Petra Karaula, prvostupnica Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, objasnila je posljedice postabortivnog sindroma na odgoj djece na predavanju „Izlazak iz tame – postabortivni sindrom i što o njemu trebate znati“, u organizaciji udruge Hrvatska za život.
Potrebno je ozbiljnije pristupiti prevenciji postabortivnog sindroma
Karaula je u svom predavanju progovorila o odnosima preživjele djece prema roditeljima koji su pobacili njihovog brata ili sestru: “U njima to izaziva golem strah naspram roditelja koji sebi uzimaju pravo da odlučuju o životu i smrti svog djeteta. Odnosi te preživjele djece prema svojim roditeljima prožeti su nemirom i nesigurnošću. Takva su djeca najčešće pasivna i plašljiva ili se tijekom ranog djetinjstva čine neprijateljski raspoložena. Ali zato u adolescenciji eksplodiraju; njihove reakcije mogu biti egzistencijalno nasilje, samoubojstvo, srdžba, i ozlojađenost prema roditeljima.”
“Budući da takva djeca”, nastavila je, “nisu nikad imala povjerenje u svoje roditelje, tako ga nemaju ni u sebe same.”
Između ostalog rekla je da “pobačaj razara ženu i psihički i fizički, ako ne potraži pomoć. I to do te mjere da nije svjesna posljedica, niti može biti brižna majka svome djetetu.”
U nastavku predavanja Karaula govorila je o štetama koje pobačaj donosi za cijelu obitelj, pa i širu zajednicu: “Odgajatelji se u vrtiću susreću sa različitim dijagnozama kod djece. Možda najveći uzrok tih dijagnoza je upravo u roditeljskom zanemarivanju, a koje je opet posljedica raznih razloga poput posla, karijere, kroničnog umora i nedostatka vremena da se izbalansiraju obiteljski i poslovni život. Ako takvi razlozi djeluju na odnose s djecom iziazivajući razorne posljedice, kako li onda tek pobačaj djeluje na obitelj i odnose u njoj?”
Naglasila je da su “povezanost, briga i povjerenje najbitniji čimbenici u počecima djetetova života, a žena ranjena pobačajem najčešće se ne može ni prisiliti da daje bezuvjetnu ljubav jer je njezina savjest optužuje da je loše učinila.”
Karaula je iz navedenih činjenica iznijela zaključak da “ako majka svome djetetu ne daje bezuvjetnu ljubav, dijete si neće moći pojasniti zašto je to tako, ali će osjećati majčinu odbojnost. Što kod njega može prouzrokovati nezadovoljstvom obitelji.”
“Ne bi nas trebala čuditi tvrdnja da pobačaj povećava postotak zlostavljanja djeteta”, nastavila je. “Jedna od posljedica pobačaja je veća depresija, čiji je učinak slabija sposobnost za pravu, duboku vezu s djetetom; manje dodirivanja, manje dojenja. Statistike pokazuju da su s porastom broja pobačaja, učestalije i sve vrste zlostavljanja. I to je zbog krivnje koja se događa unutar obitelji, gdje obitelj svoju krivnju prebacuje na ranjivo dijete, i svoje neriješene konflikte rješavaju preko njega.”
“Istraživanja pokazuju da djeca koja rastu u obiteljima u kojima se dogodio pobačaj, trpe zbog pomanjkanja roditeljske privrženosti, i sklona su poslije – u odgoju svoje djece – zanemarivanju i zlostavljanju. Sve su to posljedice postabortivnog sindroma.”
“Kada majka smogne hrabrosti da prizna da su njezina tjeskoba i srdžba, psihološka tupost i tuga posljedice pobačaja, tada može započeti proces njezina oporavka i izlječenja. Iznimno je važno da žena oprosti sebi i drugima pogrešku koju je napravila odlaskom na pobačaj te da se usmjeri na odgoj svoje djece kojima će iskazivati najveću privrženost.”
Na kraju je zaključila da “nijedan čovjek ne može profitirati na štetu drugoga” te da je “potrebno puno rada na proširivanju svijesti o složenosti pobačaja, posebice njegovih posljedica.”
* predavanje se održalo u sklopu projekta “Jačanje kapaciteta udruga za društveno zagovaranje”, koji financijski podupire Grad Zagreb
