“Ispričavam se što vam nemam što pokazati”, rekao je turistički vodič 2005. godine grupi turista. “Dobili ste vodiča koji je baš iz Luxembourga, ali moram vam reći da je ovaj grad-država smrtno dosadan”, ispričao se u startu turistima. “Sve što ćete vidjeti je lijepo, ali dosadno. Ovo je najdosadnije mjesto na svijetu ako se ne bavite bankarstvom ili pranjem novca”.
I da, osim palače Vojvode u tom gradiću se nema baš što za vidjeti – a opet, sve je lijepo. Stari grad Luxembourg i njegove zidine su 1994. proglašeni UNESCO-vim spomenikom svjetske baštine, zbog iznimne očuvanosti fortifikacija. Krajolici prošarani šumama su slikoviti, arhitektura je divna, ista kao flandrijska, ulice grada popločane granitnim kockama, uredne i na granici sterilnog, kuće izgledaju kao da su iz bajke, no njima šeću “pingvini” u tamnim odijelima i s bijelim košuljama: Luxembourg nije najbogatija država EU, s najvećim standardom, bez razloga.
Državice za pranje novca
Novac je ovdje. Za one izvan EU, tu je Švicarska. Tu su i ostale mikro državice koje, kao i sve takve na planeti, uglavnom opstaju kao “samostalne” jer susjednim, većim državama služe kao porezne oaze i mjesta gdje mogu nekažnjeno oprati svoj novac, ako je potrebno. Tu je Monaco za frankofonsko područje, ali i globalno, raj za sve koji žele ne platiti porez. Tu je Lichtenstein za germansko područje, i za tajne bankovne transakcije, koje propisi EU možda baš i ne dozvoljavaju, a u zadnje vrijeme je i Švicarska morala pristati na određene ustupke. Tu je San Marino.
Ali ako novac mora ostati unutar EU, tu je Luxembourg. S nešto više od pola milijuna stanovnika, od čega su velik dio stranci, ovo jedino preostalo vojvodstvo na svijetu zapravo i nije prava država, više grad-država; jedna je od najmanjih na svijetu, s površinom manjom od površine Istre (2800 naspram 2500 kilometara kvadratnih). Svojevrsna tampon zona između Njemačke i Francuske, Luxembourg opstaje od 10. stoljeća kao manje-više neovisna država, a pristupanjem zajednici tri omanje države sjeverozapada Europe koje dijele dosta toga u kulturnom i etničkom pogledu Benelux (Belgija, Nizozemska, Luxembourg) 1947. je zapravo zapečatio svoj status. A još i više dvije godine kasnije, kad je pristupio NATO paktu. Usto, Luxembourg je jedna od prvih šest zemalja članica EU, jedna od zemalja osnivačica. Zapravo, Luxembourg je među više nego rijetkim državama koje spadaju u osnivače EU, OECD-a, Ujedinjenih naroda, i NATO pakta. Uz naravno status osnivača Beneluxa. Impresivno za državicu koja nije imala puno više stanovnika od Rijeke u vrijeme osnivanja tih institucija. I svakako manje od Splita.
Sjedište institucija
A upravo zbog svog statusa “multikulturalnog” i višejezičnog mjesta na sjecištu germanskog i frankofonskog svijeta, usto bliskog i Belgiji, i Nizozemskoj, Luxembourg je postao sjedištem brojnih europskih institucija. To ne treba čuditi, zemlja je sama po sebi dovoljno mala da je nitko od velikih ne vidi kao konkurenciju, a istovremeno je smještaj institucija u takve zemlje dobar način da se izbjegne rivalstvo velikih i pitanja tipa “Zašto Pariz a ne Berlin” i slično. Pa osim što je Luxembourg jedan od tri glavna grada EU, uz Strasbourg i obližnji, sat vremena vožnje udaljeni Bruxelles, tamo je i sjedište Europskog suda pravde, Eurostata, nekih tijela europskog parlamenta.
