Dugo očekivana nova knjiga ‘Mi koji se hrvamo s Bogom’ Jordana Petersona, jednog od najutjecajnijih intelektualaca današnjice i autora svjetskoga bestselera ”12 pravila za život”, svjetsku premijeru ima u utorak, 19. studenoga 2024. godine, a istog dana izlazi i hrvatski prijevod u izdanju nakladničke kuće Verbum.
U svojoj novoj knjizi, naslovljenoj ”Mi koji se hrvamo s Bogom”, Peterson na neponovljiv način vodi čitatelje kroz drevne priče o pobuni, žrtvovanju, trpljenju i pobjedama, a koje su oblikovale temelje zapadne civilizacije.
>Jordan B. Peterson: Ako ste u potrazi za smislom, preuzmite odgovornost
Oslanjajući se na psihologiju religije, mitologiju i filozofiju, on otkriva i tumači duboku mudrost biblijskih priča – objašnjavajući njihovu snagu da nas uravnoteže, nadahnu i ujedine te zašto je opasno zanemariti ih.
Adam i Eva i izvorni grijeh čovječanstva; pogubno nadmetanje Kajina i Abela; apokaliptična poplava u Noino doba, dramatična propast Kule babilonske; Abrahamova strašna pustolovina i epska priča o Mojsiju i Izraelcima; Jona zatočen u utrobi kita.
Što bi takve drevne priče uopće mogle značiti? Koja i kakva sila stoji u pozadini njihova stvaranja? Kako su nam one tisućljećima pomagale da shvatimo svijet i same sebe? Kako nas još uvijek mogu voditi u našoj vječnoj potrazi za smislom, ciljem i svrhom?
Nabavite knjigu ”Mi koji se hrvamo s Bogom”
Moćna, inspirativna i poticajna za razmišljanje, ”Mi koji se hrvamo s Bogom” navodi čitatelja da na posve nov način otkrije najveće i najvažnije priče ikada ispričane i u sasvim novome svjetlu promotri sebe i svoj život.
Knjigu ”Mi koji se hrvamo s Bogom” moguće je nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, na linku.
O autoru
Dr. Jordan B. Peterson autor je svjetske uspješnice 12 pravila za život, a planetarni uspjeh i
milijunsku nakladu doživio je i nastavak te knjige, Izvan reda. Prije nego što je postao jedan od najutjecajnijih javnih intelektualaca današnjice, desetljećima je radio kao klinički psiholog i profesor na Harvardu i Sveučilištu u Torontu.
Objavio je više od stotinu znanstvenih radova, a njegova knjiga Mape značenja unijela je revoluciju u psihologiji religije.
Ulomak iz knjige ”Mi koji se hrvamo s Bogom”
Velik je dio naše komunikacije opisivanje cilja. Govorimo drugima čime se bavimo i očekujemo da i oni nama to kažu i želimo to.
Razgovaramo međusobno, često na plitak način, o tome čime se oni koje poznajemo bave. Što žele? Čemu su se posvetili? Kako se, posljedično tome, ponašaju? Kada dublje govorimo o takvim stvarima, počinjemo govoriti o karakteru, a ne više o neposrednosti cilja, jer karakter nije ništa drugo nego uobičajeno utjelovljenje cilja. Poznavati sebe ili druge znači razumjeti karakter.
Na koji način dolazimo do toga znanja i predstavljamo ga? Glumimo, oponašamo, izvodimo
– dramatiziramo – kako bismo mogli predstavljati i usvajati obrasce pozornosti i djelovanja koji obilježavaju nas i druge ljude. Apstraktnim riječima: pričamo priču.
Kada opisujemo ciljeve neke osobe ili naroda, njihov put naprijed, prepreke i prilike koje se javljaju na tome putovanju, prijatelje i neprijatelje koji prate njihovo kretanje – moralni krajolik koji se rađa – pričamo priču. Čineći to, određujemo prioritete u svijetu, organiziramo ga i zapažamo. Na taj način opisujemo cilj. Vidimo svijet u odnosu na cilj. Što je priča koja donosi detalje o cilju i svim njegovim posljedicama? Opis strukture kojom vidimo svijet.
Priče nam različitim karakterizacijama otkrivaju strukture vrijednosti unutar kojih se svijet očituje našemu opažanju. Zašto je ovo važno? Što to označava? Zašto je to važno – čak i ključno? Strašan je izazov vidjeti i djelovati u svijetu, u svoj njegovoj nedokučivoj kompleksnosti.
