašanje, u ponašanje djeteta, da vidim što treba mijenjati kod sebe i što trebam očekivati od djeteta“.

Ima druga vrsta roditelja koji misle da oni, samim tim što su roditelji, sve znaju. I oni, zapravo, dođu uvjeravati stručnjaka u svoje obrazloženje situacije.

Narod.hr: To je danas, čini se, sve češći obrazac svuda…

Gordana Buljan Flander: Nažalost. Ima jedan značajan broj roditelja koji se educiraju na društvenim mrežama i misle da su na taj način naučili razvojnu psihologiju. I stvarno bih potaknula sve one koji imaju pristup roditeljima da na jedan objektivan način pišu, da razgovaraju sa stručnjacima, da stručnjaci daju savjete. Naravno da dobro dođe iskustvo drugog roditelja s društvenih mreža. Ali, ako je neki problem u pitanju kod tog konkretnog djeteta, svako konkretno dijete ima konkretno svoje potrebe.

Narod.hr: Sve je individualno?

Gordana Buljan Flander: Tako je. I svako konkretno dijete je zasebno i ima svoju specifičnu obiteljsku situaciju. Jako je dobro da roditelji ipak potraže stručnu pomoć, barem u situaciji, recimo, kod malog djeteta, kad im postane neugodno zbog ponašanja djeteta. Evo, to je neki trenutak kad je potrebno potražiti stručnu pomoć ako se radi o agresivnom, neposlušnom djetetu, djetetu s kojim roditelji ne mogu izaći na kraj.

Nažalost, jedan broj roditelja mi kaže za dijete od tri-četiri godine „Ja mu ništa ne mogu“. Tu je potrebno roditeljima pomoći kako postaviti granice. I tu je dobro da roditelj razgovara sa stručnjakom. U adolescenciji roditelji češće potraže stručnu pomoć jer onda su problemi vidljiviji.

Narod.hr: Je li to onda druga zamka, kada se roditelji pitaju je li stanje uopće ‘popravljivo’?

Gordana Buljan Flander: Da. Zato je dobro prepoznati problem na vrijeme. Važna je rana detekcija i prepoznati problem, ako postoji, još u predškolskoj dobi, jer uz nekoliko odgojnih savjeta može se puno napraviti.

Nikad neću zaboraviti… moj učitelj je bio Jesper Juul koji je rekao „Do 12. godine što ste napravili kao roditelji, napravili ste“. Ja mislim da ne treba odustati ni tad, da uvijek treba razgovarati s djecom i tražiti pomoć sa svih strana otkuda se može dobiti. Jako je bitno kako smo došli do faze puberteta u odgoju djece, jesmo li uspostavili s njima dobru komunikaciju, dobar odnos, odnos povjerenja, jer tako će nam onda nekako proći i adolescencija.

Narod.hr: Koliko je danas mladim generacijama moguće razgraničiti virtualno od realnoga? Spomenuli ste i nerealne slike ljepote koje su jedna od virtualnih zamki za mlade. Koje su najčešće opasnosti i nemogućnosti balansiranja između te dvije krajnosti? Pa čak možda i razlučivanja te dvije krajnosti?

Gordana Buljan Flander: Danas se kod mladih realno i virtualno preklapaju. Njihov je virtualni život vrlo realan. Ono što je najvažnije je naći ravnotežu između takozvanog green time-a i screen time-a odnosno vremena koje se provodi izvan malih ekrana i pred njima. Danas više ne govorimo o provođenju vremena pred TV-om, nego svim ekranima. Ono što istraživanja pokazuju je da školska djeca pred ekranima provode više od osam sati dnevno. Ostalo vrijeme su u školi.

Mislim da je to ta brojka još i veća jer ovo su istraživanja od prije nekoliko godina. Moje istraživanje koje sam s kolegama radila 2017. pokazalo je da radnim danom provode dva i pol sata, a vikendom tri i pol.

Pokazalo se da značajan broj predškolske djece, dakle djece do šest godina, ima svoje vlastite mobitele. Kad smo pitali roditelje zašto djeca imaju vlastite mobitele, onda je rečeno „Zato da ne troše moju bateriju i da možemo biti istovremeno svaki na svom mobitelu“. Pogledajte danas, kad odete nedjeljom u nekakav restoran, za stolom je četveročlana obitelj i svatko je na svom mobitelu.

Narod.hr: To je poražavajuće!

Gordana Buljan Flander: Da, i to je zapravo veliki problem. U istraživanju koje sam radila 2019. i prethodno 2013., u dva nacionalna istraživanja na jednom velikom broju djece u Hrvatskoj, pokazalo se da 95 posto njih koji provode tri i više sati na društvenim mrežama i internetu, kaže da bi radije provodili vrijeme u nekoj slobodnoj aktivnosti i druženju s prijateljima.

