Zašto lažemo o odlasku u mirovinu?

Ukucajte na internetu riječ “mirovina” i pojavit će se ekran pun slika sjedokosih ljudi koji plešu u svojim kuhinjama, surfaju, maze unučad.

No za mnoge ljude stvarnost može biti sasvim drugačija. Za mnoge prvih par mjeseci mirovine može donijeti egzistencijalnu krizu, kaže profesorica Teresa Amabile s Harvard Business School, a prenosi BBC.

“To može biti vrlo dramatičan trenutak”, tvrdi ona.

Profesorica Amabile i njezini suradnici četiri su godine intervjuirali oko 120 ljudi iz tvrtki u različitim dijelovima SAD-a o njihovom viđenju odlaska u mirovinu.

Ispitivači su intervjuirali ljude u raznim fazama njihove karijere te su ih pitali perspektivi.

Preliminarni rezultati su pokazali da bi se, iako bi odlazak u mirovinu mogao započeti osjećajem zasluženog odmora i relaksacije, taj novi osjećaj vrlo brzo mogao ‘istrošiti’.

“To može za priličan broj ljudi biti pravo iznenađenje”, kaže profesorica.

“Ljudi misle da je planiranje mirovine u prvom redu povezano s planiranjem financija i to je sve. No trebalo bi to shvatiti i kao psihološku vježbu, kao i onu vezanu uz odnose s ljudima”.

“Moramo misliti o tome tko ćemo biti, tko postajemo nakon što naše službene karijere završe. Oni ljudi iz našeg ispitivanja koji su to napravili, lakše su doživjeli prijelaz”, kaže Amabile.

Jučerašnja vijest

Jedan od najizazovnijih dijelova ispitivanja odnosio se na pitanje upućeno novim umirovljenicima o tome kako bi opisali sebe.

“Onda bi obično rekli: ‘ja sam knjižničar u mirovini’, ‘ja sam učitelj u mirovini’ ili ‘umirovljeni sam kemičar’. I dalje su imali profesiju kao ono temeljno što ih je određivalo”, navodi voditeljica istraživanja.

“Neki od njih čak će poricati da su u mirovini, što je vrlo zanimljivo, kazat će što im je profesija čak i ako više ne rade u profesiji”, dodaje.

“Upitani zbog čega to rade, odgovorili su kako ne žele da ih se doživljava kao da su ‘na paši’ (bez obaveza i odgovornosti). Jedna osoba rekla je da ne želi da je doživljavaju kao ‘jučerašnju vijest’ “, kaže profesorica.

“Čudesni svijet rada”

Profesorica Amabile upravo je sudjelovala na skupu u Madridu, u organizaciji Zaklade Nobelove nagrade, na kojem su se okupili dobitnici Nobelove nagrade i drugi stručnjaci kako bi raspravljali o budućnosti starenja.

Edmund Phelps dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju 2006. i sada je u svojim 80-im godinama, no ne usporava s poslom. Nekoliko dana provedenih u Madridu iskoristio je za držanje predavanja na sveučilištima, sudjelovanje u raznim panelima i davanje intervjua.

“Rad je temelj za dobar život”, kaže on. “Rad je za većinu ljudi glavni izvor smislene egzistencije. Majka i otac mogu biti zaokupljeni podizanjem djece nekoliko desetljeća, no to ne traje vječno”, ističe. “Gotovo za svakoga rad ima osnovnu ulogu u otkrivanju novih stvari i spoznaja”.

“Svijet rada je dinamično mjesto i ujedno fantastično mjesto za testiranje sebe i pokazivanje onoga što možeš napraviti, za postizanje uspjeha, otkrivanje i istraživanje, sve to moguće je u čudesnom svijetu rada”, kaže ovaj nobelovac.

Po njegovu mišljenju uskraćivanje starijim ljudima njihovog mjesta u ovome “čudesnom svijetu” je pogrešno, posebice u zemljama koje predviđaju obveznu dob za umirovljenje.

I ostali nobelovci slažu se s njim. Pisac Mario Vargas Llosa, također u svojim 80-im godinama, radi za svojim radnim stolom svaki dan od 10 ujutro do 14 sati poslijepodne.

“Radim sedam dana u tjednu, 12 mjeseci u godini”, kazao je poznati pisac za BBC. “I nemam osjećaj da je riječ o ‘poslu’. Pisanje je meni zapravo užitak, iako sam iskusio vrlo različita razdoblja”, dodaje.

“Ustanovio sam da je vrlo važno pokušati izvući prednosti iz takvog života i ne propuštati prilike. Mislim da je vrlo važno imati zvanje i biti u mogućnosti materijalizirati ga, premda puno ljudi to ne može”.

Prosvjedi sjedokosih poput Arapskog proljeća?

Dobna granica za odlazak u mirovinu povećava se u mnogim zemljama diljem svijeta i to će ljude pogoditi na različite načine.

Ako ste pisac ili ekonomist tada će vam dugotrajniji radni vijek biti lakši i bolje će vam odgovarati nego onima koji se bave fizičkim poslovima.

No ako vlade ili tvrtke odluče ne isplaćivati mirovine i druge beneficije vezane uz umirovljenje, to bi moglo izazvati građanske nemire, upozorava David Bloom, profesor ekonomije i demografije na Harvard’s School of Public Health.

“Mislim da svi pamtimo da smo prije nekoliko godina imali Arapsko proljeće, do kojeg je došlo zbog neispunjenih aspiracija u mnogim zemljama. Mislim da istu stvar možemo imati i među starijim ljudima”, tvrdi on.

“Nekada razgovaramo o mogućnosti da se dogode prosvjedi sjedokosih. Ako podižete dobnu granicu za umirovljenje, ljudi koji očekuju da će ići u mirovinu za godinu, dvije, tri, odjednom to više ne mogu – zbog toga što ste pomaknuli dob u kojoj su oni trebali dobiti svoje mirovine”, upozorava ovaj stručnjak. “To vidimo u mnogim zemljama, posebice u Europi, i mislim da bi moglo postati još gore”, dodaje.

Ljudi koji obavljaju fizički posao biti u stanju obavljati isti taj posao u 60-im i 70-im godinama, u usporedbi s onima koji rade intelektualne poslove ili osiguravaju usluge, navodi Bloom.

Promjena politike umirovljenja ići će u prilog nekim dijelovima populacije, a nekima ne.

“To je nejednakost situacije o kojoj treba razgovarati, inače imamo potencijal za trvenje između ‘plavih’ i ‘bijelih’ ovratnika među starijim djelatnicima”, navodi Bloom.

Umirovljenje je jedno od najvećih izazova s kojim se suočavaju razvijena gospodarstva; i vlade i tvrtke razvijaju nove politike kako bi odgovorili na starenje populacije, što je za mnoge ljude važno i u profesionalnom i u osobnom smislu.

Do sada je, čini se, pronađeno vrlo malo rješenja.