Je li ‘dijaspora’ toliko nevažna hrvatskoj vlasti?

Na našu adresu stiglo je pismo čitateljice iz iseljene Hrvatske (podaci poznati redakciji), koja dugi niz godina živi i radi u Njemačkoj. U njemu je progovorila o mnogim problemima s kojima se susreću birači izvan domovine u ostvarenju svojih demokratskih prava. Pismo prenosimo u cijelosti.

 

Još koji dan djeca moraju pričekati da vide što će im mali Isus darovati. Mi odrasli se moramo strpjeti još  koji dan više, da vidimo koga će nam „donijeti“ predsjednički izbori za novog ili starog predsjednika/predsjednicu.

U predbožićnoj gužvi i ne pratimo možda uvijek predizbornu kampanju, a iskreno, i ne gubimo previše ako ju ne pratimo pomno.  Kandidati su jedino bogati floskulama i napadima na protivnike, nitko od njih se ne ističe nekom prihvatljivom vizijom za Hrvatsku. Tako se moramo pitati tko je najmanje loš,  a ne najbolji/najbolja.

Od blijede kampanje važnije je pitanje broj birača

Od blijede kampanje kandidata i kandidatkinje mnogo je zanimljivije pitanje koliko hrvatskih državljana uopće ima koji mogu glasovati. A na to pitanje ima različitih odgovora, ovisno o tomu koje je pitanje i zašto je potreban broj birača. Kad se radi o raspisivanju referenduma koji vladajućima ne odgovaraju, onda je poželjno da broj birača bude što veći, onda se rado ubraja i dijasporu u ukupni broj, mada je toj dijaspori nemoguće se izjasniti kad se potpisi prikupljaju za raspisivanje referenduma.

Jedina joj je mogućnost sjesti u Sydneyu, New Yorku, Los Angelesu ili Oslu u zrakoplov i letjeti  do Hrvatske da potpiše kako želi referendum o nekom pitanju.

Kad će prestati diskriminacija „dijaspore“?

Kad se radi o izborima, onda jedni vide glasače duhove po Vrgorcu, drugi vide autobuse srpskih tablica po Benkovcu. Malo tko se pita javno kad ćemo imati registar glasača koji odgovara demokratskim standardima. I još važnije: Kad će se napokon ukinuti diskriminacija hrvatskih državljana koji žive izvan granica RH? Dugo se vodila rasprava, smiju li hrvatski  državljani u „dijaspori“ uopće sudjelovati na izborima jer ne plaćaju porez u domovini (nitko nije pitao smiju li sudjelovati oni na izborima koji su u Hrvatskoj, a ne plaćaju ga), ili im se treba to temeljno demokratsko pravo ukinuti. Na kraju se isposlovao „kompromis“ da to pravo ipak imaju (na papiru), ali da je često jako teško iskoristiti to pravo i stvarno sudjelovati na izborima.

Izbori u konzulatima – dašak hrvatskog birokratskog „raja“

Prva prepreka je ona birokracijska. Hrvatski državljanin koji živi npr. u Njemačkoj i ima njemačku adresu u putovnici mora misliti na to da se najdalje dva tjedna prije izbora prijavi u svoj konzulat. Za to nazove konzulat, u najgorem slučaju dobije neljubaznog službenika koji se dere: Što trebate?… Ne, ako imate njemačku adresu, ne trebate se ponovno registrirati… Čekajte, ipak se morate registrirati. Obrazac pronađite na internetu… i pošaljite ga faxom na konzulat uz prilog domovnice. Ako imate više sreće, reći će Vam: Dobar dan, a birokracija će ostati ista.

Kad obavite birokraciju, čekate dan izbora.

Radost izbornog dana

Za dan izbora, tražite od poslodavca da Vam da slobodan dan kako biste mogli obaviti svoju građansku dužnost. Objasnite Nijemcu da vi morate voziti po 200 kilometara i više u jednom pravcu da iskoristite demokratsko pravo, jer u Vašoj domovini ne poznaju pojam dopisnog glasovanja, bar ne vladajući.

I onda krenete na put, vozite dva sata do konzulata, u nadi da je prijava stigla u konzulat. Ako nije, ili ako se u konzulatu izgubila, unatoč trudu, ne možete iskoristi svoje pravo. Pa se lijepo vratite doma, pitajući se što  Vam je sve to trebalo. I zašto vam je demokratska svijest tako izražena da se toliko trudite. Možda vas utješi i da ste Vi samo vozili uzaludno koju stotinu kilometara, dok Vaši sunarodnjaci na američkom kontinentu moraju letjeti i preko 1.000 kilometara kako bi iskoristili svoje pravo glasa. Ili ipak promislite da Vaši sunarodnjaci u BiH – ako nisu stranačka vojska kojoj su organizirani autobusi za prijevoz do konzulata – moraju potrošiti  i koji postotak ne tako visoke obične plaće u BiH da bi svoje pravo glasa iskoristili.

Dijaspora – kriva i kad nije kriva?

I zahvalite se svim velikim hrvatskim strankama, domoljubnima i manje domoljubnima, demokratskima i još demokratskijima, što dosad nisu bile voljne uvesti dopisno glasovanje, da pravo s papira imate i u praksi. I zahvalite im se što su bili protiv zahtjeva za referendumom koji je tražio dopisno glasovanje. Zahvalite se i ministru Bauku što vas toliko voli da vas je uračunao u ukupan broj.

Ako ste ipak – usprkos svim preprekama – uspjeli dati svoj glas, spremite se na optužbe u medijima kako ste Vi koji ne plaćate porez u RH i koji uopće ne znate kako je u Hrvatskoj, nametnuli svog kandidata ljudima koji žive u Hrvatskoj. Tu su onda najglasniji oni, kojima je bilo lijeno prošetati 250 metara do izbornog mjesta. Jeste li Vi u dijaspori stvarno nametnuli svog kandidata, nekima u Hrvatskoj to uopće nije bitno. Važno je da Vas se za to optuži. A da se stvarno dijasporu pitalo, da su samo glasovi dijaspore odlučivali, ne bi Mesić dobio dva mandata, kao ni Josipović ovaj jedan.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: epa

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.