“Znaš li ti da bi gladna djeca u Africi bila sretna da ovo mogu jesti” rečenica je kojom su brojne mame pokušavale navesti svoje klince da pojedu nešto nad čim su se durili. Obično bez uspjeha. Što je to mama Plenki ovaj put skuhala što dječica ne žele jesti?
Iskusnom eurobirokratu poput Plenkovića rijetko se potkradaju greške tipa “i meni je pukla cijev”, takvi brutalni gafovi obično se više povezuju s Milanovićem, kamoli da bi ispalio “tamo je (u Africi) siromaštvo takvo da bi svi vapili da imaju standard na razini Hrvatske“. Što je izjava na razini Ave Karabatić, ili sudionika kakvog “realityja”, posve neovisno o kontekstu – o tome ćemo kasnije, no ozbiljnom političaru se to ne smije omaknuti. Tim više što je Plenković čovjek koji uvijek jako pazi što će reći, i trudi se pritom govoriti mnogo, a ne reći baš ništa. Umijeće mlaćenja prazne slame i izvaljivanja ispraznih sofizama oduvijek je bila bitna definirajuća osobina tog tipa političara.
Akcijski plan za povećanje nataliteta: evo što Orban namjerava
“Plenki je malo nervozan”
To što mu omakao ovako brutalan gaf znači samo jednu stvar – pod stresom je, o čemu jasno svjedoči i to što se naglo udebljao u nepune dvije godine. Plenki je malo nervozan, da parafraziramo čuvenu rečenicu iz kultnog filma “Maratonci trče počasni krug”.
Malo ljudi zna da je literarni predložak za taj film, autora Dušana Kovačevića, alegorija koja govori o Titu – kojeg predstavlja Deda Pantelija – i tadašnjoj političkoj kasti, i prikazuje ih kao grobare koji su pokopali svoje pogrebno poduzeće – državu.
Nakon smrti Pantelije koji je živio puno predugo a svojim nasljednicima nije ostavio ništa, država – pogrebno poduzeće raspada se zbog korupcije i nesposobnosti. Grobari svojom pokvarenošću, nesposobnošću, pohlepom, i glupošću tjeraju iz zemlje – ili sahranjuju u nju – sve što imalo vrijedi, te uvijek ostaju zadnji preživjeli. Oni su prikazani kao doslovce neuništivi.
Film je nekim čudom izbjegao cenzuri, bilo zato jer je redatelj bio pravovjeran (a to je još i uvijek!) Jugoslaven, bilo zato jer je prebacio radnju iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se izvorno odigrava, u tridesete i predratnu Kraljevinu Jugoslaviju, bilo zato jer su cenzori jednostavno bili preglupi da bi uočili očito. No malo se toga kod političkih kasta promijenilo: One opstaju, glupe i nesposobne, ali ubilačke i opasne kakve već jesu, a sve oko njih propada, dobrim dijelom i njihovom zaslugom.
Briselski kontekst Andreja Plenkovića
I Plenković će preživjeti, u najgorem slučaju, ako sve propadne, vratit će se u svoj briselski kontekst iz kojeg smo ga tako okrutno istrgnuli. On kaže kako nije htio usporediti Hrvatsku i Afriku – što je jednako maliciozno i glupo kao i česte usporedbe Hrvatske i Švicarske, i možda ta njegova izjava posluži bar tome da ju možete staviti pod nos nekom tko pita zašto nemamo plaće kao u Irskoj ili Njemačkoj. Vjerojatno i nije, ali je upravo to uradio – i ne slučajno.
Marcel Holjevac: Poučak sa Sabora HDZ-a – ‘Nikad ne budite prvi koji će prestati pljeskati vođi
Jer, ono što je rekao, zajedno s kontekstom koji se vrtio oko demografije, može se protumačiti na dva načina – ili kao psihološka priprema za dovlačenje par stotina tisuća Afrikanaca u Hrvatsku koji bi nadomjestili one Hrvate koji su zbrisali put zapada, ili kao loš izgovor za demografsku katastrofu (za koju su doduše kudikamo više krive sve vlade u zadnjih pedeset godina, čiji rezultati rada dolaze na naplatu sad, kad Hrvati mogu bez radnih dozvola i birokratskih procedura tražiti posao praktički bilo gdje u EU), u stilu “ljudi ionako imaju više djece tamo gdje su siromašni; standard kvari ljude pa imaju manje djece”.
U oba slučaja, stvar je puno gora i opasnija nego kad se rečenica s početka uzme bez konteksta. U tom slučaju je samo glupa i bezobrazna, a izrečena je očito, ma koliko to premijer negirao, i kao usporedba Hrvatske i Afrike, vjerojatno u usputnom pokušaju lošeg izgovora unutar pravog konteksta. A taj kontekst je prihvaćanja imigranata iz Somalije i Nigerije po direktivi “mutti” Merkel: svi moramo jesti ono što je ona skuhala! Jer, u Africi ima gladne djece! A mi, građani Srednje Europe, smo nezahvalna dječurlija koja ne želi ni prismrditi tome što je ona skuhala, i zakuhala. S izuzetkom Hrvatske, koja je još jedina iz regije (višegradske, ne “regiona”) u toj stvari uz Angelu Merkel.
Afrički standard stiže u Hrvatsku
A što se same Afrike tiče – istina je da imamo veći standard od njih, no istina je da smo do ne tako davno imali i osjetno veći standard od Mađara, Čeha, i ostalih kod kojih je bilo još puno više socijalizma nego kod nas, time i manje hrane, automobila, bijele tehnike, i sličnih stvari. Oni su svi prigrlili tzv. “neoliberalni kapitalizam” kakav odavno postoji u Irskoj i Njemačkoj, dok nas naše političke elite uvjeravaju kako je kapitalizam jedno zlo i kako je najbolje da nikad ne privatiziramo ništa kako bi oni mogli “u ime naroda” upravljati svime. Pošteno, naravno, da kako drukčije, dok nas sve ne pokopaju. Ili dok svi ne odu za Irsku.
Ali istina je isto tako i da bismo mi u Hrvatskoj rado imali stope rasta kakve imaju u subsaharskoj Africi – a o čemu najbolje govori graf kojeg je na Facebooku povodom te izjave objavio Nenad Bakić. A o čemu je nedavno pisao i izvrsni Ivica Šola u kolumni Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea.
Iz priloženog je razvidno kako se BDP subsaharske Afrike udvostručio u zadnjih 15 godina (graf pokriva 12), dok je Hrvatski ostao – isti. Pa stoga nije isključeno, ako se svi zajedno ne trgnemo, da će uskoro Hrvati biti ti koji će zavidjeti onima u Africi na standardu. Možemo se mi vrijeđati što nas premijer uspoređuje s Afrikom a ne Austrijom, no bolna je stvarnost da ćemo se uskoro, ako ovako nastavimo, moći uspoređivati jedino s Afrikom.
Uostalom, tko je prije 50 godina, kad je Irska bila kao danas Hrvatska – siromašna, problematična i iseljenička zemlja – mislio da će Hrvati ikad masovno hrliti tamo? Nadajmo se da nećemo do kraja stoljeća seliti u Burundi: to bi bilo još gore nego da pola Burundija doseli k nama.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
