Parać: valja poticati svijest da posjedovanje imovine zahtijeva odgovarajući rezultat

“Po mom mišljenju, valja pozdraviti početne namjere aktualne Vlade RH da pokrene postupak stavljanja u funkciju ogromne imovine koja je godinama izvan upotrebe i ‘čišćenje’ portfelja (prodajom) posebice one imovine kojom država ne treba raspolagati”, rekao je za narod.hr viši predavač na Veleučilištu „Baltazar“ i ovlašteni revizor Branko Parać komentirajući najavljenu prodaju 100 državnih nekretnina.

Podsjetio je na desetke objekata bivše JNA koje zjape prazne i propadaju, ali i na korištenje prirodnog bogatstva bez naknade za koncesiju ili sa simboličnim naknadama (o čemu je javnost i nedavno informirana o novom slučaju – primjer višegodišnje koncesije na izvorima pitke vode, uz simboličnu naknadu, koja će zasigurno uskoro postati jedan od vrjednijih nacionalnih resursa itd.), no upozorava da je prodaja često iznuđena potrebama „gladnog“ proračuna što utječe i na cijenu te imovine.

„Primjerice, kako očekivati koliko-toliku realnu cijenu u predstojećem postupku ‘monetizacije’ autocesta, kad je svakom potencijalnom koncesionaru jasna potreba Hrvatske za sredstvima kojima će smanjiti deficit proračuna te osigurati povrat ogromnih obveza prema kreditorima“, pita se Parać.

Osim vlasništva nad nekretninama, ogromna vrijednost u vlasništvu države nalazi se u dionicama i poslovnim udjelima brojnih trgovačkih društava, počesto u simboličnim udjelima u vlasništvu, napomenuo je Parać te se upitao brine li netko o troškovima upravljanja u takvim društvima u kojima je država manjinski vlasnik.

“Istina, postoje planovi za prodaju takvih udjela i dionica, ali je trebalo proći puno godina da se to konačno pokrene, a vladajućoj garnituri je uvijek odgovaralo imati mogućnost uhljebljenja brojnih svojih ‘zaslužnih’ članova u nadzornim odborima i upravnim vijećima za ‘upravljanje’, pri čemu su dobro poznati kriteriji za imenovanje u takvim tijelima”, smatra Parać.

Dodaje kako je prethodna Vlada ipak počela primjenjivati javne natječaje za imenovanje u nadzorna tijela državnih poduzeća, što se, smatra, „po našem dobrom običaju, ubrzo pretvorilo u staru praksu“.

Posljednje najave iz Ureda za upravljanje državnom imovinom kojim će se menadžment tržišno usmjerenih javnih poduzeća imenovati na način koje primjenjuju privatne kompanije, svakako ohrabruju, ističe Parać.

Parać je napomenuo kako je povećanje učinkovitosti upotrebe državne imovine moguće postići temeljitom promjenom dosadašnje prakse upravljanja poduzećima u državnom vlasništvu te postavljanjem odgovarajućih (prikladnih) kriterija uspjeha.

„Primjerice, uspješnost tržišno orijentiranih poduzeća valja mjeriti prema uobičajenim tržišnim kriterijima. Suprotno tomu, uspješnost obrazovne ustanove treba mjeriti prema kriterijima i pokazateljima koji vrijede u drugim državama“, objašnjava Parać te za primjer navodi kako se „uspješnost poduzeća za odvoz komunalnog otpada ne može mjeriti, a to se nažalost često čini, iskazanom dobiti, već stupnjem ispunjenja svoje temeljne uloge, uz minimalne, unaprijed postavljene troškove“.

Kada takvo poduzeće koje nema konkurenciju na svom području djelovanja, ostvari veliku dobit, navodi Parać, znači da korisnici usluga plaćaju previsoku cijenu, a počesto i veću nego što je iskazana dobit jer nitko ne pita jesu li za određeni obujam aktivnosti potrebni takvi rashodi.

“Po mom mišljenju, valja poticati svijest da posjedovanje imovine zahtijeva odgovarajući rezultat koji se njome treba postići što je u privatnom gospodarstvo odavno u primjeni, naravno, koja će se mjeriti prikladnim pokazateljima. To će zasigurno, naravno postupno, dovesti i do povećanja učinkovitosti upotrebe državne imovine, i to onoga dijela koji i nadalje treba ostati u državnom vlasništvu”, zaključio je Parać.

Državna imovina nije iskazana prema tržišnoj vrijednosti!

“Podsjećam da je prošlo više desetljeća da bi ova država uopće sastavila popis svoje imovine što je materijalizirano Registrom s početka ove godine, a na prezentaciji istog kazano je kako je riječ o nepotpunom popisu, a što je još važnije, državna imovina, posebice nekretnine, nije iskazana prema tržišnoj vrijednosti.

Prema tome, nije ni moguće govoriti o učinkovitosti upravljanja državnom imovinom jer se realizirani prinos ne može staviti u odnos s njenom realnom vrijednošću, smatra Parać.

