U dvadeset godina, inflacija pojela 40 posto vrijednosti eura! Otkrijte kako se zaštititi

Mlađe generacije ne sjećaju se jedne od najdestruktivnijih pojava koja je desetljećima uništavala živote građana u socijalističkoj Jugoslaviji. I ne samo živote, nego i njihovu budućnost.

Riječ je o zloglasnoj inflaciji. Mnogi mlađi ljudi često ne znaju što znači ta riječ. Inflacija je pojava u kojoj novac iz dana u dan gubi vrijednost, i to tako što cijene proizvoda na policama u trgovinama stalno rastu. Litra mlijeka je danas 10 dinara, sutra 15 dinara, prekosutra 20 dinara. I tako u nedogled.

Teško je opisati onima koji je nisu doživjeli kako se jadno i bespomoćno čovjek osjeća kako ga inflacija brutalno potkrada. A radnici i seljaci koji su živjeli od svoje plaće ili nadnice bili su najranjiviji na tu otrovnu pojavu.

Jednostavno, lukavo i zločesto

U tadašnjoj je Jugoslaviji inflacija desetljećima bila sasvim uobičajena stvar. Socijalistički su vlastodršci inflaciju proizvodili namjerno. Tiskali bi novac bez pokrića i trošili bi ga na beskorisne socijalne i gospodarske projekte. Time se količina papirnatog novca povećavala, a smanjivala njegova vrijednost. Vrlo jednostavno, lukavo i zločesto.

Jedan od načina kako se narod branio protiv nje bio je – štednja u njemačkim markama.

Međutim, njemačke marke, baš kao ni druge strane valute (dolari, franci, funte, šilinzi) nije bilo moguće kupiti legalno u bankama ili mjenjačnicama. Strana valuta kupovala se od rođaka i prijatelja koji su živjeli i radili u inozemstvu. Oni bi je po skrivećki švercali i donosili kući, jer se marke nisu smjele prenositi preko granice, osim nešto sitno za osobnu uporabu.

Socijalistički vlastodršci nastojali su zatvoriti svaku mogućnost da se narod od inflacije brani. Jer uspješna obrana naroda od inflacije značila bi – gubitak vlastodržačke moći. Vlast više ne bi mogla unedogled tiskati novac bez pokrića i trošiti ga za očuvanje privilegija kada bi narod za kupnju i prodaju stvari počeo koristiti nešto drugo, a ne njihove bezvrijedne dinare.

I baš zbog toga se tadašnja vlast, još više nego njemačke marke, bojala – zlata. Jugoslavenski su graničari tolerirali šverc njemačkih maraka preko granice, jer su znali da bi bez tog šverca u zemlji mogla preko noći nastati revolucija. No, šverc zlata kažnjavao se drakonski.

Drakonski porez na zlato

Istovremeno, na zlato koje se proizvodilo na jedinom mjestu u zemlji (Srbiji) ili koje se legalno uvozilo sa Zapada, nametnut je drakonski porez. Nigdje na svijetu, pa ni u Sjevernoj Koreji, porez na jednu od rijetkih stvari koja vas je mogla zaštititi od inflacije nije iznosila 60 posto! Ali jest u Jugoslaviji.

Ipak, nisu svi taj porez morali jednako plaćati.

Jugoslavija je od zlata iskopanog i rastaljenog u srpskim rudnicima desetljećima proizvodila zlatnike koji su na sebi neizostavno nosili lik maršala Tita. Ti su zlatnici bili službeno sredstvo plaćanja. Na sebi su imali utisnutu nominalu izraženu u dinarima (primjerice, 1000 dinara, 5000 dinara itd), i time su postajali redovno izdanje jugoslavenske države.

To nije ništa neuobičajeno. Većina suverenih država proizvodi zlatnike na taj način, i plasira ih na otvorenom tržištu. Zemlje to čine kako bi omogućile svojim građanima da se obrane od inflacije. Zbog toga su u državama zapadne Europe zlatnici i zlatne poluge već desetljećima oslobođeni poreza.

Ali ne i u Jugoslaviji. Ona je svoja službena izdanja zlatnika prodavala po 60 posto većoj cijeni od normalne, zbog neumjerenog poreza. Bio je to jedini legalan način da obični ljudi dođu do zlata: tako da plate besramno visoku premiju za sigurnost od inflacije.

No, od zlata iz srpskih rudnika kovala se još jedna, vrlo posebna vrsta zlatnih kovanica, i to u prilično visokim nakladama. I ti zlatnici su također na sebi imali lik Maršala. No oni na sebi nisu imali izraženu nominalu, i najčešće se nisu mogli naći u slobodnoj prodaji.

Umjesto toga, ti su zlatnici bili poklanjani zaslužnim dužnosnicima partije i njihovim slugama.

I tako je jugoslavenska elita dobivala, kako se to u narodu kaže, i ovce i novce. Oni su sebe mogli zaštititi od inflacije, i pri tome nisu morali plaćati 60 postotnu premiju, kao ostali smrtnici. Oni su svoju zaštitu dobili besplatno.

Euro nije njemačka marka

Kao što smo u ranijem tekstu spomenuli, sve do drugog svjetskog rata, bilo je sasvim uobičajeno da naše bake i djedovi štede u zlatu. No, golema represija i borba socijalističkih vlastodržaca protiv zlata, izbrisala je iz sjećanja tu mudru naviku.

U ovom tekstu smo nastojali objasniti kako je to učinjeno.

No, sada kada ta represija više ne postoji, došlo je vrijeme da iskoristimo priliku i tu naviku naših predaka vratimo našoj generaciji i svim budućima.

Svi koji misle da je za čuvanje imovine za budućnost dovoljno ušteđevinu držati u eurima, trebali bi ponovno dobro razmisliti.

Eurska valuta nije ni približno tako čvrsta kao nekadašnja njemačka marka. Prosječna inflacija izražena u eurima otprilike je duplo veća nego što je to bila inflacija njemačke marke u vrijeme njezina postojanja.

Iako je inflacija eura još uvijek mala, zakon ukamaćivanja govori nam da i ta mala inflacija može imati dugoročne goleme posljedice na vrijednost naše ušteđevine u eurima.

U zadnjih dvadeset godina, vrijednost eura umanjena je zbog inflacije za čak 40 posto! Ono što je 2000. godine koštalo 100 eura, danas za to moramo izdvojiti 140 eura.

Istovremeno, cijena zlata u tih istih 20 godina rasla po prosječnoj stopi od oko 10 posto godišnje, te je povećana za osam puta! Gram zlata 2000. godine prodavao se po cijeni od oko 6,5 eura, dok je isti taj gram danas gotovo 53 eura!

Zlatnici, srebrnjaci, te zlatne i srebrne poluge dokazale su se kroz mnoga stoljeća kao pouzdan čuvar i prenositelj imovine s generacije na generaciju.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr