M. Ljubić: Prava žene između simbolike Kolinde Grabar Kitarović, Željke Markić i Brune Esih ili simbolike Rade Borić, Vesne Pusić i Bojane Genov?

Foto: Narod.hr

Teško se oteti dojmu slušajući saborsku raspravu o ravnopravnosti žena, da netko ciljano i vrlo podmuklo gura u javnost legalizaciju teškoga poniženja žene. Pitam se slušajući sve te mudre, kako bi Hodak rekao, progresivce i one koji se ne usuđuju usprotiviti progresivcima zbog nesigurnosti u svoj identitet i sjećanje, jesu li to nas rodile i odgojile vučice, ili su i tada postojale žene, majke i u biti – ljudi. Izuzetno je opasno inzistirati na pojmovima žena i muškarac u pitanjima koja se tiču ukupnosti pojma čovjek. Pa gledamo kako se predlaže zakonska zaštita nekakvoga proporcionalnoga prava žene, pa slušamo kako je suvremena žena nešto posebno, kao da nikada prije nije bila žena, nešto drugačije, kako dvadeset i prvo stoljeće nudi nove i posebne okvire i sadržaje pojma žena. I inače, inzistiranje na nedefiniranome pojmu dvadeset i prvo stoljeće kao nečemu samome po sebi visoko kvalitetnome, razvojnome i u svakome slučaju boljemu od svega što se događalo i postojalo ranije je – budalaština prve vrste.

Tko kaže da je nešto, neko mišljenje, stav, običaj, ponuđena vrijednost ili ideja, neka žena ili muškarac danas u bilo čemu bolji nego je neka žena ili muškarac bio na početku devetnaestoga, petnaestoga ili dvadesetoga stoljeća? Ističući nužno nadmoćnost ovoga što imamo i što radimo danas nad svim što je postojalo ranije dovodimo se u poziciju samoproglašenoga mesijanstva bez pokrića i što je najbitnije – bez valjane mjerljivosti i provjere.

Odakle nekom pravo danas misliti da je Maja Sever naprednija i bolja novinarka od Marije Jurić Zagorke samo zato što Maja ima internet, a Zagorka nije imala?

I, odakle nekome pravo polaziti od činjenice da je ovo što u politici radi Sabina Glasovac ili Rada Borić ideal prosječnoj ženi? Sve analize djelovanja Sabine Glasovac na izradi reforme obrazovanja prilično relevantno ukazuju da je ona učinila u toj djelatnosti puno toga što pojam žene čini slabijim i reprezentativnijim. Da o Radi Borić ili Mimi Simić ni ne govorim. Jednako tako mogu istaći usporedbu o odnosu prema sadržaju pojma žene u kompleksu ukupnosti čovjeka ili ljudi, recimo poražene Hillary Clinton u odnosu prema Donaldu Trumpu. Što je to i na koji način doprinijela Hillary sadržaju žena, i nije li svojim ukupnim političkim djelovanjem zapravo najviše učinila na negaciji – žene, pogotovo svojom ulogom u uništavanju milijuna arapskih obitelji i sudbina žena koje je nastojala – silom preodgojiti?

Kako je pitanju „prava žene“ doprinijela divljačka kampanja u Hrvatskoj koju su većinom vodile žene i to one koje navodno zastupaju prava žena, protiv majke, uspješne poduzetnice i društveno mjerljivo prihvaćene žene Željke Markić, ili protiv majke i mjerljivo vrhunske političarke Kolinde Grabar Kitarović?

Kakve to ponašanje i opća obilježja takvoga javnoga ponašanja imaju veze s „pravima žene“?

To je prije uvredljivo za milijune žena, a ne inspiracija kako one i slične njima nastoje istaći. Govorim bar o ženama koje su na mjerljiv način u društvenim procesima stale iza dvije spomenute uspješne žene, a iza njihovih osporavateljica nije stao nitko na mjerljiv i relevantan način.

Zašto mislimo daje sve što danas radimo,pokušavamo, čemu stremimo nužno bolje od onoga što smo imali ranije?
Nije nužno, nije ni bolje.

A ako i jest u mnogo čemu, bilo bi nužno da kao pristojni, razumni i u konačnici dobro odgojeni ljudi, a ne muškarci i žene, na čemu se inzistira, racionalno i jasno analiziramo i zauzmemo stajališta o usporednim vrednotama o kojima govorimo.

