Radi se, no nigdje rezultata rada
Uočljivo je da se u zadnjih mjesec i više dana, Most snažno zauzeo za pripremu javne i političke klime oko produženja mandata glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, nepunu godinu dana nakon što ga je javno spasio Božo Petrov. U svim tim javnim istupima, ponajviše se diletantskim čini svojevrsno javno oduševljenje ministra pravosuđa Šprlje, koji je otprilike rekao da je izvješće Dinka Cvitana detaljno, profesionalno na visoko stručnoj razini, opširno i svojevrsni obrazac stručnoga izvješća državnih institucija.
Neshvatljivo je da se odgovorna osoba tako diletantski odnosi prema problematici rada državnoga odvjetništva ili bilo koje državne institucije, koja je pod njegovom političkom odgovornošću i svojevrsnom nadležnošću. Naime Šprlje je – vlada. Vlada je zbog toga što ima većinu u Saboru, zakonodavnom tijelu, koje odlučuje o svim relevantnim državnim politikama, analizama, te odlukama koje izravno usmjeravaju hrvatsku državu, time hrvatsko društvo i u konačnici – narod.
Jer, nije pitanje ovako ili onako napisanoga izvješća, to je sekundarna stvar, iako je naravno bitno zna li državni odvjetnik, tajnik, ministar, ravnatelj HRT-a, HAVC-a ili bilo koje agencije, napisati izvješće prema zakonitostima struke. To je bitno, ali koliko god može biti razlog pozitivne ocjene čovjeka koji stoji iza takvoga izvješća, primjenom tako pokazane stručnosti na neurađene stvari, obaveze, nužnosti, može biti i jako otegotna okolnost. To može ukazivati da zna raditi, a neće.
A to je tek politički problem.
Vjerojatno u Hrvatskoj nema puno ljudi koji sumnjaju da je Dinko Cvitan stručan čovjek. Kao i Mladen Bajić. Ali, jednako tako, nema puno ljudi u Hrvatskoj koji o djelovanju toga dvojca na čelu državnoga tužiteljstva dugi niz godina imaju pozitivno mišljenje, i koji ih drže odgovornim, neovisnim, poštenim, nepristranim i ukupno – efikasnim.
Percepcija javnosti je upravo suprotna.
A na temelju takve percepcije se stvara presudna javna i nacionalna klima, društveno raspoloženje i odnos prema vlastitoj državi, od kojega izravno ovisi uspjeh svake nacionalne politike.
Znaju, a neće?
Drugim riječima, njihova stručnost, hajdemo povjerovati Šprlji kao arbitru, iako usput rečeno ne buja od dokazne stručnosti u svojoj profesiji, u ovim okolnostima im je prilično otegotna okolnost. Znači da znaju, a neće. Ili, otegotna je okolnost svim vlastima, koje su dugi niz godina podupirale takvo njihovo djelovanje, koje s pravom negativno presuđuju gotovo cjelokupna hrvatska javnost, ali i izvanjske institucije u tolikom nizu prigoda. Treba li prevoditi što u Europi znači potpuno ignoriranje međunarodne tjeralice za Hernadijem, koju je na zahtjev tužiteljstva i pravosuđa, raspisao hrvatski MUP?
Znači otvoreno potpuno nepovjerenje u djelovanje tih institucija izvan granica Hrvatske.
Navest ću primjer lex Perković, navest ću primjer procesa protiv Ive Sanadera, koji nisu završeni ni nakon više od pet godina, zatim propalih optužnica koje su silno protresle hrvatsku javnost i nanijele goleme štete tolikim ljudima kao što je bivši ministar Rončević, te čitav niz takvih slučajeva, a koji su presudno utjecali na političke pravce usmjeravanja hrvatske države i naroda.
Smije li se zaboraviti čitav niz objavljenih dokumenata o stalnoj brifing suradnji Mladena Bajića s američkim i tko zna kojim sve još veleposlanstvom, njegova nikada detaljno javno proučena suradnja s tužiteljstvima i pravosuđima Beograda i Sarajeva, iz kojih godinama proizilaze goleme nevolje hrvatskom narodu i nacionalnim interesima?
Bilo bi zanimljivo čuti od Šprlje što je to Cvitan napisao u tako stručnom izvješću o tome zašto ne procesuira godinama policijski istražene najteže zločine protiv hrvatskoga naroda tijekom srpske agresije?