Stoga cijenimo opise načina kako opažati i ponašati se – možda i više nego što cijenimo išta drugo. Udubljujemo se u priče koje glumimo kao djeca – priče koje gledamo na pozornici ili ekranu ili čitamo u knjigama, čak i kao odrasli – jer nema ničega što trebamo više znati od toga kako izgraditi, prilagoditi i unaprijediti hijerarhiju vrijednosti unutar koje se ostvaruju relevantne činjenice o svijetu. To je način na koji izgrađujemo svijet koji nastanjujemo, egzistencijalno.
To je način na koji stvaramo stvarnost u kojoj boravimo. To je način na koji se krećemo
prema naprijed – i odlučujemo gdje se to naprijed nalazi. Gledamo junaka kako cilja prema gore, živi u istini, žrtvuje se za ono što je bolje, viteški se bori protiv praćki i strijela užasne Fortune, ali zadržava svoj integritet.
Gledamo kako mu se predmeti u svijetu otkrivaju kao alati i prepreke relevantni za njegovo putovanje. Gledamo kako prijatelji koje putem upoznaje čine žrtve kako bi mu pomogli i drago nam je to vidjeti.
Gledamo kako njegovi neprijatelji varaju, kradu, izdaju, lažu i ne uspijevaju te osjećamo kako je pravda zadovoljena – ili gledamo kako uspijevaju i osjećamo moralni bijes prevarenih.
Ukratko: očarani smo onima koji imaju uzvišene ciljeve i želimo, ako smo hrabri, da nas njihov duh obuzme.
Ciljamo na njihove ciljeve – ili se tome nadamo – vidimo što oni vide, doživljavamo emocije koje oni osjećaju i učimo lekcije koje oni uče, u sigurnome gnijezdu imaginarnoga. To je vrijednost fikcijskoga: tu eksperimentiramo s vrijednošću, ali ostajemo na sigurnome.
To je mjesto na kojemu se igra koja oblikuje sama naša opažanja može odvijati sigurno i učinkovito.
Ono što nam je najvrednije – dobro čije je otkriće naša svrha; odredište koje je meta u ovome trenutku – smještamo na vrh, na vrhunac, na položaj nadmoći i najviše vlasti.
Ciljamo metu koju smatramo središnjom, koliko god to bilo trenutno. Usredotočujemo se na ono što određujemo kao vrijedno trošenja svoje pozornosti i napora svoga djelovanja.
Pretpostavljamo neko dobro – dobro koje je barem bolje od točke s koje krećemo. Ovo je čin vjere, kao i žrtve: vjere, jer bi to dobro moglo biti negdje drugdje, i žrtve, jer dok idemo za tim dobrom, odlučujemo ne ići za svim ostalim dobrima.
Cilj svijetu daje smisao
Svako je zapažanje usklađeno s tom početnom i određujućom vjerom, dok je odluka koja utvrđuje okvir za tumačenje sama po sebi djelomično putovanje prema obećanoj zemlji našega cilja, a to je opažanje ovisno o djelovanju, koje je upravo sastavni element putovanja. Naš cilj obilježava moralni krajolik oko nas, dok nam cilj služi kao najviše zamislivo dobro, barem za vrijeme i mjesto kojemu taj cilj daje relevantnost.
Još jednom cilj svijetu daje smisao i određuje i glavni način na koji ga opažamo i organizira ga. Taj cilj otkriva put naprijed; smjer za koji smatramo da će nas najvjerojatnije dovesti
kamo smo odlučili poći. I karakter također vidimo kao cilj. Karakter je utjelovljeni cilj, hod prema cilju koji je postao navika. To je svrha nečijega djelovanja.
Sve ovo otvara nekoliko važnih pitanja: ako svijet vidimo i moramo vidjeti s pomoću priče; ako nam se svijet otkriva u obliku priče – koja je to priča? Kako ćemo ispravno karakterizirati svoje ciljeve, svoja najdublja iskušenja, svoja najizvrsnija stremljenja prema gore? Što je relevantno, a što možemo i trebamo zanemariti? Čemu bismo trebali posvetiti svoju dragocjenu pozornost? U koje bismo svrhe trebali usmjeravati svoje djelovanje?
Koju neugodnu istinu naša savjest vječno pokušava otkriti? Koja je prikladna hijerarhija vrijednosti kroz koju se svijet otkriva na najproduktivniji, najvelikodušniji i najodrživiji način?
Koja je, drugim riječima, priča, istinska priča našega života – što je i što bi trebala biti? Ona je prikaz naših najviših težnji, našega fundamentalnoga odnosa i, istovremeno, istinskoga tla na kojemu stojimo. Stoga ona jest i mora biti karakterizacija samoga
božanskoga, Boga, baš kao što to biblijski prikazi jesu. A što je to?
