Deverić: nikada nisu našli bilo kakve dokaze o umiješanosti Stjepana Đurekovića u kriminalne radnje u INI

Foto: fah

Nakon podnevne stanke, suđenje Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću radi sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu nastavljeno je ispitivanjem Miše Deverića video vezom iz Zagreba. Deverić je prije i u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio djelatnik (agent) zagrebačkog centra Udbe i sudjelovao je u operativnoj obradi Đurekovića. Od 1984. do 1990. godine Mišo Deverić bio je načelnik II odjela zagrebačkog centra Udbe nadležnog za obradu neprijateljske emigracije. Nakon demokratskih promjena Deverić ostaje u sustavu tajnih službi i radi na osiguranju hrvatskog državnog rukovodstva, uključujući i pokojnog predsjednika Tuđmana.

Paradoksalno, ali Deverić je predao Boži Vukušiću neke od ključnih dokumenata o Josipu Perkoviću. Između ostalog, Mišo Deverić je dao Vukušiću četiri izjave – dvije Josipa Perkovića i po jednu dvojice njegovih suradnika Alije Đonlića i Ilije Svilara – koje su sastavljene nakon povratka sa „specijalnog zadatka“ iz Švicarske i Njemačke. Ovi dokumenti bili su važna osnova za istragu protiv Josipa Perkovića u Njemačkoj i raspisivanje europskog uhidbenog naloga za njim.

Inače, Deverić je nekoliko mjeseci prije izručenja Josipa Perkovića angažirao odvjetnika Petra Pavkovića kao svojeg branitelja za slučaj da SR Njemačka zatraži i njegovo izručenje. Odvjetnik Pavković nazočio je današnjem ispitivanju Miše Deverića video vezom iz Županijskog suda u Zagrebu.

Na početku svojeg iskaza Deverić je opisao svoju karijeru u Udbi i svoje kontakte s Mustačem i Perkovićem. Osobno je imao određene konflikte s Perkovićem 80-ih godina zbog, kako je opisao, nezadovoljavajuće komunikacije i rasporeda poslovnih prostorija, ali tvrdi da o tome nikada nije s Perkovićem razgovarao nego se radilo o njegovom osobnom nezadovoljstvu.

Deverić navodi da zna da je Đureković likvidiran 1983. godine u jednom gradu blizu Münchena jer je njegov odjel radio na Đurekovićevom slučaju. Prema Deverićevom iskazu, otprilike dvije godine prije nego je Đureković napustio Jugoslaviju vođena je protiv njega istraga zbog gospodarskog kriminala u INI. Nakon Đurekovićevog bijega, pojavile su se informacije da je netko stigao u emigraciju u München, ali nije se znalo o kome se radi. Tek kasnije, kada je Đureković počeo objavljivati knjige, saznali su da se radi o Stjepanu Đurekoviću i tada je započeta operativna akcija protiv njega kako bi se pratile njegove aktivnosti. Radilo se o Akciji „Brk“. Prema Deverićevim riječima, samo 10 % rada u okviru Akcije „Brk“ odrađivao je II odjel Centra SDS Zagreb dok je 90 % aktivnosti vodio I odjel zagrebačkog centra Udbe.

Nadalje, Deverić objašnjava da je operativna akcija najviši oblik obavještajnog rada i da je svaku operativnu akciju vodio operativac iz I odjela, u ovom slučaju ili Božo Kovačević ili Goran Ljubičić. Prijedlog za provođenje operativne akcije došao je iz I odjela, a odluku o tome je donio načelnik Centra SDS Zagreb, što je, prema Deveriću, tada bio Zdravko Mustač ili Franjo Vugrinec.

Deverić navodi da nikada nisu našli bilo kakve dokaze o umiješanosti Stjepana Đurekovića u kriminalne radnje u INI ili o njegovoj suradnji s njemačkom tajnom službom BND iako su o postojanju suradnje s BND-om postojale određene naznake. Također, u provođenju operativne akcije i obradi Đurekovića nikada nije bilo suradnje s vojnim tajnim službama bivše Jugoslavije. Deverić apsolutno isključuje takvu suradnju II odjela Centra SDS Zagreb s vojnim tajnim službama na obradi Đurekovića.

Na posebno pitanje sudskog vijeća odgovara da bi bilo razumno da je vojna tajna služba bila zainteresirana za operativnu obradu Đurekovića jer je INA bila jedna od najvažnijih kompanija u bivšoj Jugoslaviji. Ipak, kad ga se pita o konkretnim saznanjima o tome, nije u mogućnosti reći bilo što konkretnije.