Što je naveo kao razlog?
Smije li se Cvitana u tom slučaju kao zamjenika, amnestirati od odgovornosti, pogotovo ako bi rekao ono što cijela Hrvatska zna – da mu politika nije dopuštala djelovanje, a on se bez ikakva otpora tome podređivao? Da se ne lažemo, ako bi to rekao, a istina je vjerojatno, onda Most kao pravovjeran svjetionik bolje državne politike i novih vjetrova i vrijednosti kako sami kažu, mora javno to objaviti i ukazati koja to politika, koji to državni dužnosnici, koje to sile ne dopuštaju rad državnome odvjetniku. A njega bi morali odmah smijeniti, jer je sudjelovao u uništavanju stupa trodiobe vlasti. Državnog odvjetnika valja pitati, zašto ne podnese ostavku ako mu netko ne dopušta raditi, kad na taj način postaje sudionik urušavanja neovisnosti pravosuđa? Kako mu vjerovati u drugim situacijama, pogotovo kad se radi o tzv. kapitalnim slučajevima, da su potaknuti neovisno i bez utjecaja suparničkih politika?
Kako takvom odvjetništvu uopće vjerovati?
Kako politici koja to ne pita i postupa prema odgovorima, vjerovati?
Treba li navoditi primjere nevjerojatnoga i nikada objavljenoga načina i nositelja curenja podataka s tajnih izvida, ispitivanja, razgovora u USKOK-u ili DORH-u koje godinama uredno objavljuju prije svih izdanja EPH-a, danas Hanžekovićeve grupe medija, i to u pravilu uski krug novinara.
Orepićeva javna koalicija s Ostojićevim kadrovima i s Lekovićem
Ako tome dodamo ponašanje ministra Orepića i nevjerojatnu javnu koaliciju s Ostojićevim kadrovima, dakle oko tisuću i devet stotina ljudi koje je Ostojić s izrazito ružnim repovima i javnom još ružnijom percepcijom hrvatskoga naroda doveo u MUP, pogotovo u njegove posebne odjele kao što je PNUSKOK, stvari postaju izrazito indikativne i upozoravajuće. A diletantizam prerasta u podmuklu i ciljanu destrukciju i provođenja podmuklih političkih ciljeva i namjera.
Orepića valja gledati i u kontekstu tragikomičnog saveza s notornim Lekovićem i njegovom aktivističkom udrugom, kao zaštitnika teških destrukcija i ugroza reda u Hrvatskoj, počevši od poljudske svastike, do navodnog atentata na Lekovića, koji su nanijeli Hrvatskoj nesagledive međunarodne štete i izazvale teške potrese u zemlji.
Što se to dakle događa s Mostom i načinom na koji oni nastoje voditi ovu zemlju te donositi valjane državne odluke?
Što se događa s Mostom koji šuti institucionalno i ne pokreće inicijative iako je na vlasti, zbog informacija koje su oni, Grmoja konkretno rekli u Saboru o teškim muljažama prilikom sklapanja sporazuma tehničke vlade Zorana Milanovića i tadašnjega ministra Vrdoljaka oko subvencioniranja alternativne električne energije, s već do tada objavljenim sumnjama u kriminal i skupine potencijalnih kriminalaca u svemu tome, što se događa sa skupinom koja javno ukazuje na teške muljaže s europskim fondovima za poljoprivredu koje je i Europska komisija procesuirala hrvatskoj vladi za postupanje i otklanjanje, a radilo se o sredstvima od pola milijarde kuna?
Most koji voli inzistirati i slati poruke da su oni drugačiji, iako je na vlasti i snosi odgovornost za upravljanje državom te slučajeve koristi za javna i politička prepucavanja, zapravo za ušutkavanje suparnika i onih koji im stanu na žulj, umjesto da u tišini i na miru kao odgovorna državna vlast koristi državne institucije i otklanja, prevenira i konačno, procesuira takve slučajeve.
Tako se pokazuje odlučnost i kvaliteta svojih načela na vlasti.
