Nije tajna da je upravo proizvodnja čelika bila u temeljima industrijske revolucije koja je Veliku Britaniju, inače moćnu jer je kontrolirala svjetska mora i prije toga, pretvorila u jednu od najjačih sila u povijesti čovječanstva: Viktorijanskoj Engleskoj je malo koje carstvo u povijesti bilo ravno, možda tek rimsko.
A sad “British steel” odlazi u stečaj, i čini se da Englezi, unatoč javnim pozivima s ljevice da se spasi ta grana privrede, nemaju nikakvu namjeru proglasiti proizvodnju čelika strateškom, bacati milijarde na spas industrije ili se sekirati oko toga da se “gasi proizvodnja”: Od čelika Britanija ne živi već odavno. Od njega je živjelo samo posljednjih 5.000 radnika u čeličanama, koje sad idu u konačnu likvidaciju zbog ekonomske neisplativosti.
Kada je Greybull Capital 2016. kupio tvrtku za jednu funtu od Tata Steel-a, i preimenovao je u staro ime British Steel, obećao je velike stvari. Privatna investicijska tvrtka obećala je uložiti 400 milijuna funti kako bi oživjela tvrtku i za nekoliko mjeseci se pohvalila profitom i izgledima za budućnost. Dvije godine kasnije proglašen je stečaj. U pismu osoblju prošlog tjedna, izvršni direktor tvrtke British Steel, Gerald Reichmann, okrivio je slabu potražnju na tržištu, visoke cijene uvoznih sirovina, slabost funte koja dodatno diže tu cijenu, i neizvjesnost oko ishoda Brexita: Iako su kuplili čeličanu nakon referenduma, nisu očekivali da će to ovako dugo trajati.
Od četvrtog svjetskog proizvođača čelika do nule u pola stoljeća
A još 1970. Engleska je bila četvrti najveći proizvođač na svijetu, iza Amerike, Japana i tadašnje Zapadne Njemačke. Od tada je stalno padala na globalnoj ljestvici, i ukupno je pala za dvije trećine. U proizvodnju čelika su se u međuvremenu uključili neki novi i puno jeftniji dalekoistočni igrači: kineske tvrtke, subvencionirane od strane države, preplavile su globalno tržište jeftinim čelikom. Industrija koja je u UK 1971. zapošljavala 323.000 ljudi početkom ove godine zapošljavala je manje od desetine toga.
A sad je pala još niže: 22. svibnja je British Steel, drugi po veličini proizvođač čelika u zemlji, otišao u stečaj nakon što su propali razgovori o spašavanju između vlade i privatnih vlasnika tvrtke. Oko 5.000 radnih mjesta u Scunthorpeu i Teessideu će, kako stoje stvari, biti zatvoreno. Engleski Uljanik? Ne baš.
Logika Engleza je racionalna i neumoljiva, kao i kad su za vrijeme Margaret Thatcher – doduše uz dosta otpora – gasili proizvodnju ugljena, ili kao kad su nešto kasnije zatvorili sva komercijalna brodogradilišta, ostavivši na životu tek jedno koje radi isključivo vojne brodove i jedno koje radi samo podmornice, također za vojsku. A radi se o zemlji koja je na proizvodnji ugljena i čelika, te snazi flote, osvojila svijet i kolonizirala gotovo cijela tri kontinenta – Afriku, velik dio Azije i Sjevernu Ameriku! Četiri, kad dodate Australiju!
Zašto se Englezi tako lako odriču industrija koje su stvorile Englesku, koje su u samim temeljima moći Ujedinjenog kraljevstva? The Economist postavlja jednostavno pitanje. “Spašavanje British steela? Zašto ne i restorana Jamie Olivera”? Za one koji nisu čuli vijest – poslovno carstvo poznate TV ličnosti Jamie Olivera, nastalog kao BBC-jev projekt koji je trebao skinuti s Engleske stigmu nacije koja ne zna kuhati, a ujedno svojim atraktivnim mladenačkim izgledom zainteresirati engleskinje za kuhanje i kulturu hrane koja je na otoku na dosta niskoj razini, je propalo uz dugove od preko sto milijuna eura.
Zašto spašavati čeličane, a ne restorane?
“Dva su velika poslodavca propala, ali samo za jednog postoje pozivi da mu vlada pruži spas”, kažu oni. Nije teško pogoditi za kojeg: Laburistička stranka je ustvrdila da bi British Steel trebalo postati javno vlasništvo. Čak se i ne baš lijeva novina Daily Mail svrstala na stranu spašavanja, vjerojatno zato jer je javnost uvijek većinom na strani radnika propalih tvrtki i na strani ideje spašavanja postojeće tvrtke, iako je to ekonomski gotovo uvijek pogrešna odluka.
