– Matićev stav je nesiguran, drži ruke spojene ispred spolovila. Poznato je da to u javnom nastupu znači apsolutnu nesigurnost muške osobe, izražava nesvjesnu potrebu da se zaštiti najosjetljiviji dio tijela u općem osjećaju ugroženosti. Prilično jadno djeluje, kao neki umazani, uplakani i balavi ucviljeni dječak koji uživa što se za njega zauzima veliki tata. Nije mi jasno ni kako je Matić mogao biti branitelj ovakav kako se pokazuje, a ni što mu ovo sve treba. Trebalo bi ga otrpiti, kad već nema druge, i dopustiti mu da se koliko-toliko povuče neosramoćen. Osjećam se neugodno gledajući ga, jadniče.
– Zakon o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu je trebao biti donešen puno prije, za to je trebala samo dobra volja svih ovih godina od kako je Milanovićeva bešćutna i nadobudna ekipa na vlasti. Ovako je, pred izbore, i u ovoj situaciji, izgleda to samo politikantski trik.
– „Niz razloga zbog kojih neće razgovarati već danas ili sutra“, ali nije naveo ni jedan. Ma nema ni jednog.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Tko je malo živio u nekoj nekomunističkoj zemlji zna koliko je ovaj način govora i blebetanja mučan i ponižavajući za odraslog slušatelja.
– Cijeli govor je afektivan; poznato je da u takvom stanju nije moguće bistro rasuđivati, niti bistro argumentirati. Kako je moguće da osoba koja vodi državu takvo nešto ne zna? Pa Milanović uopće nije primjeren za političara, niti u nekom gradiću, a kamoli da bi ga trebalo imati na čelu jednog naroda i jedne države.
– Briše prašinu s pulta na kraju govora, prije postavljanja pitanja novinara. Potpuno besmilena gesta, izražava krajnju nesigurnost i nevjeru u ono što je rekao, te želi nečim, pa barem i tako besmislenim kao što je brisanje prašine s pulta, dati koliko-toliko nekakvo značenje svemu. Nakon toga pije vodu, popravlja kravatu, ušmrkava se, pročišćava grlo – totalno uznemiren; nezrela osoba, izgubljen na mjestu i na poziciji na kojoj se nalazi. Prilično jadno. Kulturu ne čini kravata i uz tijelo skrojeno odijelo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sve u svemu, ljudski gledajući, Milanović i ekipa čine upravo ono što je, po mom mišljenju, osnovni razlog protesta branitelja: ponižavaju ih, odriču im dostojanstvo koje kao ljudi imaju i zahvalnost koje zbog ogromnih zasluga za obranu naroda i države zaslužuju. Što činiti? Pokazati kršćansku snagu duha i ne obazirati se na ove u stvari jadnike iz aktualne vlasti, već biti svjestan svog dostojanstva!
Ključni momenat svih ovih mjeseci je bila obrana od snaga zla koje nisu ušle u, nazovimo crkvu sv. Marka u prenesenom smislu tako, „Svetinju nad svetinjama hrvatskog naroda“. Sve ovo dalje može biti samo dobro, i razgovor s Milanovićem u ponedjeljak i daljnje aktivnosti branitelja koje će, nadam se, ući sad u još jedan viši stupanj obrane dostojanstva naroda, trajan, organiziran, koordiniran, apsolutno efikasan, doduše mirniji. Mislim da sad čista obraza mogu borbu nastaviti i bez stalnog boravka na ulici, u šatoru, ili formirajući neki trajan pokret otpora, ili drugčije strukturirati svoj boravak u javnosti – u svakom slučaju, ne bi se trebali izgubiti iz javnosti, konačno je potrebno da oni budu ti koji će voditi i artikulirati narodni život, a ne postkomunističke strukture.
Snaga simbolike sinoćnih zbivanja je bila nevjerojatna, i ne odnosi se samo na sadašnjost: ranjeni i bolan narod, skupa s časnim redovnicima, očuvao je zadnju crtu obrane – crkvu sv. Marka u Zagrebu. Što reći nego – hvala, velika hvala! Spremao sam se i bio sam spreman krenuti u Zagreb, ali bolje je da je ovako sve prošlo, ovako je bilo dobro! Čini se da su urodile plodom molitve za mir koje su spomenute u priopćenju iz Zagrebačke nadbiskupije. Vjera u Boga i hrvatska sloga!
