Putovati Europom prekrasan je doživljaj, ali putovati Srednjom Europom fascinantno je. Premda se radi o dijelu Europe koji je pola stoljeća bio sustavno devastiran do nezamislivih razmjera od komunističkih strahovlada, nakon pada tih diktatura došlo je do ponovnog procvata Srednje Europe, regije o kojoj smo nekada slušali iz priča naših baka i djedova.
Putovati automobilom u svega nekoliko sati može se prijeći granica nekoliko država Srednje Europe: Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske koje su članice V4, ali i nekih države ili područja koje su dijelom tog istog civilizacijskog kruga kao Hrvatska, Slovenija, Austrija, Vojvodina, južna Njemačka ili dijelovi sjeverne Italije. Putnik ostaje zadivljen krajolicima i gradovima kao Beč, Budimpešta, Prag, Krakow i drugi, ali i različitosti jezika, kultura, etnikuma, pa čak i gastronomije ovog dijela Europe!
Premda se danas te zemlje, zbog 50 godina življenja iza komunističke zavjese, pomalo zlurado tjera u netočan zemljopisni i civilizacijski termin ‘istočne Europe’, prava je istina da su ove zemlje bile stoljećima dio regije poznate pod imenom Srednje Europe i gotovo sve bile dio velike multikulturne i multinacionalne države: Austro-Ugarske. Ta država bila je prethodnica EU, konglomerat naroda, kultura i identiteta koji su živjeli u miru jedan do drugih, osobito do pojava građanskih revolucija sredinom 19. stoljeća, pa te zemlje baštine taj zajednički civilizacijski i kulturni krug. Da se nije nasilno raspala, već transformirala ili konfederirala Austro-Ugarska mogla je biti jezgra osnivanja EU na načelima različitosti, tolerancije i demokracije.
Zapadni Balkan nije postojao – to je geopolitički projekt dominacije Srbije!
Zanimljivo je da do 1903. u Enciklopediji Britanice Balkan spomenut samo kao planina u Bugarskoj, a ne kao nekakav politički ili zemljopisni pojam određenih naroda ili država na tom zamišljenom prostoru. Nakon 1904. promjenom službene politike Foreign Officea, želeći suzbiti utjecaj njemačkih zemalja na ovom prostoru, pod utjecajem Setona Watsona proširen je pojam u namjeri podržavanja nove pozicije savjetnika Karadjordjevića. A to je bilo davanje Srbiji vodeće pozicije te fiktivne, a u suštini geopolitičke-interesne regije. Tek 1918. godine Hrvatska ulazi u zajednicu naroda poznatih pod imenom Jugoslavija, koja je zapravo bila ostvarenje tih geopolitčkih ideja o Zapadnom Balkanu sa Srbijom kao vodećom zemljom. U tom civilizacijskom krugu, stranom Hrvatima, naša država je bila svega 70-ak godina, dok je u srednjoeuropskom civilizacijskom krugu provela stotine godina. Čak je i Dalmacija, koja je također bila pod višestoljetnim kulturnim i drugim utjecajem Zapada (Venecije), provela posljednjih stotinu godina do kraja Prvog svjetskog rata u krugu tih zemalja.
Što povezuje zemlje regije Srednje Europe?
Srednja Europa u posljednje vrijeme budi pozornost europskih stanovnika jer je unutar tog kruga izrasla respektabilna Višegradska skupina V4, koja predstavlja određenu vrstu otpora politici Bruxellesa, osobito glede pitanja migrantske politike, rodne ideologije, istospolnih brakova, pobačaja, pronatalitetne politike, kao i politike koja teži očuvanju modusa nacionalnih država utemeljenih na civilizacijskoj i kulturnoj baštini tog srednjoeuropskog kruga.
> 14. siječnja 1915. Galicija – zašto su Hrvati za Ukrajince bili najomiljeniji vojnici?
Sve države Višegradske skupine povezuje i bremenita povijest. Osim suočavanja s izuzetno teškim teretom komunističke strahovlade, ova regija je silno stradala i u dva svjetska rata vođena na tlu Europe. Velika bojišta Prvog svjetskog rata bila su upravo u toj regiji (Galicija, zapadna Slovenija, sjeveroistok Italije), ali i Drugi Svjetski rat je donio više nego bolna iskustva i posljedice u tim državama kao što su Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka. Hrvatska, Slovenija, zapadna Ukrajina (Galicija) su također države koje nose još i danas imaju velike traume iz tog rata, ali i iz poslijeratnih događanja kada su se na tlu tih država dogodili masovni pokolji stanovništva (osobito Hrvatska, Slovenija i zapadna Ukrajina).