Slučaj je usporedio s tisućama trgovačkih društava, posebice iz područja komunalnih djelatnosti u vlasništvu jedinica lokalne uprave, koja nisu prošla postupak pretvorbe društvenog vlasništva, a samim time ni početne procjene neto imovine.

„Iz vlastitog revizorskog iskustva mogu potvrditi da se raspoloživa imovina iskazana u bilancama, po knjigovodstvenim vrijednostima, nakon procjene, povećavala dva do tri puta. Ako bi se zadržao takav odnos vrijednosti na svu preostalu državnu imovinu, onda bi stopa prinosa od imovine, kojim se izlazi u javnost, bio ne 0,7 posto, već dva do tri puta manja! Naravno, rečenu ‘uspješnost’ nije potrebno posebno obrazlagati“, objašnjava Parać.

Kao razlog navodi naslijeđeni sustav društvenog vlasništva s jedne strane, te potpuno poremećeni sustav iskazivanja vrijednosti imovine u višegodišnjim uvjetima inflacije i hiperinflacije s druge.

„Imovina u društvenom vlasništvu je bila desetljećima ‘besplatna’! Nitko nikada nije pitao za uspješnost upotrebe takve imovine, već možebitno samo za nominalno iskazani financijski rezultat u računu dobiti i gubitka, ranije (do 1992. godine) u bilanci uspjeha. Inače, pokazatelj uspješnosti korištenja raspoložive imovine u ekonomskoj teoriji odavno je poznat i primjenjuje se u tržišno orijentiranom gospodarstvu“, istaknuo je Parać.

“Nažalost, prošlo je više od 20 godina od kada je ukinuto društveno (ne)vlasništvo, barem za ogromni dio gospodarstva koji posluje po tržišnim pravilima, ali još uvijek nisu prihvaćeni davno poznati kriteriji uspješnog poslovanja, koji se odnose na učinkovitost korištene imovine. To se najbolje vidi u poduzećima u državnom vlasništvu, a još više u onima iz komunalnih djelatnosti koji, logično, nisu i dobrim dijelom nikad ni neće biti na slobodnom tržištu. Je li ikada itko pitao menadžment takvih poduzeća za pokazatelje uspješnosti vezano za ogromnu imovinu kojom raspolažu?“, pita se Parać.

Podsjetio je i na „nedavnu izjavu direktora svima poznatog državnog poduzeća, a takvih je podosta, neposredno prije smjene, koji se pred desetak novinara i TV snimatelja, pohvalio s ostvarenom dobiti nešto manjom od 100 mil. kuna“.

„Nažalost, nitko od nazočnih novinara nije imao potrebu pitati koliko je to u odnosu na raspoloživu (naslijeđenu) ‘besplatnu’ imovinu. Naravno, kada se rečena nominalna dobit, koja laicima izgleda sasvim ‘pristojno’, stavi u odnos s vrijednošću raspoložive imovine pa čak i s njenom knjigovodstvenom (nerevaloriziranom) vrijednošću, pokazatelj bi se iskazivao u promilima. Naravno, ako bi se raspoloživi ‘kapital’ vrednovao s cijenom kapitala, kako se to radi u procjeni ‘normalnog’ poduzeća, a prije odluke o ulaganju, onda bi učinkovitost bila takva da bi se teško i izrazila“, objašnjava Parać.

No, naravno da se učinkovitost državne imovine, primjerice bolnica, škola, vojarni i sl., ne može mjeriti na način kao kod ‘normalnih’ trgovačkih društava, dodaje Parać, ali ističe kako za dio poduzeća koja posluju na tržištu ipak trebaju vrijediti tržišna pravila.

„Naravno da će za takav pristup trebati vremena, ali smo ga već previše potrošili sa svima znanim rezultatom“, smatra Parać.

Hrvatska će doseći Norvešku kada postane uređena zemlja

Osvrnuo se i na činjenicu da Hrvatska od državne imovine ostvaruje tek 0,8 posto BDP-a, za razliku od 11 posto BDP koji ostvaruje Norveška.

„Hrvatska će doseći Norvešku onda kada Hrvatska postane uređena zemlja kao Norveška (i slične zemlje)! To će zasigurno potrajati jer Hrvatska je u velikom zaostatku za Norveškom, ne samo po ekonomskim kriterijima, nego i po stupnju razvijenosti demokracije, obrazovanju, kulture i sl.“, smatra Parać.

„Doseći Norvešku po učinkovitosti upotrebe državne imovine mogao bi biti dugoročni cilj, ali je on, po mom mišljenju, toliko daleko da ne bi mogao predstavljati cilj koji motivira. Hrvatska bi mogla (trebala) postaviti manje ambiciozne, realnije ciljeve, koji će biti ostvarivi u nekom razumnom roku. Pa, koliko je trebalo vremena da se sastavi popis imovine? Nije li to najbolji pokazatelj koliko smo daleko od toga da postavljamo pitanje pripadajućeg prinosa i potpori državnom proračunu, odnosno BDP-u?“, zaključio je Parać.