Ako išta ne volim, to je kada me političari ili njima bliski zovu nakon mojih tekstova da bi me preodgajali. Ovih mjeseci, za to imam i pisani trag, zovu ili su me zvali meni dragi ljudi da se nađem sa Škorom i da neke stvari. citiram. raščistimo, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju od nedjelje u tiskanom izdanju koju djelomice prenosimo.
Odbio sam jer ja sa Škorom nisam ništa onečišćavao, pa da bih morao rašćišćavati.
To što mi Škoro radi preko meni dragih i dobrih ljudi ne smatram tek nekom vrstom emotivnog reketa, veći perfidnim pritiskom na slobodu medija.
(…)
O Škori jako puno znam, i to nije u skladu sa slikom koju ostavlja u javnosti, a ovdje, zbog ograničenog prostora samo dvije stvarčice.
Naime, o Kolindi i Milanoviću ljudi znaju sve, a o Škori baš i ne.
Tako je u onoj izrežiranoj „Bujici“, na upit zašto je otišao u Ameriku i nije bio u ratu, odgovorio kako on nije bježao od rata nego je spoznao da u Jugoslaviji nema budućnosti i kako je nije volio.
Škoro je ovdje u bivšem režimu, sasvim suprotno, iskakao iz svake paštete, bio je omiljeni omladinac bivših struktura.
(…)
Pa nije njega Koalicija narodnog sporazuma zvala 1990. da vodi njihov izborni skup u Osijeku, te na trenutak napusti crtu bojišnice u SAD-u, zato što je bio anonimac. Ne, bio je za Jugoslavije velika zvijezda ovdje, ništa mu nije manjkalo.
Kada ga je prošli mjesec na lokalnoj televiziji iznimno pozitivno ocijenio i podržao Drago Hedi, mnogi su se začudili. Ja ne, oni su ekipa iz Osijeka, a Hedl je bio aktivni član Koalicije narodnog sporazuma, koju je Škoro, kasnije hadezeovac, promovirao.
Inače, Hedi je osamdesetih u Glasu Slavonije napisao tekst o Crkvi u Stražemanu, gdje je kipar Starčević napravio mozaik na kojem je Stepinac, a Hedl, koji je Stepinca prozvao “krvnikom među svecima”, nakon objave teksta pokrenuo je YU pravosuđe, a župnik crkve i umjetnik dobili su kazne zatvora. Zašto dakle Hedl ne bi lijepo, kao i Josipović, govorio o Škori, Josipović koji je Hedla kao predsjednik odlikovao za doprinos ljudskim pravima!?
(…)
Gdje je puklo prijateljstvo Marka Perkovića Thompsona i Škore?
I druga crtica. Svi se pitaju gdje je puklo prijateljstvo Marka Perkovića Thompsona i Škore?
Počelo je ovako. Thomspon je dao intervju Knjazu, Knjaz ga pita koju bi domoljubnu pjesmu, osim svojih, izdvojio. Thompson ispali – Škorina Matu.
Škoro ga potom nazove, predstavi se i zahvali što ga je spomenuo. Nađu se potom i razvilo se prijateljstvo.
Kako je Thompson hodao sa svojom današnjom suprugom, Škoro se sam ponudio da mu bude kum. Marko pristane. Thompson je u to vrijeme radio na okupljanju ekipe domoljubnih pjevača, gdje je vidio i kuma Škoru. Onda je kum Škoro, kojemu HDZ sad ne valja, i uz pomoć politike, a kako drugačije u Hrvatskoj, počeo svoj vrtoglavi materijalni i karijerni uspon. Kao i u bivšem režimu, i u neovisnoj Hrvatskoj, Škoro je išao kao kroz putar. Tako je došao i u Croatia Records.
Kada je objavljeno da mutni srpski tajkun, vlasnik trash televizije Pink, kupuje Croatia Records, Thompson je tražio od kuma Škore da otkupi svoje pjesme, kako i kultna ratna budnica “Bojna Čavoglave” ne bi postala srpsko vlasništvo, televizije i tajkuna protkanih četništvom. Škoro je to odbio te de facto (i) “Čavoglave izručio Srbima. Tako je Škoro izdao kuma Marka, a Marko je nakon toga prekinuo svaki kontakt s njim.
Ali je Mitrović, na sreću, odustao od kupovine i Thompson je poslije uspio „vratiti dite materi”.
Ima tu još toga, ali ostavit ću to za kasnije, ukoliko me netko zbog Škore opet nakon ovog teksta bude zvao i gnjavio ili “točno informirao”. Ne treba, hvala. Jer je istina voda, ne baš tako, duboka, zaključuje Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
