Na današnjem, prije ljetne stanke posljednjem danu suđenja Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Münchenu svjedočio je Antonio Lekić, umirovljeni bojnik Hrvatske vojske i nekadašnji načelnik Odjela za tajnu pratnju Sigurnosno-informativne službe Hrvatske vojske.
Antonio Lekić, te njegovi kolege Ivan Drviš, Nikola Krišto i Miro Laco poznati su javnosti kao podnositelji Predstavke Odboru na nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora kojom je saborskim zastupnicima dostavljena i kaznena prijava koju je Antonio Lekić podnio 1994. godine Vojnom državnom odvjetništvu protiv Josipa Perkovića. Sadržaj Predstavke i kaznene prijave ostali su za javnost većim dijelom tajna jer je Predstavka odmah nakon dostave zastupnicima povučena i proglašena vojnom tajnom.
Kaznenom prijavom tereti se Josipa Perkovića za niz kaznenih djela, od ubojstava hrvatskih političkih emigranata prije 1990. godine preko sudjelovanja u ratnim kriminalu, nedozvoljenoj trgovini, švercu naftom i oružjem pa do davanja naloga za likvidacije samih podnositelja kaznene prijave.
Nakon više od dvadeset godina, ta ista kaznena prijava dio je dokaznog materijala na suđenju Münchenu te je bojnik Lekić pozvan i osobno svjedočiti o njenom sadržaju. Naravno, glavni interes sudskog vijeća Visokog zemaljskog suda u Münchenu kojem predsjeda sudac dr. Manfred Dauster bio je usmjeren na one dijelove kaznene prijave u kojima se navode saznanja o ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Do prvih spoznaja o učešću Perkovića u kriminalu došlo se u okviru šire istrage ratnog kriminala u Hrvatskoj vojsci
Uvodno Lekić je opisao da je prvih spoznaja o učešću Perkovića u kriminalu došlo u okviru šire istrage ratnog kriminala u Hrvatskoj vojsci u kojoj su sudjelovali skoro svi odjeli u upravi SIS-a kao i odjeli i centri SIS-a u pojedinim gradovima u Hrvatskoj te je temeljem toga otvorena operativna obrada protiv Perkovića koju su, na prijedlog Lekića, naložili pomoćnik ministra obrane za sigurnost Goran Dodig i sam ministar obrane Gojko Šušak. Početna saznanja o umiješanosti Perkovića u kriminal dobili su od Ivice Šanka i informacije su se odnosile na kontakte sa stranim časnikom radi preprodaje nafte i na šverc oružjem.
Operativna obrada provođena je na način da je časnik SIS-a Ivica Šanko tajno snimao svoje razgovore s Perkovićem i predavao snimke nositeljima obrade. Na taj način snimljeno je pedesetak kaseta koje sve postoje još i danas i odnose se na cjelokupnu obradu protiv Perkovića, a ne samo na slučaj Đureković. Između ostalog, u jednom trenutku, kad je operativna obrada već poodmakla, došlo se i do tonskog zapisa na kojem Perković objašnjava Šanku da pod Lekićev auto postavi eksploziv.
Na pitanje suca Daustera. Lekić je naveo da su u operativnoj obradi protiv Perkovića, koji je tada bio na mjestu savjetnika pomoćnika ministra za sigurnost Gorana Dodiga, uz njega, sudjelovali načelnik operative u Upravi SIS-a Ivan Drviš, načelnik za gospodarski kriminal u Upravi SIS-a Nikola Krišto, Zlatan Anić, načelnik centra SIS-a Zagreb, te drugi djelatnici u upravi SISa po potrebi.
Lekić dalje navodi da je bilo i sve više i više pritisaka na njega i ostale nositelje operativne obrade od strane ministra obrane kako je operativna obrada odmicala. Tako je, kada su u jednom času Šušku podnijeli prijedlog kaznene prijave protiv Perkovića na uvid, Perković dobio prijedlog prijave još istog dana. Odmah nakon toga, nekolicinu časnika koji su radili na operativnoj obradi pozvao je Šušak i usmeno im naredio da prestanu s obradom.
Svi sudionici operativne obrade suspendirani, na početku uz u naknadu dvije trećine, pa jedne polovice plaće, da bi 1996. godine dobili otkaz
Lekić kaže da nisu htjeli stati s obradom već je na temelju dotada prikupljenih saznanja pravna služba Uprave SIS-a sastavila krivičnu prijavu i Lekić ju je poslao tadašnjem Vojnom državnom odvjetništvu, ali i dostavio na niz adresa: pročelniku vojnog kabineta general-pukovniku Zvonimiru Červenku, ministru obrane Gojku Šušku, pročelniku Ureda za nacionalnu sigurnost Krunislavu Olujiću, ravnatelju HIS-a Miroslavu Tuđmanu i pomoćniku ministra unutrašnjih poslova i šefu Službe za zaštitu ustavlnog poretka Smiljanu Reljiću.