Najpoznatiji Luksemburžanin
I kad smo kod EU, rođeni Luksemburžanin -jedan od rijetkih za koje ste ikad čuli – je i Jean Claude Juncker, predsjednik Europske komisije – de facto dakle predsjednik vlade EU. Zapravo jako je malo poznatih ljudi porijeklom iz Luxembourga. Popis poznatih Luksemburžana uglavnom uključuje sportaše, političare i plemiće za koje nikad niste čuli, niti ste trebali.
Očito, Luxembourg je zemlja koja je puno utjecajnija nego što bi se to po broju stanovnika i veličini moglo zaključiti – i mnogo bogatija nego što bi trebala biti. 2014., prema MMF-u, Luxembourg je bio druga najbogatija država svijeta, odmah iza Katara, s kupovnom moći (GDP PPP) od preko 92.000 dolara po stanovniku, godišnje – s izgledima da uskoro pretekne Katar. Također je rangiran kao 13. po ekonomskim slobodama, 26. po UN-ovom indexu ljudskog razvoja (HDI), i četvrti po kvaliteti života. Vanjski dug je za njih zanemarivih petnaestak milijardi dolara, tek 23% godišnjeg BDP-a.
Minimalac 2.000 eura
Odakle sve to bogatstvo, a nema nafte, pa čak više ni željezne rude koja je nekad davno bila temelj ekonomije – i razlog teritorijalnih prisezanja Njemačke prema Luxembourgu? Minimalna plaća je gotovo 2.000 eura! Industrija, kojom je do pred oko pola stoljeća dominirao čelik, je pomalo zamrla, no dva sektora se posebno ističu: Financije i telekomunikacije.
Financijska industrija – pučki rečeno, banke – čine najveći dio ekonomije i dobiti. Luxembourg je, sa svojih jedva pola milijuna stanovnika, jedno od najvećih središta za investicijske fondove na svijetu – u stvari, rangiran je odmah iza SAD, kao drugi. Usto, u njemu je sjedište više osiguravajućih kompanija nego u i jednoj drugoj zemlji EU, i najvažniji bankarski centar u eurozoni, kad se govori o privatnim bankama.
Ono što je privuklo banke i osiguravatelje privuklo je i američke visokotehnološke kompanije poput Skypea i Amazona koje su tamo smjestile svoje europske centre. A što je to što ih je privuklo, nije neka tajna: U travnju 2009., Luxembourg je zbog svojih propisa o bankarskoj tajni, koji su omogućavali pranje novca bez da je itko mogao imati uvida u račune, i još više zakona koji su omogućavali korporacijama da tamo posluju izbjegavajući porez – efektivno pretvarajući Luxembourg u poreznu oazu unutar EU i eurozone – došao na “sivu listu” skupine G20. A iduće godine, Sunday Times je otkrio kako Kim Jong Il ima u toj državi na tajnim računima oko četiri milijarde dolara. Svojih privatnih.
Porezna oaza
Amazon je, kako je otkriveno 2012., također koristio Luxembourg kao “porezno utočište” kako bi izbjegao plaćanje poreza u Engleskoj. Treba li čuditi što je Luxembourg završio kao treći na svijetu na još jednoj rang-listi – onoj “Tax Justice Networka” iz 2011., najvećih svjetskih poreznih utočišta, i to za dlaku iza zloglasnih Kajmanskih otoka, koji su završili na drugom mjestu? A 2013. je završio iza Švicarske na rang listi “poreznih rajeva”.
A tu u priču ulazi i naš prepošteni, od medija hvaljeni Juncker, kojem se ne rugaju kao što se rugaju Trumpu, iako bi imali puno, puno više razloga za to. Niti se nad njim zgražaju kao nad Trumpom, iako bi imali puno, puno više razloga za to. Početkom 2014., samo nekoliko dana nakon što je postao šef Europske komisije, mediji su razotkrili – iz dokumenata poznatih kao Luxembourg Leaks – da je upravo u vrijeme dok je on bio premijer te državice, bio najzaslužniji za njeno pretvaranje u najveći europski centar za izbjegavanje plaćanja korporativnih poreza.
