“Mislim da su napadi premijera i drugih političara s pozicije moći i onda pretvaranje dijela medija u njihove glasnogovornike još jedan dokaz koliko je Hrvatskoj nužna promjena načina odabira političkih predstavnika građana – koji će biti više odgovorni građanima i znati da njihov ponovni izbor ovisi o volji birača, a ne o dodvoravanju šefu stranke”, naglasila je dr. Željka Markić, osnivačica Udruge u ime obitelji i jedna od najaktivnih pripadnica civilnog društva i građanskog sudjelovanja u političkom životu države Hrvatske u razgovoru s Ivicom Marijačićem za Hrvatski tjednik od 7. lipnja 2018.
U intervjuu su se dotakli uspješne građanske inicijative Narod odlučuje i njenih šest mjera za izmjenu poboljšanje izbornog sustava, kao i svih opstrukcija koju su inicijativu snašle.
Razgovor prenosimo u cijelosti:
Nakon što je Građanska inicijativa Narod odlučuje objavila da je prikupila dovoljan broj potpisa za oba referendumska pitanja, aktualni političari u prvi plan ističu potrebu da Ustavni sud provjeri jesu li pitanja dopuštena, posebice pitanje o pravima zastupnika nacionalnih manjina, a usput odmah ne skrivaju i svoj stav da su pitanja nedopuštena. Posebice je kritičan bio predsjednik HDZ-a i premijer Plenković nazvavši pitanja promašenima i neodgovornim. Žele li oni to izbjeći referendum pod svaku cijenu i izigrati volju naroda?
Oba referendumska pitanja u skladu su s Ustavom RH. Radi se o šest promjena koje osiguravaju demokratizaciju i poboljšanje postojećega izbornog sustava. Sve ove promjene koje je predložila GI Narod odlučuje već su prizivali brojni pravni stručnjaci proteklih godina. Osobito ovu sadržanu u drugome referendumskom pitanju – da zastupnici nacionalnih manjina, koji imaju zajamčena mjesta u Saboru i ulaze s višestruko manjim brojem glasova od svojih kolega – ne mogu biti jezičac na vagi u odlučivanju o tomu koja će stranka formirati Vladu.
No takva je reakcija očekivana. Već su se ranije se neki dužnosnici HDZ-a, SDP-a i drugih stranaka negativno odredili prema referendumu, odnosno prema postavljenim pitanjima. Ništa neočekivano, posebno ako se uzme u obzir činjenica da HDZ parlamentarnu većinu duguje upravo zastupnicima nacionalnih manjina.
> Većina europskih država bez povlastica za manjine u parlamentu (I. dio)
U istome neprijateljskom tonu prema referendumu i nakon prikupljenih potpisa nastavljaju režimski mediji. Kako biste definirali oštru podjelu koja je nastala u povodu GI Narod odlučuje: na jednoj strani politika, a na drugoj narod. Ili, pak, nekako drukčije i što se na temelju toga može zaključiti o razini i kakvoći demokracije u Hrvatskoj?
Mislim da su napadi premijera i drugih političara s pozicije moći i onda pretvaranje dijela medija u njihove glasnogovornike još jedan dokaz koliko je Hrvatskoj nužna promjena načina odabira političkih predstavnika građana – koji će biti više odgovorni građanima i znati da njihov ponovni izbor ovisi o volji birača, a ne o dodvoravanju šefu stranke.
> Namještanje izbora: Srbima plaćao prijevoz u zamjenu za glas SDSS-u?
Probajte šire obrazložiti tu ključnu optužbu sa strane politike i medija prema pitanju kojim se zadire u prava nacionalnih manjina, kako kažu. Kako ćete obrazložiti, odnosno odgovoriti na te optužbe u odgovoru Ustavnome sudu ako on bude odlučivao o dopustivosti takvoga pitanja i kakva je praksa u razvijenim europskim demokracijama po pitanju manjinskih prava u odlučivanju o vladi i proračunu?
U drugome referendumskom pitanju predlaže se da zastupnici nacionalnih manjina ne glasuju o Vladi i proračunu. Proračun je naveden zato što neprihvaćanje proračuna ruši, a prihvaćanje, održava Vladu. Kad govorimo o zastupnicima nacionalnih manjina, u ovom trenutku njih 8, trebamo imati na umu da što se tiče odredaba našega Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, tamo jasno stoji da se u predstavničkim tijelima treba osigurati predstavništvo zastupnicima nacionalnih manjina. Kako će ono biti osigurano, to nije propisano. To definira zakonodavac. Dakle potpuno je legitimno i u skladu s Ustavom definirati to “kako” na razne načine.