Mostovo poštenje
Kako je moguće da odgovorna politička skupina mjesecima govori o svome poštenju, principijelnosti, a tolerira i danas u MUP-u ljude kao što je Bertina za koje su javno objavljeni dokazi o teškoj zlouporabi PNUSKOK-a, jedne od najrepresivnijih državnih institucija? Zar Orepić misli da smo svi zaboravili činjenicu da je usprkos objavljenoj uredbi o reduciranom korištenju službenih vozila, javno lagao da Dominić privatno vozi MUP-ov auto iako je podnio ostavku zbog svinjarija na svoju dužnost?
Slomljeno drvo ih razotkrilo!?
Kako je moguće da Most upire prstom u sve i svakoga, a njegov ministar ni četiri mjeseca nakon skandala s atentatom na Sašu Lekovića, ni usprkos mojim službenim upitima, ne želi odgovoriti i obavijestiti javnost o događajima, koji su nanijeli toliko štete Hrvatskoj? Jer, ako je stvarno bilo atentata, a MUP me je izvijestio da je kriminalistička obrada provedena i rezultati proslijeđeni DORH-u, onda valja objaviti svim novinarima u Hrvatskoj da je Hrvatska potencijalno opasna zemlja za njih. Ako je međutim proglašenje atentata kojemu smo na spektakularan način svjedočili počevši od Sabora i cirkusa koji su tamo napravili prekidom sjednice Stazić i Pupovac, preko goleme televizijske propagande, te teških sukoba zbog toga u zemlji i sramote u inozemstvu, bila namjerna i smišljena propagandna i informacijska kleveta Hrvatske, onda bi Orepić morao sa svojim službama tražiti automatsko postupanje DORH-a protiv Saše Lekovića i sudionika u tim sramotnim kampanjama. Smije li Orepić isključiti i racionalno objaviti Hrvatskoj, da Leković, Stazić i pogotovo Pupovac u tom slučaju nisu bili eksponenti srpske agresivne politike i dugogodišnjega informacijskog i obavještajnog rata protiv Hrvatske, pogotovo što je taj slučaj aktiviran upravo u trenutku kad je Plenković u Sarajevu slao snažne i Srbiji neugodne poruke o obavezama Srbije na europskom putu, a dva dana nakon toga slijedila operacija srpsko-bošnjačkih službi u Orašju.
Međutim, umjesto da javnost obavijesti o činjenicama, što mu je institucionalna i profesionalna obaveza, Orepić sastanči s Lekovićem i obznanjuje floskule o nasilju u medijima, koje upravo svojom zaštitom i internacionalizacijom nasilnika u formi žrtve, kao u slučaju „Novosti“, promiče s Lekovićem i njegovom družinom šaljući javna priopćenja o tim sastancima usmjerena protiv „fašista“ i „ekstremista“ u Hrvatskoj.
Potpuno nevjerojatno i tragikomično, drsko do samoga čina uvrede i ismijavanja elementarne pristojnosti ljudi s mrvicom zdravoga razuma.
Rad i postignuti rezultati
Nekada davno, kolumnist „Danasa“ Drago Buvač, pisao je redovnu tjednu kolumnu „Mjerenje SIV-ovih mjera“. Tada je predsjednik SIV-a, dakle jugoslavenske vlade, bio Branko Mikulić. Ne ulazeći u motive i ciljeve takve, kritičke kolumne, Buvač je u jednome trenutku kad je kompletna komunistička partija ustala u obranu rada predsjednika Branka Mikulića, podrugljivo primijetio da on ni ne opovrgava činjenicu da je vlada jako puno radila, samo ukazuje da je – radila štetu i radila loše.
Dakle, ne mjeri se nečiji rad time što radi kako bi Cvitan rekao kao „konj“, dvadeset sati kako bi rekao Bandić, propagandnim porukama o „vrćenju ideja“ kako je pokazivao otužni Maras, ili tonama materijala, brojem zaključaka, sjednica ili putovanja u inozemstvo kako svoj rad brani recimo notorni Hribar u HAVC-u, niti je relevantan broj snimljenih filmova za nečiju ocjenu rada.
Sve to što sam nabrojao može biti otegotna okolnost i dokaz počinjene štete.
Zašto?
Zar se Stjepan Mesić nije slamao radeći na detuđmanizaciji, putujući svijetom i kompromitirajući same temelje hrvatske državnosti?