Rezultat je bio da su ubrzo svi sudionici operativne obrade suspendirani, na početku uz u naknadu dvije trećine, pa jedne polovice plaće, da bi 1996. godine dobili otkaz i bili nečasno otpušteni iz Hrvatske vojske te ostavljeni posve bez prihoda. Iako su pokrenuli sve moguće pravosudne korake protiv suspenzija, otkaza i nečasnog otpusta iz Hrvatske vojske, tek im je za pravo dao Ustavni sud Republike Hrvatske koji je naložio ukidanje svih odluka i vraćanje u službu. Ali i to je provedeno na taj način da su vraćeni u SIS na jedan dan i nakon prebačeni na drugo radno mjesto i ubrzo umirovljeni.
Suca Daustera i sudsko vijeće posebno je zanimao onaj dio kaznene prijave koji se bavi Perkovićevom ulogom u ubojstvu Stjepana Đurekovića, Stipe Bilandžića i pokušajem ubojstva Nikole Štedula.
Lekić je opisao da je u jednom trenutku tijekom operativne obrade pomoćnik ministra za sigurnost Dodig, temeljem prikupljenih saznanja zahtijevao je razrješenje i razduživanje Josipa Perkovića što je i učinjeno. Kako je Perković u svojem uredu imao popriličnu količinu stvari za koje je tvrdio da se radi o njegovim osobnim stvarima i koje sakupio i odložio u kartonskim kutijama jednoj prostoriji, napravljen je komisijski pregled tih stvari. Između ostalog pronađeno je mnoštvo video i audio kaseta kao i niz papira za koje je utvrđeno da se radi o službenim dokumentima. Također, nađen je cijeli niz dokumenata za koje je utvrđeno da pripadaju SIS-u te nekoliko bilježnica s ručno vođenim bilješkama Perkovića i njegove tajnice, te 3 bilježnice koje opisuju metode obavještajnog rada i sadrže detaljne podatke o emigrantskim organizacijama.
Pronađena je kaseta s razgovorom Perkovića i Mustača o Željku Ražnatoviću Arkanu na kojoj njih dvojica raspravljaju je li Arkan ubio Đurekovića
Na jednoj od kaseta, u tonski snimljenom razgovoru Perkovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca i bivšeg konzula SFRJ u Njemačkoj Marijana Kraljevića Kinga o ubojstvima Hrvata u Njemačkoj došlo se do saznanja da su oni to stvarno radili. Lekić navodi da kada se pomnije posluša taj razgovor nitko od njih ne dovodi u pitanje da su se ta ubojstva događala već je samo otvoreno tko su bili neposredni izvršitelji ubojstava. Nakon toga je operativna obrada proširena i na ubojstva Hrvata u inozemstvu, dobili su određene podatke i dokumente od Vice Vukojevića koje je tada bio u Komisiji za istraživanje žrtava rata i poraća.
Također, pronađena je kaseta s razgovorom Perkovića i Mustača o Željku Ražnatoviću Arkanu na kojoj njih dvojica raspravljaju je li Arkan ubio Đurekovića. Perković na kaseti iznosi mišljenje da Arkan nije ubio Đurekovića i kaže Mustaču da će ili pisati pismo ili na drugi način javiti Njemačkoj da on to nije mogao napraviti jer je u to doba bio u Beogradu. Inače, u tom trenutku kad se taj razgovor Mustača i Perkovića vodio, Arkan je bio uhićen i bio je u pritvoru u Zagrebu.
Lekić iznosi da je sve zaplijenjene kazete snimio potajno Josip Perković za svoju osobnu uporabu o kojoj on može samo nagađati. Na poticaj suca Daustera da mu kaže svoja nagađanja, Lekić odgovara da on misli da je Perković to radio radi prikupljanja inkriminirajućeg materijala protiv osoba koje je snimao.