U Hrvatskoj imamo potpuno različit sustav za predstavljanje nacionalnih manjina na lokalnoj razini i na nacionalnoj razini. Postojeći je model zajamčenih mjesta nacionalnim manjinama prema dokumentima Vijeća Europe i Venecijanske komisije predviđen kao prijelazno rješenje. Prof. Sanja Barić, koja danas napada drugo referendumsko pitanje, slijedeći premijera u davanju naputaka Ustavnome sudu, 2014. godine nije imala ništa protiv ograničavanja, pa i potpunoga ukidanja privilegiranoga, zajamčenog mandata zastupnika nacionalnih manjina. Uzimajući sve ovo u obzir, ne možemo zanemariti činjenicu da su zastupnici nacionalnih manjina izabrani s višestruko, neki i deseterostruko manjim brojem glasova i da su ti zastupnici birani na drukčiji način nego svi ostali zastupnici u Saboru. Pitanje koje se tiče toga tko će formirati Vladu nema veze s razlozima zašto su ti zastupnici po povlaštenome ključu ušli u Sabor s nacionalnim manjinama. To nije smisao predstavljanja nacionalnih manjina.
> Radin uskraćuje podršku Vladi dok se HDZ ne distancira od Brkića
Smatrate li da u Hrvatskoj traje svojevrsni fetišizam, a onda i totalitarizam manjinskih prava, a da se u praksi sve zapravo svodi na ucjene čelnika srpske zajednice Milorada Pupovca? Treba li Hrvatska biti talac neprekidnih ucjena Milorada Pupovca i srpske manjine koja je, ne zaboravimo, izvršila 90-ih i agresiju na RH?
Radi se o trgovačkome sustavu koji odgovara i gospodinu Pupovcu, i g. Radinu, ali i SDP-u i HDZ-u. Da nije tako, onda bi dvije najveće stranke već posložile pravedan izborni sustav u interesu svih hrvatskih građana. Onima koji se ne brinu za nacionalne interese i za dobro svih građana – ovaj je model odličan. Oni našim novcem, iz državnoga proračuna, plaćaju cijenu političke trgovine, a dobivaju vlast. Naš novac, njihova uprava! Da je ovaj sustav zajamčenih manjinskih zastupnika dobar – valjda bi ga imale i druge, demokratske države EU koje nam se inače stalno nude za primjer. Cilj je tih država da svi građani, i oni koji su pripadnici nacionalnih manjina, glasuju za one ljude za koje misle da će ih dobro predstavljati – na općim listama.
Kakvim ocjenjujete činjenicu da je izbornim zakonom višemilijunska hrvatska iseljenička zajednica svedena na tri glasa, a ljudima de facto onemogućeno glasovanje, odnosno svedeno na diplomatska predstavništva, pa moraju putovati i tisuće kilometara da bi glasovali, dakle dijaspori koja je pomagala i sada šalje dvije milijarde eura godišnje u Hrvatsku, a s druge strane manjini koja je napala Hrvatsku i koja stalno optužuje Hrvatsku za fašizam jednako se omogućuje tri zastupnika, u nekim slučajevima čak se poziva i moli ta manjina da glasuje, pa čak i plaća (Obrovac) da glasuju? Kako objasniti tu političku perverziju i mazohizam Hrvatske i činjenicu da nitko u hrvatskoj politici, ni oporba ni HDZ, ne spominje tu nepravdu prema dijaspori, a svi skaču na navodno ugrožavanje prava Srbima?
Hrvatski državljani s prebivalištem izvan Hrvatske najveći su investitori u Hrvatsku. Svake godine u Hrvatsku ulože oko dvije milijarde eura. To su ljudi koji su u državama u kojima žive svojim radom, znanjem, zalaganjem postigli mnogo toga, naučili mnogo. Sve uređene države nastoje jačati veze s pripadnicima svoga naroda koji žive izvan zemlje, pozivati ih da dođu, stvarati im uvjete za povratak. Zašto? Pa baš zato što znaju da im oni donose znanje, iskustvo, veze, poslovne kontakte, novac… Hrvatska to ne čini.
