Marija Slišković: Najvažnije je pomoći silovanim ženama, a do sada niti jedna vlada to nije činila

“Još uvijek se ne stavlja naglasak na to da je žrtva prioritet i da se zbog žrtve moraju pronaći sredstva. Žrtva je ovdje najvažnija iz činjenice što se već 23 godine zapravo nitko za nju nije brinuo”, izjavila je predsjednica udruge ‘Žene u Domovinskom ratu’ Marija Slišković u razgovoru za narod.hr.

Mi smo kao Udruga jedini pokrenuli pitanje ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu

“Pitanje ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu nikada niti jedna Vlada ne bi pokrenula da nismo mi kao Udruga pokrenuli to pitanje, da nije izašla knjiga “Sunčica” i da nismo potaknuli javnost da o tome govori. Svjedoci smo vrlo bolne stvarnosti da ljudi iz međunarodne zajednice pokazuju više senzibiliteta za žrtve nego ljudi koji su u našim državnim institucijama“, izjavila je Slišković.

Marija Slišković potvrdila je  kako je pokretanje ovog pitanja, kroz Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, primjer kako javnost može utjecati na institucije države:”Ovo je jedan izvanredan primjer kako državne institucije ipak mogu nešto započeti obavljati svoj posao prisiljene javnim govorom. Sadašnja Vlada se izvlači na bivšu Vladu, a mi možemo konstatirati da zapravo niti jedna Vlada nije pokazala dovoljno senzibiliteta u odnosu na žrtve”, istaknula je gđa Slišković.

Gospođa Slišković se osvrnula i na to da je senzibilitet prema žrtvama Domovinskoga rata iskazan jedino “umirovljenjem” branitelja: “Ne znam na koji način da se izrazim a da nikoga ne povrijedim, ali želim jasno reći kako zbrinjavanje branitelja na način da ih se slalo u mirovinu nije bilo dobro za branitelje. Braniteljima je umirovljenje donijelo više štete nego koristi i zato ne mogu reći da je ijedna Vlada imala pravilan, zreo i odgovoran odnos prema narodu i prema stradalnicima”.

Ne može se bez istraživanja događanja na okupiranim područjima iznositi brojke o silovanim ženama

Prilikom javne rasprave o Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu,   profesori Branka Galić i profesor Ozren Žunec s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predstavili su svoje istraživanje iz 2013. godine, koje definira profil i procjenjuje broj žrtava seksualnog nasilja u Hrvatskoj te iznijeli brojku od  147 žrtava.

Prema podacima Ministarstva pravosuđa za ratne zločine silovanja u Domovinskom ratu doneseno je 11 pravomoćnih presuda dok prema podacima Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) osuđujućih presuda je doneseno za 15 počinitelja.

Prema podacima Ministarstva pravosuđa na županijskim sudovima u Republici Hrvatskoj je do 1. travnja 2014. godine riješeno 47 predmeta pokrenutih protiv počinitelja kaznenih djela ratnog zločina, od čega je 11 pravomoćnih presuda, a 130 predmeta je još neriješeno.

Što se tiče DORH-a – prema njihovim podacima  zločin silovanja je u Domovinskom ratu sigurno počinjen na štetu 57 žrtava, pretežno ženskih osoba, a od toga je u odnosu na 36 žrtava tog kaznenog djela pokrenut kazneni postupak, a 15 je poznatih počinitelja osuđeno zbog kaznenog djela ratnog zločina počinjenog silovanjem.

“Neke od tih potencijalnih žrtava u međuvremenu su preminule, neke od žrtava, nakon što su pozvane u Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, su same izjavile kako nad njima nije bilo počinjeno silovanje, a neke su odbile svaku mogućnost davanja iskaza”, ističu iz DORH-a.

“Za istraživanja o brojkama je nakon 23 godine potrebno puno više vremena, da bi se istražilo treba se ući u mjesta, u zapise o broju ljudi koji su ostali na okupiranim prostorima”, istaknula je Marija Slišković i dodala da još uvijek nemamo nikakvo istraživanje sa područja Iloka gdje je pod srpskom okupacijom živjelo oko 1000 ljudi.