Znači, nisu oni odgovorni. Mi odrasli smo odgovorni, koji smo im ponudili virtualno igralište, da bismo mi imali od njih mira. I onda se čudimo zašto dolazi do simptoma ovisnosti o internetu, društvenim mrežama, igricama, zašto djeca zapravo gube kontrolu, koliko vremena provode pred ekranima. Dolazi do narušavanja drugih odnosa, nervoze kad nisu na internetu, nemogućnosti odlaska s interneta. Iako imaju uvid u nepoželjne posljedice, oni ne mogu prestati biti na internetu. Dakle, dolazi do zanemarivanja svakodnevnih obaveza, hobija, prestanu trenirati i počnu koristiti internet za reguliranje emocija. I onda je sve veća potreba za time.

>Prof. dr. sc. Buljan Flander: Zašto djeca pucaju u školi i ubijaju djecu i profesore?

Mi odrasli smo njima odličan model za prekomjerno korištenje malih ekrana i interneta. I mi trebamo preuzeti odgovornost što ćemo djeci nuditi. Ne da im nudimo u dobi od jedne ili dvije godine mobitel da se zabavljaju. Američka pedijatrijska asocijacija kaže da djeca do dvije godine nemaju baš nikakve koristi ni od jednog malog ekrana.

Jako je bitno da shvatimo da djecu koja pretjerano koriste internet to može dovesti i do problema pažnje, koncentracije, glavobolje, povlačenja od vršnjačkih druženja, slobodnih aktivnosti, neispunjavanja školskih obaveza, do anksioznosti, loše slike o sebi. Najvažnija je, dakle, ravnoteža između green time-a i screen time-a.

Narod.hr: Kako uspostaviti tu ravnotežu?

Gordana Buljan Flander: Uvijek savjetujem mladima da se probamo dogovoriti da odredimo jedan dan u tjednu kad nećemo koristiti male ekrane. Dogovaram s roditeljima da odredimo u kući zone bez malih ekrana. Često roditelji hrane djecu tako da gledaju ekran, da im daju mobitel. Uspavljuju ih mobitelom. I to dovodi i do teškoća hranjenja, s prekomjernom tjelesnom težinom i teškoća spavanja. Zato je bitno da roditelji na vrijeme shvate da mali ekrani ne trebaju biti dadilje djeci.

Narod.hr: Koji su, prema Vašem dosadašnjem iskustvu, najveći izazovi današnjice kad govorimo o mentalnom zdravlju djece u Hrvatskoj?

Gordana Buljan Flander: Mislim da je mentalno zdravlje baš veliki izazov. Svjetska zdravstvena organizacija daje podatke da 20 posto djece u svijetu ima neki mentalni poremećaj, a tek 20 posto od tog broja dobiva neku adekvatnu, stručnu pomoć. Ne mislim da je u Hrvatskoj išta bolja situacija. Veliki je problem, što smo ranije spomenuli, rano prepoznavanje; da se na vrijeme prepozna ako dijete ima neki problem, da na vrijeme dobije pomoć.

Mi nemamo niti dovoljan broj stručnjaka, niti dovoljan broj savjetovališta. Kad sam ja počela raditi, postojala su savjetovališta i obiteljska i za djecu, a u Klaićevoj bolnici je rađen psihološki sistematski pregled kod predškolske djece, tako da su se već tad mogle uočiti rizične obitelji i rizična djeca. I to je rana detekcija.

>Gordana Buljan Flander: ‘Promjenu spola’ predstavlja se kao odlazak kod zubara

Čini mi se da sve više i više štedimo na djeci i da u zaštiti mentalnog zdravlja djece i uopće u zaštiti djece, ne idemo naprijed nego unazad. A imamo sve veći broj rizičnih čimbenika: nestabilnost u obitelji, raspad u obitelji, premalo vremena, roditelji puno rade, pa premalo vremena provode s djecom. Značajni su sve su veći utjecaji društvenih mreža, modernih tehnologija. Djeca su sve više izložena manjku empatije, odbacivanju od strane vršnjaka, u obitelji je nedostatak financijskih sredstava, predrasude, stigme. Dakle, sve su to rizični čimbenici za teškoće mentalnog zdravlja.

A umjesto da širimo tu mrežu, umjesto da ulažemo u stručnjake i kampanje upravo u zaštitu djece, tvrdim da štedimo na djeci sve više i više. Neki programi koji su prije postojali se ukidaju, stručnjaka nemamo dovoljno, ljudi ne mogu platiti privatne stručnjake, a u ustanovama se čeka po tri, četiri, pet mjeseci da dođu na red, a problem jako može eskalirati u pet mjeseci.

Narod.hr: Zašto se neki stručnjaci radije bave odraslima nego djecom?

Gordana Buljan Flander: Zato što je kod djece potrebna snažna suradnja među institucijama; zdravstvenim institucijama, obrazovnim sustavom, domovima zdravlja, bolnicama, savjetovalištima, nevladinim udrugama, pedijatrima… Potreban je, dakle, multidisciplinarni, intersektorski pristup.

