13. rujna 1881. Krsto Zrnov Popović – ‘ikona’ crnogorske borbe za neovisnost

Krsto Zrnov Popović bio je vojnički vođa Božićnog ustanka u siječnju 1919. godine protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, te vođa Petrovdanskog ustanka, podignutog opet protiv srpske vojske, žandarmerije i bjelaša (preteča današnjih velikosrba i četnika u Crnoj Gori).

I danas je u Crnoj Gori živo sjećanje na Krsta Zrnova Popovića kao velikog i junačkog borca za nacionalna prava Crnogoraca protiv hegemonije i tiranije Srbije. Sinonim je oružane borbe Crnogoraca protiv velikosrba koja se definira kroz slogan „Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore“.

General crnogorske vojske Krsto Zrnov Popović, rođen je 13. rujna 1881. godine u Cucama, Cetinje, a ubijen je u oružanoj borbi od strane operativne grupe OZN-e (UDBE), u noći između 13 i 14. ožujka 1947. godine u mjestu zvano Bojanje brdo u Cucima, Cetinje, piše Montenegrina.

Bio je plemeniti crnogorski junak, general, vitez, vojskovođa. Cijeli svoj život, kao vojnik, časnik i političar posvetio je domovini Crnoj Gori, crnogorskom barjaku, pravu, časti i slobodi. Živio je i poginuo kao crnogorski suverenist. Svojim ideološkim revolucionarnim protivnicima, koji su ga progonili poslije Drugog svjetskog rata, poručio je: „Svoju sam zazidao svijeću. Predati se ne mogu i neću. Imaju pravo ubiti me, nemaju pravo suditi me. Da me živog uhvate to neće dočekati. Svoje stare kosti ostaviti ću u zemlji za čiju slobodu sam cijeloga života krv svoju prolijevao“.

I u junačkoj smrti bio je slobodan čovjek: znao je da bi mu, u slučaju da je uhvaćen živ, bilo suđeno pred prijekim revolucionarnim komunističkim sudom gdje bi imao ponižavajući tretman. Njegov čvrst karakter nije to dopuštao i zato je radije izabrao smrt u oružanoj borbi s udbašima, nego li zatvor i likvidaciju pred streljačkim vodom. Sa pogibijom Krsta Zrnova Popovića okončana je epoha klasične, stare, konzervativne i herojske Crne Gore. Ona je svakako zalazila i bila na izdisaju, a on je ipak bio njezin potonji vitez i predstavnik, principijelan, do smrti dosljedan i njoj odan.

Krsto Zrnov Popović bio je sudionik Balkanskih ratova (1912.-1913) i Prvog svjetskog rata (1914.-1916.) do pada Crne Gore pod okupaciju Austro-Ugarske. Istaknuti je junak Mojkovačke bitke 6. i 7. siječnja 1916. godine kada je crnogorska vojska spasila vojsku Srbije koja je bila u povlačenju iz svoje države i bijegu prema Jadranskom moru, istjerana iz Srbije od austro-ugarske vojske.

Od 1916. do 1918. godine bio je zatočen u austro-ugarskom logoru Boldogason. Po oslobođenju vratio se u Crnu Goru, koju je Srbija okupirala nakon I. svjetskog rata, te organizirala lažnu Podgoričku skupštinu.

Bio je žestoki protivnik srpske okupacije i aneksije Kraljevine Crne Gore, provedene 1918. godine. Krsto Zrnov Popović bio je vojni vođa Božićnog ustanka 1919. godine protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, lider Petrovdanskog ustanka, podignutog opet protiv srpske vojske, žandarmerije i bjelaša, čovjek i časnik koji je bio vrhovni komandant svih crnogorskih komita od 1919. do 1922. godine u oružanoj pobuni protiv srbijanske okupacije Crne Gore.

Bio je zapovjednik crnogorske vojske u egzilu u Italiji. Početkom 1922. godine emigrirao je u Argentinu, u kojoj je boravio do kraja 1929. godine, kada se prebacio u Belgiju, gdje je provodio prognaničke dane sve do 1931. godine.

U II. svjetskom ratu Krsto Popović bio je od početka 1942. do druge polovice 1944. godine, kao predstavnik umjerenog krila crnogorskih independista, suverenista, na čelu crnogorske nacionalne zelenaške vojske, odnosno, „Crnogorske nacionalne komande“ i zapovjednik njezine „Lovćenske brigade“, boreći se za crnogorsku državnu nezavisnost, obranu i afirmaciju crnogorske nacionalne posebnosti.

Zločini srpske vojske nad Crnogorcima koji žele neovisnost

Zapovjednik ustanika u Crnoj Gori komandir Krsto Zrnov Popović je u Rimu, u jednoj izjavi opisao zločine srpske vojske i njezinih janjičara u Cucima, navodeći i to da su njemu 1919. godine „spalili kuću, ženu su mu tukli da kaže gdje joj je jedno muško dijete od 4 godine, govoreći da će ga zaklati. Dijete je sa drugom djecom bilo otišlo podalje od kuće i tako je Marija, žena Krstova, odatle utekla i od tog dana i danas sa šestero djece krila se po Boki Kotorskoj i po šumama“.