S obzirom da je istraga išla prema ubojstvima emigracije, veličina materijala rasla je iz dana u dan, javljali su se bivši emigrantu spremni svjedočiti na sudu ili istražnom povjerenstvu. Lekić je, između ostalog, razgovarao i s sa sada pokojnim Franjom Vugrincom koji mu je rekao da je osobno spreman progovoriti jer je imao saznanja da se ubojstvo Stjepana Đurekovića pokušava pripisati njemu. Htjeli su razgovarati i s Marijanom Kraljevićem i Rajkom Dušićem koji je bio suradnik Josipa Perkovića u inozemstvu i koji je u jednom razgovoru nagovarao Šanka da ubije Lekića riječima da Lekić „treba zasmrditi plot kao pas“. Ali kako se zahtijevalo da se s obradom prestane, nije bilo druge mogućnosti nego predati krivičnu prijavu temeljem do tada prikupljenog materijala i zatražiti formalnu istragu. Pravna služba SIS-a također je rekla da se to mora to učiniti kako ne bi nastupila zastara za ubojstvo Đurekovića.
Suce je posebno zanimalo tko je još sudjelovao u operativnoj obradi i snosio posljedice zbog toga. Lekić navodi Ivicu Drviša, Nikolu Krištu, Zlatana Anića, Miljenka Rajića, Zoran Gaćinu, Josipa Kaurića i dr. te dodaje da je cijeli odjel tajne pratnje rasformiran, svi načelnici u Upravi SIS-a su otpušteni i svi oni koji su na bilo koji način imali posla s nositeljima obrade imali su problema.
Lekić: nismo imali podršku predsjednika Tuđmana
Suci su pitali Lekića i o njihovom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom. Lekić odgovara da ih je predsjednik Tuđman primio, dao im podršku ali pokazalo se to je bilo samo formalno jer sve kasnije pokazuje da nismo imali podršku predsjednika. Sutkinju Ilini posebno je zanimalo što je bilo s Perkovićem nakon što je otišao iz SIS-a. Lekić je odgovorio da nije bilo ništa i da se zaposlio kao savjetnik u HIS-u (Hrvatskoj izvještajnoj službi) i na daljnji upit objašnjava da je HIS bila krovna obavještajna služba Republike Hrvatske na čijem je čelu tada bio Miroslav Tuđman. Lekić opisuje i da je poslije jednog sastanka kod predsjednika Tuđmana, nakon službenog dijela sastanka, predsjednik zadržao Gorana Dodiga te da mu je Dodig nakon toga rekao da stvari neće biti dobre. Već nakon tri do četiri mjeseca razriješen je i Dodig.
Zastupnika optužbe Lienharda Weissa posebno je zanimalo jesu li u okviru operativne obrade istraživali i Zdravka Mustača. Lekić to negira i upućuje da je Mustač po samom svojem položaju u tajnim službama bivše Jugoslavije morao biti upoznat sa svime što se radilo i učestvovati u tome.
Perković surađivao s KOS-om i nakon uspostave slobodne Hrvatske
Zastupnici sutužiteljice Gizele Đureković postavili su niz pitanja niz pitanja o navodnoj zavjeri KOS-a i HDP-a u „montiranom“ procesu Perkoviću kako to u posljednje vrijeme tvrdi obrana. Lekić je detaljno objasnio da nikada nije bio član HDP-a u emigraciji, već je članom HDP-a postao tek nakon osnivanja HDP-a kao jedne od političkih stranaka u Hrvatskoj. Nikada nije ni on niti HDP surađivao s KOS-om niti je imao bilo kakve veze s KOS-om. O navodnom članstvu Vukojevića i Vukušića u HDP-u navodi da oni nisu nikada bili članovi HDP-a kao stranke osnovane u Hrvatskoj. S Vicom Vukojevićem upoznao se tek 1994. godine kada je ovaj bio član Komisije za žrtve rata i poraća i član Odbora za nacionalnu sigurnost Sabora i kada mu je Vukojević predao dio dokumenata koje je Komisija prikupila o ubojstvima emigranata. Božu Vukušića upoznao je još kasnije, nakon podnošenja kaznene prijave protiv Perkovića.
Na pitanje odvjetnice Zrinke Pavlović je li Perković surađivao s tajnim službama SFRJ i kada, Lekić odgovara da je Perković do prvih slobodnih izbora surađivao sa svima jer mu je to bio posao. Poslije, kada je HDZ pobijedio na izborima, Perković je surađivao s KOS-om što je bilo normalno sve dok Hrvatska nije bila priznata kao država ali nije normalno da preko njega šef KOS-a dijeli otkaze hrvatskim policajcima. Na potpitanje, je li Perković surađivao s KOS-om i nakon uspostave slobodne Hrvatske, Lekić odgovara: Svakako.
Suđenje se nastavlja nakon ljetne stanke, 27. kolovoza 2015. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