‘Savjest, koliko god bila važna – savjest koja se otkriva Iliji – nije jedina manifestacija Boga’
Savjest, koliko god bila važna – savjest koja se otkriva Iliji – nije jedina manifestacija Boga; nije njegovo jedino dramsko lice. On se također javlja i, kako ćemo vidjeti, kao poziv – nadahnuće, pustolovina, entuzijazam, znatiželja, čak i iskušenje – u još jednome svome važnome obliku te kao još mnogo toga. Mi najdublje želimo upoznati junaka, a ako je moguće i postati junak, naprimjer (još jedan oblik)– ali ne bilo kakav, već junak svih junaka.
Želimo preuzeti držanje ne tek kralja, gospodara svojega područja, već kralja kraljeva. Sazdani smo tako da se divimo samome božanskome principu vrhovne vlasti. Želimo to kako bismo mogli zauzeti perspektivu duha isprav- no postavljena na najviše mjesto i doživjeti svijet njegovim očima.
Želimo to učiniti kako bismo i sami mogli zauzeti taj stav junaštva i odgovornoga kraljevanja prema problemima koji nas muče i nude nam prilike u našim vlastitim životima. Želimo razumjeti, što potpunije možemo, prirodu Dobra koje stoji iza svih dobara oko njega – Dobro koje donosi neodoljiv život u većemu izobilju, a koji je istinski vrt vječne želje. Jednako tako želimo prepoznati i Zločinca koji stoji iza svih zlih djela – prirodu duha koji želi stvoriti svu patnju na svijetu radi ničega drugoga doli same te patnje.
Želimo razumjeti Dobro kako bismo bili dobri i razumjeti Zlo kako bismo mogli izbjegavati biti zli. Na taj način možemo dovesti do spasenja i otkupljenja svije-ta, malim i velikim djelima. Na taj način možemo ograničiti pakao koji zlo stvara ne samo radi sebe već i radi svih do kojih nam je stalo i koje volimo, radi stabilnosti i održanja društava u kojima živimo i radi ljubavi prema samome svijetu.
Bilo to dobro ili loše, u pitanju je priča – i, bilo to dobro ili loše, ta priča u kojoj su naše zapadnjačke psihe i kulture sada ponešto krhko utemeljene u svojoj je biti priča koja je ispričana u knjižnici biblijskoga korpusa, kompilacija drame koja se nalazi u temelju naše kulture i s pomoću koje mi gledamo svijet.
U svakome svjesnome trenutku osuđeni smo na hrvanje s Bogom
To je priča na kojoj zapadna civilizacija počiva. To je zbirka karakterizacija ne samo Boga, čije se oponašanje, slavljenje, pa i utjelovljenje, smatra najvišim mogućim ciljem, već i muškarca i žene, za čije se karaktere smatra da postoje u odnosu prema tome Bogu, te društva, u odnosu na pojedinca i božansko. To je također otkrivenje žrtve koja taj cilj čini mogućim i proučavanje u dramskoj formi transcendentnoga cilja za koji se smatra da sve ujedinjuje na najbolji mogući način.
Biblijska je priča, u svojoj ukupnosti, okvir kroz koji se otkriva svijet činjenica, barem što se tiče Zapada: ona je opis hijerarhije vrijednosti unutar koje je omogućena čak i sama znanost (tj. znanost koja na koncu teži dobru).
Biblija je knjižnica priča na kojoj su zasnovana najproduktivnija, najslobodnija te najstabilnija i najmirnija društva koja je svijet uopće poznavao – temelj Zapada, jasno i glasno.
Krajolik fikcije svijet je dobra i zla – svijet vrijednosti, čiji se vrhunac neprestano povlači u samu obećanu zemlju, dok vječna jama užasne i beskrajne patnje zauzima najniže moguće mjesto. Biblijske priče osvjetljavaju vječni put naprijed uza svetu planinu prema nebeskome gradu dok istovremeno upozoravaju na apokaliptične opasnosti koje vrebaju u devijantnome, marginalnome, groznome, grešnome, nesvetome, izdajničkome i uistinu demonskome.
Bog je, u ovoj formulaciji, duh koji vodi prema gore. Čovjek je biće koje se bori s tim duhom pri svakoj odluci jer je odluka stvar postavljanja prioriteta; sa svakom pomisli, jer je svaka pomisao žrtvovanje mogućnosti zbog željena cilja, te sa svakim djelovanjem dok se on kreće prema nekome odredištu i dalje od svih ostalih. U svakome svjesnome trenutku osuđeni smo na hrvanje s Bogom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