Kad je rasformirana crnogorska vojska u Italiji i kad su talijanske vlasti donijele odluku da se politički aktivni Crnogorci protjeraju sa njezinog teritorija, Krsto Popović je, s grupom od oko 50 Crnogoraca, zajedno sa Živkom Nikčevićem, Vaskom Marojevićem, Markom Matanovićem i drugim vođama crnogorske emigracije, otišao u Argentinu.

Crnogorci oduševljeni domoljubljem Hrvata u izbjeglištvu

U ime grupe „crnogorskih ustaša (ustanika)”, kako su se potpisivali, koji se nalaze u Argentini, Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević 1922. poslali su izjavu solidarnosti s crnogorskom kraljevskom vladom u inozemstvu, u kojoj se izražava odanost kraljici Mileni, te osuđuju postupci Jovana S. Plamenca.

Predsjedniku crnogorske Vlade u egzilu Milutinu M. Vučiniću, Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević 1922. godine iz Buenos Airesa napisali su pismo „Bježi mi kugu s ognjišta mila”, u kojemu govore o svojoj prognaničkoj sudbini u Argentini, kao i o vijestima koje dobivaju u vezi sa Crnom Gorom, te planiranim akcijama koje namjeravaju poduzeti za crnogorsku stvar, itd. U tome pismu Krsto Popović i njegovi suborci ističu i ovo:

„Čim smo ovamo stigli prva nam je briga bila ta, da Crnogorce u potankostima o svemu obavijestimo o pravom stanju stvari i da im ulijemo duh, da nikad ne gube nadu, te sa zajedničkom slogom, ljubavlju i izdržljivošću da ćemo sigurno doći do sjajne naše pobjede… Memorandum Hrvatskog Bloka izazvao je kod ovdašnjih Hrvata veoma dobar utisak. Skoro svi Hrvati privrženi su tome bloku, te iznose u listu „Jugoslovenska država” da je ta ideja opravdana i da svi Hrvati treba da mu poklone pažnju. Od kada su Hrvati saznali za ovaj „memorandum”, sve se više odbijaju od pristalica srbijanskih i sami se grupiraju.

Dalje, ovdje su skoro kružili glasovi kroz novine da se Hrvatska odvojila od Srbije i da je sastavljena hrvatska vlada, pod predsjedništvom g. Stjepana Radića. Baš onoga dana kada je ta notica izašla u novinama – Hrvati su prekinuli rad gdje je god koji bio, te su toga dana manifestirali po Buenos Airesu. Njihovom oduševljenju nije bilo kraja. I naši su sudjelovali u njihovom veselju i piće plaćali. Taj čin hrvatski veoma je nas razveselio i okuražio, nadajući se da će i crnogorski narod to već jednom učiniti i osvijestiti se. Poslije ove vijesti ništa nismo mogli saznati, iako neprestano pitamo što se čini u Hrvatskoj. Ali svakojako ni mi ni Hrvati ne mislimo da će taj čin tako olako proći Srbiju, a za Hrvatski blok, što tako ne bi učinio bez sigurnog uspjeha.

Iza našega udarca kojega smo dali Srbiji u sred srca, ovaj je hrvatski drugi udar te mislimo da je već prskao onaj kazan koji je počeo vreti od onoga našega slavnoga dana – 21. prosinca 1918. god – kada smo Srbiji dali otpozdrav mecima iz pušaka koji i danas zvijuću po onim našim gorama i brdima, – i kad smo još rekli: „Bježi mi kugo s ognjišta mila”.”

UDBA ubila „ikonu crnogorske borbe” za neovisnost

Krsto Zrnov Popović je bio posljednji zapovjednik Glavnog stožera Crnogorske kraljevske vojske u Gaeti, Italija (1919.-1921.), karizmatični vođa pobunjeničkih grupa (komita) protiv velikosrpske okupacije Crne Gore, politički emigrant, a potom član Crnogorske stranke. U Drugom svjetskom ratu bio je zapovjednik Lovćenske brigade koja se borila za neovisnu Crnu Goru, te bila i protučetnički i protupartizanski orijentirana.

Znamenita je njegova poruka sunarodnicima:

„Uvijek imajte na umu da ste Crnogorci i mislite crnogorski!”

Ubijen je 1947. godine u zasjedi OZNA-e.

I danas je u Crnoj Gori živo sjećanje na Krsta Popovića kao velikog i junačkog borca za nacionalna prava Crnogoraca protiv hegemonije i tiranije Srbije. Sinonim je oružane borbe Crnogoraca koja se definira kroz slogan „Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore”.