Zato su tu i neke druge kompanije kojima je svejedno gdje im je sjedište jer je ono što prodaju “virtualne” prirode. Poput čuvenog RTL-a, najveće europske telekomunikacijske kompanije, što je uostalom i kratica za Radio Tv Luxembourg. I po razvijenosti telekomunikacija Luxembourg je u svjetskom vrhu.
Trojezično obrazovanje
No naravno, pored bankara i financijaša te perača novca, postoje i ljepše strane vojvodstva, i to nije samo arhitektura i male farme kojima je zemlja prožeta. Luxembourg je specifičan po tome što se učenici obrazuju na čak tri jezika: Kad krenu u školu, u nižim razredima, školuju se na domicilnom luksemburškom jeziku, u višim razredima obrazovanje nastavljaju na njemačkom, a u srednjoj školi ih čeka – obrazovanje na francuskom, na kom se uglavnom komunicira u poslovnom svijetu te države. I to ne tako da uče te jezike, da ne bude zabune – već je nastava na njima.
A opet, svi k tome uče i engleski. Usto, na ulicama ćete često čuti i – portugalski. Zašto portugalski? Pa, rečeno je već, oko polovice od svega 576.000 stanovnika su stranci – a najbrojniji među imigrantima su upravo Portugalci, koji su doselili šezdesetih kao rudari i radnici u čeličanama. Luxembourg bilježi populacijski bum zadnjih godina, no to nije posljedica rađanja velikog broja djece već – useljavanja. A ono je uglavnom iz drugih država EU: Iza Portugalaca, kojih ima preko sto tisuća, slijede Nijemci, Francuzi, Talijani, Belgijanci – a iz nekog razloga, na viskom 6. mjestu po broju imigranta su Crnogorci, kojih ima desetak tisuća, a dva mjesta iza njih Srbi.
Problemi s imigrantima
Marie-Christine Wirion iz lokalnog Caritasa rekla je prošle godine novinarima Politica kako je lokalno stanovništvo upravo zbog toga prilično zabrinuto. “Ne možemo više govoriti svojim materinjim jezikom, jer ga ljudi oko nas ne razumiju”, kaže Wirion, misleći pritom na luksemburški. “Naročito to važi za starije ljude, a to onda stvara potištenost – oni više ni s doktorom ne mogu razgovarati na svom jeziku”.
Kriza migranata nije posve zaobišla ni Luxembourg, iako je zbog malih smještajnih kapaciteta i male veličine države preuzeo samo 400 “migranta” od onih koji stižu iz Afrike i muslimanskih zemalja Azije. A Junckera, “demokršćanina”, je u međuvremenu zamijenio “demokrat” Xavier Bettel, inače prvi šef jedne države EU koji je sklopio “brak” s osobom istog spola tijekom mandata. On je prošle godine u lipnju dao na referendum prijedlog da se i strancima, osobama koje nemaju državljanstvo, da pravo glasa. Takvo pravo trenutno strancima daju samo Novi Zeland i Urugvaj, po sistemu za koji se zalažu naši ljevičari, da onaj tko “tu plaća porez” treba imati pravo glasa. 80 posto birača je prijedlog – odbacilo.
No kad smo kod migranata, većina njih koji su u Luxembourgu, naravno govorimo o migrantima iz Nigerije i Afganistana, ne onima iz Njemačke i Belgije koji dolaze tamo na posao, kaže da su se tamo zatekli slučajno. Luxembourg je, naime, ne samo jako bogat, nego i jako skup, a kako u njemu uglavnom žive pripadnici europskih elita, kako političkih tako i financijskih, dakle oni koji zagovaraju imigraciju ali ne baš u svom dvorištu, tako ni policija nije baš prijateljska prema “migrantima”. Ove koje imaju će, vjerojatno, vratiti u prvu sigurnu zemlju kroz koju su ušli u EU -a to bi mogla biti i Hrvatska…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