Inače, ponižavamo sebe, a ne samo žene ili muškarce, jer ni žene ni muškarci mimo nas ne mogu postojati.
Gledajući raspravu i prijedloge, usporedbe, statističke podatke o broju žena ovdje ili ondje, vidljiva je duboka podvala pokušaju stvaranja jednoga sasvim novoga i posebnoga obilježavanja i definiranja pojma žena, a preko „žene“ obitelji, ljudi, pa u konačnici cijeloga društva i naroda. Naime, govori se o ženi političaru, poduzetnici, aktivisti, pri čemu se to ističe kao osnovni smisao žene i nastoji pod svaku cijenu nametnuti ta obilježja kao – žena. Jer, kao, izvan toga žene nema.

Što je onda zaboga majčinstvo, što je ženstvenost, što je nužna neravnopravnost, jer kako ćemo inzistirati na ravnopravnosti, a zanemarivati elementarne činjenice da žene nisu brkate, bradate, nabildane, kvartovske bekrije, rudari, drvosječe? Da prihvatimo da nam uzor žene športašice bude ona brkata što je ljetos pobijedila na Olimpijskim igrama zbog posrnuća olimpizma pred rodnom ideologijom, ili Blanka Vlašić koja je sve što je postigla- postigla kao žena? Nije li inzistiranje na ultimativnoj ravnopravnosti žene, zapravo pokušaj svođenja žene na stereotip nametnut, u prije svega aktivističkom, a onda i u čitavome nizu profesionalnih i globalnih feminističkih pravaca, ispod kojega se krije čitav niz ponižavajućih destrukcija čovjeka uopće? Volio bih da mi netko pokaže istaknutu ženu u najglasnijim udrugama za zaštitu prava žena, koja nije za pravo na abortus, koja nije za legalizaciju istospolnih brakova, odgoj djece u istospolnim partnerstvima, koja nije za rodnu ideologiju, koja nije za seksualni odgoj kako ga je prema Kinseyevome izvorištu osmislio Štulhofer i kompanija. Ne ide, zar ne? Uopće, ti stereotipi najčešće uz dužne isprike – nisu obilježje žene nego njeno poniženje.

U Hrvatskoj su najviđeniji zagovornici „ravnopravnosti“ žena upravo ženska stvorenja, koja nisu baš ugodno usporediva s našim majkama, ili mudrim, stožernim obiteljskim i društvenim ženama nazad pedeset ili stotinu godina. Ja ne mogu u istu ravan svrstati recimo vrijednosti koje je moja majka imala, s promoviranim vrijednostima žene, koje zastupaju Bojana Genov, Sanja Sarnavka, Rada Borić, Vesna Teršelič, Vesna Pusić i gomila najeksponiranijih žena ( uz ispriku ako se neka od njih ne smatra ženom na temelju ideologije koju promiču). Jer baš ni u čemu nisu jednake.

Na moju sreću i radost.

Mojoj majci, mojoj supruzi, mojoj kćerki i tisućama žena koje sam susreo u životu diljem svijeta, sličan je profil žene Kolinda Grabar Kitarović, majka i uspješna društvena žena, zatim Bruna Esih, Željka Markić, te čitav niz sjajnih žena koje su obilježile povijest moga naroda, te jednako tako tisuće žena koje nas danas bezimene i svakodnevne okružuju i rade na najrazličitijim poslovima. Trpe, vole, raduju se, voljene su, zaposlene i nezaposlene. A u konačnici uzor njima svima je bila jedna jedinstvena i neponovljiva žena – Blažena Djevica Marija.

Koja ni jednoj jedinoj od gore navedenih „pobornica ženskih prava“ opet kao slučajno – nije uzor. Dapače!

Od kada je Boga i svijeta, hrvatski narod se s poniznošću i dubokim poštovanjem odnosio prema toj ženi, a od kada je Boga i svijeta,pa i u vremenima primitivne podjele rada u ograničenim društvenim okolnostima, čak i u najprimitivnijim sredinama i među najneobrazovanijim ljudima – žena je bila svetinja. Nositelj i simbol najvažnijih ljudskih vrijednosti i prema njoj su se ravnali najvažniji društveni standardi, od morala do društvene komunikacije. Taj simbol stekla je upravo zbog toga što nije bila jednaka muškarcu, dakle bila je neravnopravna.