Kad imamo dijete koje ima problem, mi moramo raditi i s djetetom, s jednim roditeljem, drugim roditeljem, nekad i s centrom za socijalnu skrb, pedijatrom, nekad sa školom. Dakle, jako je važna suradnja, a čini mi se da ta suradnja baš i nije u Hrvatskoj na razini na kojoj bi trebala biti da bi djeca bila dovoljno zaštićena.

Recimo u Hrvatskoj, prema podacima iz jednog UNICEF-ovog izvještaja, učestalost mentalnih poremećaja kod djece od 10 do 19 godina je 11,5 posto. To znači da u Hrvatskoj oko 50 tisuća djevojčica i dječaka živi s nekim od mentalnih poremećaja. A nedovoljno je stručnjaka od kojih oni mogu dobiti pomoć.

Narod.hr: Spomenuli ste među zapravo tim posljedicama tog nekog prekasnog detektiranja problema i agresiju. Već smo zapravo dugo svjedoci sve većeg porasta nasilja, a čini se da nikad nije dovoljno rada na prevenciji nasilja, bilo da je riječ o obiteljskom ili vršnjačkom. Koja bi bila Vaša poruka na tu temu?

Gordana Buljan Flander: Nasilja je sve više. Kad govorimo o vršnjačkom nasilju, djeca su sve okrutnija. Nasilje putem interneta, cyber-bulling, dovodi do veće okrutnosti jer počinitelji nasilja misle da su anonimni, pa im to povećava hrabrost i smanjuje empatiju. Nemaju fizički kontakt sa žrtvom, nemaju lice žrtve ispred sebe da vide koliko ona pati. Žrtvi je puno teže zato što u nasilju uživo 10 ili 20 djece vidi neko ruganje ili tuču, a ovdje jednim klikom 1000 djece mogu dobiti neku podrugljivu informaciju, ismijavanje ili snimak tog djeteta. Znači, cyber-bulling je sigurno povećao okrutnost nasilja i nesigurnost žrtve.

>Buljan Flander: Vršnjačkog nasilja im više nego što se javno govori

Kad govorimo o nasilju u obitelji, premalo štitimo žrtve nasilja u obitelji, djecu, premalo se govori o tome kome se djeca mogu obratiti jer se ne usude. Meni djeca znaju ispričati što se događa i onda me očajnički moliti da nikome ne kažem, jer se boje da će biti još gore.

Mislim da bi trebalo biti jasno da je nasilje kažnjivo, da je nasilje nešto što nikako nećemo tolerirati, posebno kad govorimo o nasilju prema djeci i kad govorimo o nasilju među djecom i tu također trebaju vrlo jasne sankcije, vrlo jasne posljedice neprihvatljivih ponašanja. I opet naglašavam, sad govorimo o intervenciji, ali potrebne su preventivne mjere.

Narod.hr: Kako bi one, konkretno, izgledale?

Gordana Buljan Flander: Radionice s djecom. Kad bih mogla donositi odluke, kad bi me netko pitao, prvo što bih uvela je predmet u školi koji se zove empatija. I ne bih nagrađivala samo onu djecu koja su postigla neki uspjeh, to svakako treba nagrađivati, ali bih nagrađivala i poticala učenika koji najviše pomaže drugoj djeci – najpomagača. Mislim da bismo na taj način kod djece razvijali empatiju, jer ako ne razvijemo kod te djece empatiju, oni je neće moći ni dati.

Kad govorimo o internetu, mislim da bi je jako bilo važno naglasiti jedan rastući fenomen takozvanog sextinga i sex torching-a. Sexting je slanje, primanje i prosljeđivanje seksualno-eksplicitnih sadržaja, a sex torching je daljnja iznuda takvih sadržaja. Veliki broj mladih djeca i mladih šalje takve eksplicitne sadržaje ili prosljeđuje tuđe i onda budu izloženi ucjenama da šalju još nešto eksplicitnije.

Kad sam 2019. godine radila istraživanja s učenicima prvih i trećih razreda srednjih škola u Hrvatskoj, dobila sam rezultate da 60 posto njih ‘sexta’, a tri godine kasnije zadarsko sveučilište pokazalo je da to radi 70 do 80 posto mladih. Svjetska istraživanja pokazuju da 97 posto sadržaja koji su poslani do 18. godine, u jednom trenutku budu proslijeđeni dalje. I mi okrećemo glavu do tog problema. Roditelji misle da to njihova djeca ne rade i jako se iznenade, a nisu onda u stanju dati adekvatnu podršku. Ali onda se djeca nađu u toj jednoj tzv. spirali očaja.

Narod.hr: Začarani krug?

Gordana Buljan Flander: Začarani krug, da. I onda djeca pristaju na slanje sve eksplicitnijeg sadržaja do trenutka dok ne krene neka smetnja u ponašanju. Ili neki pokušaj suicida, ili neko samoozljeđivanje, ili neka anksioznost, depresivnost… I tek ispod toga se otkrije što je zapravo bilo.