Deverić niječe da bi mu 1983. godine bila poznata kodna imena „Stiv“ i „Boem“.

O samoj likvidaciji Deverić, kako tvrdi, nema saznanja. Nije mu poznato da je operativna akcija trebala završiti likvidacijom Đurekovića, a i, po njegovom mišljenju, nije bilo nikakvog razloga za ubojstvo Đurekovića. Naprosto nije bilo razloga koji bi opravdavao ubojstvo jer se Đurekovića nije moglo povezati ni s terorizmom niti s nasiljem bilo koje vrste. Tvrdi da je o tome razgovarao i s Franjom Vugrincem koji također nije imao odgovor na to pitanje.

Cilj operativne akcije bio je nadgledanje, kompromitacija Đurekovića i njegova pasivizacija. Sutkinja Beckers zatražila je da Deverić objasni što znači njemu izraz „pasivizacija“. Deverić je odgovorio da „pasivizacija“ ne znači likvidaciju i daje primjer:

„Ja sam tih dana sugerirao Gizeli Đureković da kod putovanja u Njemačku (nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, op. a.) ponese pasoš svojeg sina Damira Đurekovića i preda mu ga te ga nagovori da se vrati u Jugoslaviju i odsluži vojni rok. Jamčio sam joj da mu se ništa neće dogoditi. Naravno, ovo sam prije dogovorio s Josipom Perkovićem i načelnikom Centra SDS Zagreb.“

Deverić tvrdi da radeći na obradi Đurekovića nije nikada radio sa saveznom Udbom, pa čak niti putem pisama, jer nije bio u takvoj poziciji.

Konačno, Deverić opisuje kako je postojalo više ideja na koji način „pasivizirati“ Đurekovića ali te ideje nisu realizirane jer su imali samo 10-ak mjeseci za provođenje operativne akcije protiv Đurekovića što nije dovoljno vremena. Primjerice, postojala je ideja da se Damir vrati u Jugoslaviju i regulira svoj status pa da se na taj način izvrši pritisak na Đurekovića da se i on vrati.

Na pitanje zastupnika optužbe Weissa, Deverić pojašnjava da kada je govorio o Centru SDS Zagreb nije mislio na republičko sjedište Udbe već na zagrebačku podružnicu. Tvrdi da je republička Udba samo koordinirala operativnu akciju, a informacije su prikupljali i davali republičkoj središnjici operativci Centra SDS Zagreb.

Na pitanja obrane Josipa Perkovića, Deverić odgovara da on nema saznanja o Akciji „Lugano“, pa čak ne zna detalje o istragama kriminala u INI. Zna samo da je postojao dosje Akcije „Brk“ i osobni dosje Stjepana Đurekovića. Nisu mu poznata imena Marko Horvat i Vinko Sindičić, a poznato mu je da Ivan Krmpotić nikada nije bio šef SDS-a.

Nadalje, Deverić tvrdi da mu izraz „specijalne akcije“ zvuči čudno i da mu to nije poznato, te nudi špekulaciju da bi se moglo raditi o akcijama koje su posebno komplicirane i zahtjevne, možda o akcijama u inozemstvu.

Na posebno pitanje odvjetnika Nobila o glasinama koje su krenule nakon ubojstva i, prema tim glasinama, kojoj službi su pripadali počinitelji, Deverić ne može odgovoriti.

Deverić tvrdi da zna da je Zelić otet i da je inspirator te otmice bio Vice Vukojević, da ju je Jerko Vukas podržavao, a Bože Vukušić izveo.

Sudac dr. Dauster prekida Nobilovo ispitivanje o navodnoj otmici i pita Nobila čemu ta pitanja služe. Nakon kraće razmjene argumenata, Nobilo odustaje od daljnjeg ispitivanja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Suđenje se nastavlja u četvrtak, 30. srpnja 2015. godine.

slika deverić

Potpis uz sliku: Tadašnji član Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić s pratnjom (s lijeva nadesno: Darko Bekić, Mišo Deverić, Vjeko Brajević, Ivan Nađ i Hrvoje Ribić te dvojica neidentificiranih) snimljen na Plesu u svibnju 1991., nakon povratka iz Beograda (Snimio Alojz Boršić, Start, 25. svibnja 1991.)

Izvor: narod.hr
Photo: fah