Ništa u toj neravnopravnosti nije bilo na štetu žene, a epohe su donosile nove mogućnosti, pri čemu je položaj žene uvijek prije svega ovisio o stanju poštovanja njenoga okruženja i obitelji, te muškarca koji joj je činio prirodan par. Točno toj razini poštovanja uvijek je odgovarala i razina poštovanja – muškarca. Ni manje ni više.

Zato je današnja i inače suvremena rasprava o ravnopravnosti žena, pri čemu se ta ravnopravnost nažalost svodi na teme kao što je pravo odlučivanja o „svome tijelu“, a u biti afirmacija prava na ubijanje nerođene djece, nekontrolirani i razulareni seks, nesolidnost, neodgovornost i svođenje žene na seksualni objekt bez volje duha i bez duha, bez društvene odgovornosti, zapravo podmukla niša uvođenja čitavoga niza izrazito neprirodnih i destruktivnih sadržaja u život – ljudi.

Žena ne može biti ravnopravna, ako nije žena. Ako nije u puno toga neusporediva, dakle neravnopravna s muškarcem, niti muškarac može biti ravnopravan i ljudsko biće ako nije drugačiji u mnogo čemu od žene. Niti bez te neravnopravnosti ima – ljudi.

Pod firmom zakonskoga određivanja broja žena u parlamentima, javnim kompanijama, nastavi, na sveučilištima, u sportskim udruženjima ili u novinarstvu, zapravo se žena svodi na banalni instrument a njena uloga na instrumentalizaciju čitavoga niza ljudskih razlikovnih obilježja u neprirodnom pravcu i prema potpuno neprirodnim i nedruštvenim ciljevima.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Tragikomično je slušati saborsku raspravu o ravnopravnosti žene u kojoj je samo Bruna Esih upozorila na elemente rodne ideologije u Istanbulskoj deklaraciji, koja duboko ponižava čovjeka i uništava njegovu prirodnu i temeljnu društvenu ulogu i funkciju, ali i uništava esenciju žene kao ljudskoga bića.

Umjesto da čujemo u Saboru pitanje Vladi, tko je i je li u ime Hrvatske odobrio nizozemskoj vladi pokretanje globalnoga monumentalnoga fonda za promicanje prava na pobačaj i afirmaciju pobačaja u Europskoj uniji, a zbog restrikcije koju je posve opravdano uveo Trump Sjedinjenim Državama, vodimo raspravu o tome, koliko će žena zauzeti mjesto u saborskim klupama?

Nekima od njih, ovih sadašnjih u Saboru je korisno to što su tamo, ali svakako je to za hrvatsko društvo jako štetno. A s tim i – hrvatskim ženama.

Primjedbe da je primjer neravnopravnosti žene položaj trudnice u kompanijama, njene mogućnosti zapošljavanja, odnos poslodavaca prema trudnicama, pravima žene za povratak na posao nakon poroda, te statusa majke rodilje, su također duboko pogrešne. To nije pitanje prava žene nego prvorazredno pitanje ukupnih ciljeva društva i prava naroda, obitelji i svakoga čovjeka. Mene kao muškarca vrijeđa isticanje položaja moje supruge u majčinstvu, pravima žene, izvan jednako tako mojih prava. Tako se podmuklo udara u sami temelj najbitnije emancipacije i žene i muškarca, a to je obitelj.

Jer i muškarac i žena imaju prvenstvenu društvenu ulogu u obiteljima, pa je svođenje pitanja položaja trudnica, majki i uopće žena u odnosu društva prema njima, nasilno odvajanje žena od muškaraca i nasilna destrukcija – ljudi.
A time i društva.

Zbog toga je idiotizam o tome raspravljati kao o pravu žene, jer je takav rasprava siguran pravac u potpuno zanemarivanje relevantnih društvenih rješenja za afirmaciju i poboljšanje položaja – obitelji.

Ispod današnje i inače, priča o ravnopravnosti žene, sve je jasnije, podmuklo se provlači čitav niz vrijednosti koje duboko ponižavaju i dehumaniziraju ženu kao pripadnicu ljudskoga društva, provlače se podmukli udarci na obitelj, na temeljnu ljudsku zajednicu i u konačnici na temelje čovječanstva, pri čemu u tim navodnim platformama i zaštitama ženskih prava, baš kao u Istanbulskoj deklaraciji non stop imamo provlačenje destruktivnih i neprirodnih kategorija i sadržaja od rodne ideologije do skrivene pedofilije i seksualne izopačenosti.

Izvor: narod.hr