Komentar na članak
Pero Ercegovac – 17.05.2015.
Moj tetak je zadnja generacija domobranske škole u sadašnjoj Mimari. Noć prije povlačenja svi su bili na balu. Sačuvao ulaznicu za uspomen. Idućeg dana se nekako izgubio nakon pucnjeva i se skrvao u šumi ne daleko od Beliburga. Partizani su ga uhvatili. Pripremili su ga likvidirati odmah, ali dok su rovali po njegovom džepu naišli su na uzlaznicu. Ulaznica je imala zvijezdu. Nepismeni srbijanci su mislili da je to možda kod, da je pritajen komunist. Likvidacija je zaustavljena i bacili su ga u grupu za provjeru. Nakon nekoliko dana fizičkog zlostavljenja počeo je marš iz Slovensko-Austrijske granice prema Prečkome. Nakon tri dana većina su ubijena kada su pali od umora ili tražili hranu ili su prišli bunarima radi vode. Negdje blizu Mokrica se odlučio pobjeći kada je ostatak kolone prošao pored polja nekosane divlje trave oko jednog metra visine. Pucili su u njega, ali uspio je doći do šume. Nekako je došao do Zagreba i po danu spavao u špilji gdje su prije rata držili medvjede u Maksimiru. Nakon mraka bih se spustio dole i bih tražio hranu koji su naši ostavili za naše dečke koji su pobjegli i skrivali po šumi. Pio vodu iz bunara. Tako je živio osam mjeseci sve dok nije čuo zå amnestiju, onda je doživio tri godine tešku robiju graditi magistral od Split preko Omiša do Makarske s drugim zarobljenicima. Spavali su vani na otvoreno na cesti kroz kišu, ljeto i zimu. Tada je dobio anginu pectorus. Kada je bio zarobljen imao samo 19. Sada živi u Zagrebu i ima 89.