“Imamo li  istraživanje o tome što se događalo Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći pred srpskom vojskom, koji su ostali u Iloku? Nemamo, a u Iloku je ostalo najmanje 1000 Hrvata.  Nemamo uvida koliko je ondje ljudi ubijeno, protjerano kroz vrijeme okupacije, koliko je silovano žena, što se događalo s tim ljudima. Mi nemamo takve uvide, prema tome ne možemo sada davati brojke i pretpostavke”, pojasnila je predsjednica udruge “Žene u Domovinskom ratu”.

Hrvatske žrtve nikada nisu bile pozvane da budu odgovorne prema svom stradanju

“Hrvatske žrtve nikada nisu bile pozvane da budu odgovorne prema svom stradanju, a to znači da je svako stradanje trebalo iznijeti, prijaviti,  predočiti institucijama. Nas međunarodna zajednica vrlo često pita što rade žrtve, na koji način one potiču i traže provedbu zakona. Ako je našim, hrvatskim žrtvama na neki način poslana poruka da to nije njihova stvar, zalagati se za istraživanje zločina koji je nad njima počinjen i kažnjavanje odgovornih, a s druge strane država svakako nije preuzela obavljati taj dio posla u njihovo ime, onda je normalno da nema dovoljno svjedočenja i da nema dovoljno procesuiranja”, izjavila je Marija Slišković.

“Ja u svakom svom istupu pozivam žrtve da budu odgovorne prema sebi i da budu odgovorne prema hrvatskoj državi jer one nisu postale žrtve zločina zato što su oni Pero, Mara ili Štefica nego im se dogodio zato što su se tada našli na području Republike Hrvatske koje je apetitom države Srbije trebalo biti profilirano na uspostavljanje novih granica”, naglasila je gđa Slišković.

Ne postoji  novčana nakanda koja bi nadoknadila ovu dimenziju zločina

“Ja pozdravljam ovaj Zakon jer on definira postojanje žrtava ratnog zločina silovanja, a to je izuzetno važno, to je od ovoga Zakona po meni uz naknadu žrtvama najvažnija stvar-one se priznaju, priznaje se da je državi Hrvatskoj učinjeno takvo zlodjelo”, istaknula je Marija Slišković.

Slišković je naglasial kako je loše što ovaj  Zakon  još uvijek nije definirao kolika bi trebala iznositi naknada štete, i u kojem roku bi se trebala isplatiti.

“Nema novčane nakande koja bi nadoknadila zločin silovanja, ali sigurno je da može pomoći žrtvama da se lakše nose sa posljedicama zločina. A odgovarajuć iznos se može lako izračunati. Ako stavite na papir da su ovih zadnjih 20 godina  žrtve imale pravo na tu naknadu koja će se odrediti  i da su dobivale samo 500 kuna mjesečno danas bi im se trebalo isplatiti 250 000 kuna. To nije obeštećenje nego samo nešto što im država nije dala, a pripadalo im je”, naglasial je Marija Slišković.

“Ja očekujem da hrvatska država svakako ne bude ispod standarda zemalja u regiji. Hrvatska je europska država i mora poštivati europske stadarde i kad se radi o obeštećenje žrtava. Ono što je najznačajnije sa ovim Zakonom i otvaranjem ovoga pitanja jest da je hrvatska država uvrštena u zemlje koje se brinu o zaštiti svoga stanovništva i ratni zločin silovanja u Hrvatskoj je sada već poznat međunarodnoj zajednici”, pojasnila je gđa. Slišković.

” Već su dovoljno veliki pritisci na institucije, a to velikim dijelom zahvaljujemo radu naše udruge  kroz koji pozivamo sve naše ljude koji suosjećaju sa žrtvama da budu odgovorni, da svoje mišljenje iskažu predsjedniku države, premijeru i ministru branitelja i da ne prihvaćaju činjenicu da žrtve ratnog zločina u Hrvatskoj nemaju svoj status i svoje obeštećenje”.