Jean Baudrillard, francuski teoretičar postmoderne, u stručno je književnoteorijsko i kulturološko pojmovlje uveo izraz „simulakrum“. Taj termin označava lažan prikaz zbilje, posredovan, najčešće, medijima, koji, isprva pokušavajući što vjernije reprezentirati stvarnost, nizom pogrešnih interpretacija koji situaciju s jedne strane usložnjuju, ali i nizom poopćavanja koja ju istodobno previše pojednostavljuju, počinju potencirati neispravnu sliku ili simulaciju predmeta o kojemu je riječ, sve dok se prikaz stvarnosti od te iste stvarnosti ne odvoji i ne počne, kao kakav nezavisni entitet, utjecati na nju.
Premda zloporaba interpretacija stvarnosti masovnih razmjera već odavno ni u Hrvatskoj a ni izvan nje ne predstavlja nikakvu novost, na primjeru dva aktualna slučaja hrvatskih društveno-političkih „kontroverzi“, koje ovih dana i tjedana nastanjuju novinske stranice i internetske portale, možemo vrlo dobro razlučiti odakle one zapravo dolaze. Iako potječu iz različitih praizvora, domaće središnjice njihova raspačavanja nisu samo istovjetne, već se pritom služe i istovjetnim pseudoargumentativnim mehanizmima koji se, barem na primjerima koje ću navesti, najbolje mogu opisati svođenjem u okvire pojma tzv. „lažne alternative“. Radi se o tipu smicalice po kojemu se ciljanoj publici nameću samo dvije opcije između kojih je moguće birati, premda ih zapravo ima više. Smisao takve vrste obmane leži upravo u prešućivanju preostalih opcija, koje, očigledno, nimalo ne odgovaraju onima koji te i takve obmane proizvode i potiču.
No, prijeđimo s teorije na praksu. Primjer prvi – slučaj Hasanbegović. O toj sam „kontroverzi“ već pisao na ovome portalu, no ona je u međuvremenu dodatno narasla, poprimivši protokom vremena još čudovišnije obrise. Zanemarimo li zasad apsurdističko-komičnu stranu cijeloga slučaja, kojem bi se inače mogla posvetiti i čitava sociološka studija o suvremenom medijskome nasilju, ono što je ovdje posebno zanimljivo osvijestiti jest: što to zapravo pojedinci i organizacije skloni „čerečenju“ ministra kulture prešutno sugeriraju, proglašavajući ga nepatvorenim fašistom s Markova trga? Forsirajući već uvelike anakroničnu dihotomiju „partizani vs. ustaše“, većina hrvatskih medija svojim konzumentima poručuje: ili ste antifašist ili ste fašist, ili partizan ili ustaša; ono prvo predstavlja uzor apsolutne dobrote i pravednosti, a ovaj drugi je mračnjak i zločinac.
Kao da Republika Hrvatska ne postoji već zadnjih 25 godina, ta se lažna alternativa, u izobličenoj retrospektivi nametnutih nam simulakruma, proširila na cijele države za koje su se oni „borili“ – dakle, ili si za NDH, ili si za SFRJ (ili, preciznije: ako ne veličaš Jugoslaviju, vjerojatno si neoustaša). Eliminirajući važnost temelja suvremene hrvatske države – kao što su njezin Ustav, Domovinski rat i branitelji te pojedinci poput predsjednika Tuđmana – naš autohtoni, domaći simulakrum na pladnju nam nudi partizane i ustaše, Broza i Pavelića, kao da je riječ o kategorijama koje se ne mogu prevladati niti nadići. Razloge za takvo, izvitopereno predočavanje stvarnosti treba potražiti u kriptokomunističkim simpatijama onih koji te „vijesti“ lansiraju u javnost putem masovnih medija, i, u znatno rjeđim primjerima, u simpatijama za NDH kakve pristup javnosti nikada nisu niti imale u prevelikoj mjeri.
Drugi primjer tiče se „sukoba“ između naše duhovne i naše empirijske stvarnosti, koji se ponovno prelama u jednome od ministara nove Vlade – što nam, naravno, vrlo jasno govori iz kojih krugova i s kojom svrhom napadi dolaze. Ovoga puta, „inkriminiran“ je ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Predrag Šustar. On je u svojemu članku o Ruđeru Boškoviću, napisanom (u koautorstvu s Aleksandrom Golubović) prije četiri godine – suprotstavljajući, vjerojatno, dvije dimenzije Boškovićeve osobnosti, onu znanstveničku i onu isusovačku – ustvrdio kako danas, iako je teorija evolucije općeprihvaćena, ipak ne možemo isključiti mogućnost Božjeg stvaranja svijeta.
Insinuirajući da se moramo opredijeliti ili za „znanstveno“ ili za „religijsko“ viđenje cijeloga problema, masovni nam mediji podmuklo prešućuju da takva dvojba u Katoličkoj crkvi uopće ne postoji, pa zato ne bi trebala postojati niti među katoličkim vjernicima, koji čine devet desetina hrvatskoga pučanstva. Da cijela stvar bude još malo pikantnija, novinari i znanstvenici na liniji militantnog scijentističkog ateizma čak i citiraju papu Franju – naravno, po dobrome običaju, prešućujući dvije trećine njegove rečenice, antagonizirajući ga time površnijim, neupućenijim vjernicima – pa pišu kako je i sam papa prije dvije godine izjavio da „Bog nema čarobni štapić“. Da su medijski manipulatori kojim slučajem prenijeli i završetak te iste rečenice, odnosno da joj zarez nisu pretvorili u točku, njihovi bi čitatelji imali prilike uvidjeti da i papa – gle čuda! – ipak vjeruje da je Bog stvoritelj svega, kao i da su vrste živih bića kroz povijest modificirane procesom evolucije, te da se Franjo pritom, vjerujući, poput većine ostalih katolika, i u jedno i u drugo, ne nalazi ni u kakvome proturječju.
Navodna nespojivost vjere i znanosti u naš je katolički kontekst umjetno prenesena iz američkih i zapadnoeuropskih debata između pristaša tzv. „Novog ateizma“, na čelu s biologom Richardom Dawkinsom, i fundamentalističkih protestantskih denominacija, koje ne vjeruju u metaforiku i pjesničko-simbolički jezik Svetoga pisma, već u njegovu doslovnu istinitost. Svrhovitost je takvih rasprava već u mnogo navrata uvjerljivo osporio jedan od najznačajnijih protivnika novoateističkog pokreta, kršćanski apologet i oxfordski profesor matematike John Lennox, koji je i na svojem iznimno posjećenom predavanju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prije par godina istaknuo kako teorija evolucije ne može objasniti postanak života, već samo njegov daljnji razvitak – na što bismo se mogli nadovezati zaključkom kako je pitanje postanka svijeta podjednako (ne)izvjesno danas kao što je bilo i u trenutku kada je nepoznata ruka po prvi puta zapisala rečenicu: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“.