> Roman Leljak: Pola milijuna hrvatskih vojnika i civila likvidirali su Titovi partizani u Sloveniji
Prije toga te države, a na čelu s Hrvatskom, Mađarskom i Poljskom, bile su nositelji stoljetne borbe s Turcima muslimanima, pa su veliki dijelovi tih zemalja bili dugo pod okupacijom Osmanlija.
Usprkos tome, u zajednici Austro-Ugarske, ove zemlje su uspjele iznjedriti specifičan i uzoran civilizacijski krug života, koji se u bitnom oslanjao i na Katoličku Crkvu, jer su Austro-Ugarsku još nazivali i „katoličkom monarhijom“. To je ostavilo neizbrisiv trag u ljudima tih zemlja, koji je ipak velikim dijelom devastiran u dva velika rata, promjeni etničke strukture i ideološkom teroru komunizma. Tako nije nimalo slučajno da su Mađarska i Poljska (osobito južna) na čelu „pobune“ protiv diktata Bruxellesa.
Zemlje Srednje Europe znaju se boriti s imperijalizmom i ideološkim terorom!
Zemlje Srednje Europe proživjele su tri imperijalizma: ruski, njemački i otomanski, a uz sve to strašan destruktivni komunistički sustav koji ostavlja višedesetljetne posljedice u ljudima i društvenim sustavima. Osim toga, u godinama od 1938. i pripajanja Austrije Hitleru do 1945. godine, zemlje Srednje Europe trpjele su od strašnog nacističkog terora, koji je osobito bio izražen u progonima i ubijanjima Židova. Posebno veliki broj Židova, preko 900.000 živio je na području Ugarske (samo u Budimpešti je živjelo preko 200.000 Židova), a njihov današnji broj je nakon nacističkog holokausta ostao simboličan.
Naučeni boriti se, narodi Srednje Europe danas ne žele pasti „bez ispaljenog metka“, kako se to pomalo dogodilo Zapadnoj Europi. Oni su povijesno formirali možda brojčano manje nacije, ali vrlo snažne i otporne prema imperijalizmima. Nacije koje su različite, ali imaju i mnogo toga zajedničkog. Nacije koje su imale možda i sukobe u nedavnoj prošlosti kao Poljaci i Česi, Madžari i Slovaci, Madžari i Hrvati, Ukrajinci i Poljaci, Česi i Slovaci, ali koji danas pomalo staju pod jednu zastavu otpora diktatima iz EU, a osobito onih koji su udar na obitelj, narod i vjeru. Buntovan duh Madžara koji su se 1956. digli protiv strašne sovjetske čizme, ustanički Poljaci koji nisu htjeli trpjeti niti ruski niti njemački imperijalizam (a niti komunizam niti nacizam), pa narod Hrvata koji nije pristajao niti na komunizam niti velikosrpstvo, novoprobuđeni Austrijanci i drugi garancija su svježih, novih i demokratskih vjetrova u regiji Srednje Europe.
Otpor otomanskim Turcima i slavni vojskovođe Srednje Europe (Jan Sobieski, Janos Hunjadi, Nikola Šubić Zrinski i dr.), otpor nacionalsocijalizmu i komunizmu, Hitleru i Staljinu, višestoljetni zajednički život u jednoj državi, ideja utjecaja pozitivne katoličke baštine na društvo su velike poveznice tih naroda i država. A osobito su to velikani vjere Srednje Europe, čak i u dekristijaniziranom 20. stoljeću koje nije rađalo u Europi velike svece kao prethodna stoljeća: Hrvat Alojzije Stepinac, kardinal Mađar Mindszenty, Austrijanac blaženi car Karlo, Poljak papa Ivan Pavao II., sveta Faustina Kowalska, sveti Maksimilijan Kolbe, Josip Slipi, kardinal Ukrajinske grkokatoličke crkve, Stefan Wyszinski, blaženi Ivan Merz i mnogi drugi su duhovne veličine i stupovi, ne samo Katoličke Crkve, već i Srednje Europe i daleko šire.
Što je izazov za Srednju Europu i Hrvatsku?
Zemlje Višegradske skupine i najbolji su primjer uspješne tranzicije iz komunističkog u demokratski sustav. Relativno brzo sve četiri zemlje Višegradske skupine – Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka – su obnovile demokraciju i parlamentarizam, te tržišnu ekonomiju, kao primjer svim drugim postkomunističkim zemljama, osobito Hrvatskoj.