Zašto onda nema poziva da se spasi drugi poslodavac koji je propao samo dan ranije? Propast lanca od 25 uglavnom talijanskih restorana koje vodi Jamie Oliver, slavni kuhar, ugrozila je 1.000 radnih mjesta diljem zemlje. Nitko nije pozvao vladu da uđe u vlasništvo kako bi spasila lanac, iako je Engleska danas poznatija u svijetu po Jamie Oliveru nego po čeliku. Oliver je, uostalom, britanska institucija kao i Monty Python i hladan pljusak. Ako je dobra ideja davati novac za spas proizvodnje proizvođačima čelika, zašto ne i ugostiteljima i firmama koje rade u turizmu? Uostalom, turizam je posao budućnosti, a Engleska jedna od najposjećenijih zemalja svijeta, i turizam u obimu samo raste, za razliku od industrije.
Povijest bacanja novca na spašavanje tvrtki
Britanska vlada je nerijetko, kao i hrvatska, u prošlosti bacala novac u velike tvrtke kako ne bi propale. Godine 1971. nacionalizirala je Rolls-Royce, proizvođača avionskih motora. Tri godine kasnije spasila je British Leyland, proizvođača uglavnom užasno dizajniranih, napola razvijenih i nekvalitetno sastavljenih automobila. Nakon Margaret Thatcher, vlade su zauzele drukčiji pristup, uz veliku iznimku krize 2008-09, kada je Gordon Brown potrošio 140 milijardi funti kako bi spasio banke u strahu od kolapsa financijskog sustava. U novije vrijeme torijevci nisu imali milosti za velike tvrtke kao što je SSI, čija je tvornica čelika Redcar zatvorena 2015.
Teškoće British Steel-a navele su neke da tvrde da bi Britanija trebala ponovno otkriti intervencionizam. Jedan od argumenata za spašavanje je da je uspješna industrija čelika temelj zdravog proizvodnog sektora. Ipak, ekonomisti upozoravaju da nije jasno zašto Britaniji treba proizvoditi vlastiti čelik, budući da postoji zdravo i učinkovito globalno tržište. Ne postoji trenutna opasnost da bi Britanija u slučaju rata imala problema s dobavom čelika. Usto, spašavanje kompanije državnim novcem ide protiv politike slobodnog tržišta kakvu zastupaju vladajući torijevci.
Drugi je argument da će propast tvrtke utjecati na dobavljače i kupce, te povećati troškove socijalne skrbi. IPPR, think-tank, sugerira da je, osim izravno izgubljenih radnih mjesta, ugroženo još 7.000 radnika u lancu opskrbe. Ipak, teško je shvatiti zašto se to ne bi trebalo odnositi i na restorane Jamie Olivera. Otpušteni konobari tražit će socijalnu pomoć. Dobavljači hrane će izgubiti velikog klijenta. Ako su to bili razlozi za spašavanje, bilo koja neuspješna tvrtka imala bi pravo na njega. Uostalom, na mjesto te tvrtke će doći neka druga, vjerojatno profitabilnija, u tom ili sličnom sektoru, koja će zaposliti ljude i dobavljače.
Pomoć izravno radnicima, ne tvrtki
Vjerojatno neće biti spašavanja British Steel-a. Njegovi problemi traju desetljećima i nema izgleda da će se bilo što od onog što ga je odvelo u stečaj skoro promijeniti. Međutim, postoji razlog za pomoć – radnicima pogođenim njegovim zatvaranjem. Osoblje Jamie Olivera vjerojatno će brzo naći nova radna mjesta u drugim restoranima. Prodajna mjesta lanca uglavnom su u velikim gradovima s mnogo drugih mogućnosti za zaposlenje. Izgledi za radnike tvrtke British Steel su mnogo lošiji. Oni su koncentrirani na malom području (populacija Scunthorpea je oko 80.000). Zatvaranje željezare će oštetiti lokalno gospodarstvo, što otežava pronalaženje novog posla. Nakon zatvaranja vlastite željezare, Redcar je pretrpio lokalnu depresiju. Zaposlenost je pala, osobito među muškarcima. I dan danas je tamo prosječna plaća niža nego u 2015. godini.
To je signal državi da osigura dodatno obrazovanje i obuku u područjima koja su pogođena zatvaranjem velike tvrtke. Vladin željeni program za to, njegova “usluga brzog odgovora”, ima vrlo mali proračun. Bio je raspoređen na Redcar, bez nekog učinka. Nacionalizacija British steela bi, svjesni su Englezi, jednako glupa ideja kao i to da država preuzme Oliverove restorane.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
