Velepromet je bio najveći srpski koncentracijski logor u Hrvatskoj u vrijeme srbijanske agresije, formiran je još u rujnu 1991. u dijelu Vukovara pod okupacijom JNA i četnika te nije bio zatvoren sve do travnja 1992. godine. Kroz njega je prošlo oko 10.000 ljudi, bili su sustavno i okrutno mučeni, bilo je ubijanja i silovanja, ubijeno je više od 700 zatočenika, a mnogi su još i danas na popisu nestalih.
„Mi smo tu bili samo divljač za odstrijel“
O mučenjima i ubojstvima zatočenika u Veleprometu svjedočio je i Ivica Azenić koji je u Velepromet doveden na današnji dan 19. studenoga 1991. godine.
„U tih dva sata, nakon što sam doveden, pred nama su, od nas 12, ubili pet osoba. Kada su doveli drugu skupinu, mi smo završili u hangaru. S jedne strane bila je smrt, strah i čuli su se jauci, dok se sa druge strane čula glazba i veselje. Mi smo tu bili samo divljač za odstrijel”, posvjedočio je Azenić.
„Ovo je bilo najveće stratište Vukovaru gdje su dovođeni, mučeni i ubijani vukovarski branitelji i civili. Zbog zločina počinjenih u Veleprometu podnijeli smo niz tužbi po kojima je, međutim, jako malo učinjeno, a za što krivimo Državno odvjetništvo. Ne možemo vjerovati da pored svih svjedočenja i dokaza DORH nije našao za shodno da se pokrene i procesuira zločine i zločince“, kazao je 2021. predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak.
Velepromet
Ako je što bilo mjesto sadizma i mržnje, to je bio Velepromet.
Užasni i nekažnjeni zločin počinjeni u Vukovaru, nepoznavanje sudbine nestalih osoba je ono što najviše muči Vukovarce. Vojska Srbije (koja je nedavno podigla spomenik jednom od najvećih zločinaca generalu Mladenu Bratiću), kao nasljednica JNA, tu ima golemu odgovornost i dužna je otvoriti arhive kako bi se pronašli nestali Hrvati iz Vukovara.
Po 260 muškaraca bilo je zatočeno u prostorijama od 100 kvadratnih metara koncentracijskog logora Velepromet. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili. Poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a onda i pucnjava. U jednoj limenci smješteno je više od 1000 ljudi, bez vode, WC-a i bilo čega, pod je bio od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti bili zaključani, a pred njima vojni stražari.
Svakodnevna vladavina straha, jeze i smrti
U tom koncentracijskom logoru je, koji je cijeli bio ograđen visokom ogradom od žice, svakodnevno vladao strah, jeza, smrt.
U dvorištu vukovarske tvrtke Velepromet u gradskoj četvrti Sajmište, bivša JNA i srpske paravojne postrojbe još su sredinom rujna 1991, nedugo nakon početka bitke za Vukovar koja je započela 25. kolovoza osnovale prihvatni centar. Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki. S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi.
Zapovjednik logora bio je Milovan Cvjetičanin, okrutni čovjek koji je ostavio krvavi trag mržnje u Hrvatskoj i Vukovaru.
U Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) kažu i kako je kroz skladišta Veleprometa u razdoblju od rujna 1991. do travnja 1992. godine prošlo 10.000 branitelja i civila, a ubijeno ih je 800.
Hrvatska javnost nije niti približno upoznata sa strahotama koje su se događale u Veleprometu, a dobar dio javnosti nije niti čuo za taj logor smrti.
Snažan dojam koji ne vara je taj da to nije bilo slučajnost, da je Velepromet kao mjesto ogromnog zločina bio malo poznat iz razloga što su četnici i sadisti iz tog logora ostali nekažnjeni. A strahote koje su činile nadilaze ljudski um. Danas su zahvaljujući pojedincima, a ne hrvatskim vlastima, konačno izašli u javnost dijelovi životnih tragedija žrtava tog logora. Neke od njih opisao je u svojoj knjizi i Vilim Karlović, pripadnik Tigrova i jedan od rijetkih koji je napisao svjedočanstvo o tom srpskom koncentracijskom logoru smrti za Hrvate.