Moje je mišljenje da to ne čini baš zato što ne žele da u politiku, gospodarstvo i društveni život ulaze ljudi koji se ravnaju isključivo po sposobnostima i radu, a ne po stranačkim privilegijama. Pa niti stotine tisuća ljudi koji su zadnjih godina otišli – što se radi da ih se pozove i dovede natrag? Ništa. A mnogi bi se vratili samo da se naprave neki konkretni koraci. Za nas je uvođenje dopisnoga glasovanja prvi korak u omogućavanju našim sugrađanima, sunarodnjacima koji žive izvan Hrvatske da se uključuju u društveni i javni život Hrvatske. Dopisno i elektroničko glasovanje ukinut će prepreke kojima je otežano glasanje Hrvatima izvan Hrvatske upravo zato da se ne bi vidjelo kako velik broj građana ima mali broj zastupnika.
> Nino Raspudić: Dvije minute i 47 sekundi sovjetskog pljeska
Biste li mogli, poimence, navesti desetak javnih osoba koje su najviše djelovale protiv referendumskih inicijativa? Kakve su sve neugodnosti doživljavali volonteri? Biste li bili prikupili znatno više potpisa da nije bilo široke političko-medijske “fronte” protiv vas?
Uz stalne napade i izmišljotine koje iznose dužnosnici SDP-a i HDZ-a – zloupotrebljavajući političku moć – najveće stvarno ograničenje uvođenje je plaćanje mjesta izjašnjavanja. Morali smo osigurati oko 100 000 kuna za plaćanje gradovima i općinama kako bi dopustili građanima sudjelovanje u građanskoj inicijativi. Kao da se radi o komercijalnoj djelatnosti.
Jedini veliki grad koji nije naplaćivao mjesta izjašnjavanja je Split. Uz naplaćivanje su npr. Rijeka i Sisak ograničili broj lokacija, odnosno nisu nam dali da prikupljamo potpise na najfrekventnijim lokacijama. U Rijeci nam je gradonačelnik Obersnel odobrio samo jednu javnu lokaciju, na Korzu.
Što ćete poduzeti ako Ustavni sud odbije, odnosno proglasi neka pitanja neustavnima?
To mi je teško zamisliti. Činjenica je da su sve te sudce na njihova mjesta u Sudu imenovali SDP i HDZ. I činjenica je da svi oni vjerojatno žele drugi mandate. Ali, opet, moraju se držati prava. Ako već ne pravde, onda barem prava.
Jedno pitanje koje nema veze izravno s ovom inicijativom. Koliko ste tužbi protiv novinara i medija ili javnih djelatnika podigli zbog objavljenih, iznesenih ili izgovorenih laži protiv Vas i u kojoj su fazi ti sporovi? Protiv koga ste dobili, jesu li klevetnici platili i kolike odštete, protiv koga ste izgubili u sudskim postupcima?
Prije početka prikupljanja potpisa za referendum za pravedniji izborni sustav pokrenuta je protiv mene prava kampanja blaćenja. U samo tri tjedna, u razdoblju od 13. 1. do 4. 2. o meni je objavljeno 389 članaka (311 iz elektroničkih, a 78 iz tiskanih publikacija) u kojima su iznošene laži, poluistine i konstrukcije. U tome razdoblju niti ja osobno niti Udruga U ime obitelji nismo se bavili nikakvom javnosti vidljivom aktivnošću, dakle kampanja je pokrenuta upravo s ciljem stvaranja lažne, negativne sliku o Udruzi i meni kako bi se otežalo djelovanje Udruge i njezinih podupiratelja u hrvatskome društvu. O tome smo izvijestili i Agenciju za elektroničke medije, saborski Odbor za medije, saborske klubove i zastupnike te pučku pravobraniteljicu.
Smatramo da takva kampanja blaćenja jedne aktivistice u civilnome društvu predstavlja zabrinjavajuće ograničavanje slobode govora i udruživanja građana, te nas je istinski zabrinula mogućnosti da u organiziranju i vođenju ovakve kampanje blaćenja sudjeluju i političke i interesne skupine koje tako nastoje spriječiti aktivnosti Udruge U ime obitelji. Protiv medija koji su iznosili laži podnijeli smo tužbe, a sva sredstva koja ćemo dobiti presudama – uložit ćemo u daljnje aktivnosti Udruge.
> Kampanja blaćenja U ime obitelji ugrožava slobodu govora i djelovanje u civilnom društvu
Tekst se nastavlja ispod oglasa
