Starije osobe sklone sjedilačkom načinu života koje počnu vježbati možda neće smanjiti rizik od toga da postanu sve slabije ali će patiti od manjeg stupnja nemoći, pokazalo je novo američko istraživanje.
Znanstvenici su nasumice rasporedili 1635 osoba u dobi od 70 do 89 godina u skupine koje su bile uključene ili u program vježbanja ili u programe zdravstvene edukacije. Vježbanje je uključivalo do 150 minuta hodanja tjedno te druge aktivnosti koje su poboljšavale snagu, ravnotežu i fleksibilnost.
Nakon dvije godine osobe koje nisu imale znakove slabosti starije dobi na početku istraživanja nisu imale manje izglede razviti staračku slabost uz vježbanje u odnosu na ljude koji nisu vježbali, pokazalo je istraživanje. No vježbanje je smanjivalo izglede da izgube sposobnost primjerice ustajanja iz fotelje, što je jedna od sastavnica staračke slabosti.
“Koristi od tjelesne aktivnosti u smislu sprečavanja fizičkog invaliditeta zadržavaju se kod starijih osoba koje već imaju simptome slabosti”, kaže voditelj istraživanja Roger Fielding sa sveučilišta Tufts u Bostonu.
“Gotovo svim starijim osobama može koristiti redoviti program tjelesnih aktivnosti uključujući onima koji već imaju znakove slabosti”, kazao je Fielding. “Kod starijih osoba koje ne pokazuju znakove slabosti vježbanje može smanjiti rizik razvoja određenih sastavnica stanja slabosti poput gubitka sposobnosti samostalnog ustajanja iz sjedećeg položaja”.
Na početku istraživanja sudionici su uglavnom imali neka funkcionalna ograničenja no mogli su bez pomoći prehodati 400 metara za 15 minuta ili manje. Oko šest posto ljudi u skupini koja je vježbala i pet posto u skupini obuhvaćenoj zdravstvenom edukacijom već je smatrano slabima.
Stariju se osobu smatra slabom ako ne može ustati iz sjedećeg položaja pet puta bez korištenja ruku, ako je značajno izgubila na težini u posljednje vrijeme ili ako osjeća da nema energije.
Dvije godine kasnije oko 19 posto ljudi u skupini koja je vježbala i 21 posto u skupini obuhvaćenoj zdravstvenom edukacijom imalo je znakove staračke slabosti. Razlika među skupinama bila je toliko mala da se može raditi o slučajnosti.
Nesposobnost samostalnog ustajanja iz sjedećeg položaja bio je jedina sastavnica na koju je utjecao program vježbanja. Postotak ispitanika koji taj zadatak nisu uspjeli izvesti bio je tri do šest posto manji u skupini za vježbanje u odnosu na skupinu obuhvaćenu programom zdravstvene edukacije.