Nemoguće je poći od mogućnosti da Šprlje, Petrov, Grmoja, cijela saborska ekipa Mostovaca ne shvaća razliku između rada i postignutih rezultata rada. Figurativno rečeno, rad se bez stvarnoga ocjenjivanja efekata može proglasiti magarećom osobinom, pri čemu valja naglasiti da nitko u Hrvatskoj nije pomišljao na izborima da će njegovi saborski zastupnici više vrednovati nečiji konjski, magareći ili recimo volovski rad i silnu energiju, nego rezultate koje nacija očekuje.
Šprlje je Cvitana okvalificirao kao izrazito suptilnog državnog magarca, koji uz to što radi kao „konj“, sjajno i efektno sudjeluje u folklornim priredbama.
Točno o tome se radi.
Kamo to što Most radi, vodi?
Vodi dodatnom urušavanju mjerljivih kriterija i razine donošenja odluka,a ona je temeljni fundus demokracije, koja se ne može niti smije svesti na izbore. Niti na izborima ostvarena prava odlučivanja. Jer, izborima ostvareno pravo je i obaveza, pa je sve očitije da će se u Hrvatskoj hitno morati razmisliti o svojevrsnoj regulaciji i dodatnom objašnjavanju kako i po kojim modelima izabrani dužnosnici moraju donositi odluke. Jer, u civiliziranom svijetu se odavno podrazumijeva da se u procesu odlučivanja koriste provjereni modeli i postignuća znanosti o upravljanju resursima, to zna i golemi broju hrvatskih ljudi koji su upravo zbog toga jako uspješni diljem svijeta, ali zbog nepostojanja elementarnoga kodeksa valjanoga procesa odlučivanja, u Hrvatskoj ne mogu u pravilu biti uspješni. Pa odlaze.
Interesi i pogodovanja?
Stvari stoje tako da će Hrvatska vrlo brzo morati razmisliti o razdjelnici između političke i kaznene odgovornosti u donošenju odluka, zbog evidentnih dokaza o namjernom ignoriranju dokazanih standarda odlučivanja, jer pod formom političke odgovornosti vrlo se lako i često donose odluke koje izazivaju strateške i nemjerljive štete s materijalnim učincima, koje ne mogu kompenzirati ni svi poduzetnici i kreatori stvarnih vrijednosti u Hrvatskoj, generacijama unaprijed.
Kako drugačije protumačiti Vrdoljakovu odluku recimo o istraživanju podmorja Jadrana, koja ničemu nije služila, za koju su postojali dokaz o štetnosti na floru i faunu, zatim da rezultati koji se traže već postoje u arhivima INA, te koja je izvan natječaja plaćena s deset milijuna kuna?
Kako vrednovati odluku o arbitraži s MOL-om, koja je plaćena koliko je plaćena, a svakako golemim novcima koje realno nema, a očekivani uspjeh se zasnivao na osudi Ive Sanadera na temelju izjave potpuno nevjerodostojnog svjedoka pokajnika?
To je teški šlamperaj a vrlo je moguće da se iza toga krije zapravo nevjerojatan splet interesa i različitih pogodovanja, s golemim materijalnim interesima, uz ugrađene pritiske i destrukcije tekućeg pravosudnoga procesa. Naime, nitko od nositelja tih odluka nema dokaz psihijatra da je idiot.
Gdje to presjeći i kako to zaustaviti?
Svakako ne ovako kako radi Most i njegovi ministri, prije svih Šprlje i Orepić, iza čijih odluka i javnih postupaka ne ostaju više ni dvojbe, jer je ovo što javno rade- već sad sigurna prvorazredna politička svinjarija. Ako Most, koji okuplja i jako puno dobronamjernih ljudi, pogotovo još i više poštenih simpatizera ne shvaća to, ako ne shvaća da je izrazito negativna i to s debelim razlogom javna percepcija današnjega vodstva DORH-a golemi uteg Hrvatskoj i povjerenju u institucije sustava, bez kojih nema nikakve stimulativne klime, onda su diletanti. Ako nisu diletanti onda su – vrlo opasna skupina sudionika u teškim devijacijama.
Vrijeme je da se konačno jasno očituju, iako im ni prvo ni drugo nisu komplimenti. Ali, treće u ovome slučaju nisu zaslužili.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