Sada kao veliki izazov u tim zemljama stoji obnavljanje i gradnja komunikacijskih i energetskih pravaca, osobito na osi sjever-jug od Skandinavije i baltičkih republika do Hrvatske, što se osobito provlači kroz poljsko-hrvatsku Inicijativu tri mora. Tu inicijativu, koju podržava i predsjednik SAD-a Trump, snažno je iniciralo predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, no nažalost u tome nije imala adekvatnu potporu Vlade i premijera Plenkovića. U ovom trenutku, u gradnji je prometnica Via Carpatia kao dio tog koridora sjever-jug od Litve do Hrvatske, a koja povezuje istočnu Poljsku sa Slovačkom i Madžarskom. U budućnosti postoji opcija produženja koridora čak prema Turskoj. Poljska je izgradila LNG terminal i sustavno proširuje ideju dolaska plina preko Baltičkog mora, na sličan način kako bi to trebalo ići i preko Hrvatske i otoka Krka, gdje bi se plin distribuirao u druge dijelove ove regije i šire.
U zemljama Srednje Europe postoji i nada da će predsjednički mandati Donalda Trumpa i Vladimira Putina smanjiti geopolitičke i druge tenzije koje već preko 100 godina potresaju ovaj dio Europe, a prisutne su i danas. Osobito je to nada u Poljskoj koja je u prošlosti bila žrtva njemačkog i ruskog ekspanzionizma, kao i ideologija koje su se poput gube širile iz te dvije države. Stoga i danas u Poljskoj i Mađarskoj, usprkos recentnim događanjima i krizama, postoji velika podrška članstvu u EU i NATO-u, te nešto manja u Češkoj i Slovačkoj. Ali ne po diktatu Njemačke ili Francuske, ili nekakvim „Europama s više brzina“, već u ravnopravnom partnerstvu i uvažavanju.
U biti, sve zemlje V4 vode vrlo sličnu vanjsku politiku, osobito prema Bruxellesu, ali i pitanjima migranata i njihovog prijema u te države. Tu se, ipak, osobito ističe državnik Victor Orban koji je nepopustljiv u svojim stavovima glede pitanja migrantske krize, te je to nedavno potvrdio riječima: „Vi ste htjeli migrante, a mi ne!“
Orban za njemački Bild: Vi ste željeli migrante, mi nismo
Srednja Europa – zašto je Drugi svjetski rat završio 1989., a ne 1945. godine?
Zapad mora ovo razmjeti: Drugi svjetski rat u području Srednje Europe završio je 1989. padom komunizma i sovjetske okupacije, a negdje i kasnije. To čini te države bitno drugačijim u odnosu na Zapadnu Europu, te je prosječni stanovnik Srednje Europe bitno drugačijeg psiho-profila nego zapadnjak. To ljudi i državnici na Zapadu moraju shvatiti, inače neće razumjeti politička i druga zbivanja na tom prostoru. Zato Mađar, Poljak i Hrvat drugačije razmišljaju od jednog Francuza koji nema iskustvo proživljenog užasa diktature komunizma, nacionalnog zatiranja, progona Crkve, ratne devastacije i masovnih pokolja, pa čak niti višestoljetno iskustvo konfrontacije i borbe s imperijalnim islamom koji je sve donedavno bio ovdje prisutan (Turska je tek 1908. otišla službeno iz BiH).
Srednja Europa nikada nije bila u sukobu sa Zapadnom Europom ili kulturom, jer sami sebe smatraju dijelom te kulture, bazirane na kršćanstvu, grčkoj filozofiji, rimskom pravu i drugoj europskoj baštini.
Međutim, prosječan Zapadnjak slabo poznaje to srce Europe, Srednju Europu, a još manje razmišlja i razumije strahote diktatura i imperijalizama pod kojima je bio veliki broj još živućih ljudi, a koje i danas imaju itekakav utjecaj na te zemlje i ljude. Zato se Francuz ili Nijemac ne bi trebali čuditi kako u ovim državama nisu na vlasti ljudi poput Angele Merkel ili Emmanuela Macrona, te stoga ne bi trebali komentirati stanje, čak i u medijima, u Poljskoj ili Mađarskoj više nego u svojoj zemlji.
Jer stoji činjenica: sam Zapad danas može štošta pozitivnog naučiti i dobiti od Srednje Europe – regije koja fascinira putnika ljepotom, poviješću, ljudima i vlastitim identitetom od kojeg ne odustaje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
