Na upit novinara Igora Rotima u emisiji «Javna stvar», na prvom programu Hrvatske televizije, u petak 27. veljače, je li konačno odlučila što će učiniti s poprsjem Josipa Broza Tita i kada će to pitanje riješiti, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda-Grabar Kitarović odgovorila je, “kako joj to nije najvažnije pitanje i da su od tog pitanja daleko važnija pitanja lošeg gospodarstva, siromaštva, gladi djece itd». Zatim je dodala da uvažavajući činjenicu kako u Hrvatskoj ima puno ljudi koji poštuju Josipa Broza, to će pitanje biti rješeno na dostojanstven način te da će bista Josipa Broza i dalje biti dostupna, na ovaj ili onaj način, onima koji ju budu željeli vidjeti i posjećivati.
Dakle, ništa od micanja simbola zločinca i diktatora Tite s javnih prostora u Hrvatskoj. S druge, strane, u Hrvatskoj ima na stotine tisuća ljudi koji su osobno, ili članovi njihovih obitelji, bili izravne žrtve zločinca Tita i njegovog brutalnog komunističkog režima, uključujući i moje roditelje?
Što je, u demokratskoj državi i demokratskom društvu, s njihovim pravom da traže osudu i uklanjanje s javnih mjesta svih simbola tog, kako ga je nazvao dr. Andrija Hebrang, megazločinca Tita i totalitarnog komunističkog sustava? Koliko još dugo ti ljudi moraju čekati da pravda bude zadovoljena i istina otkrivena? Duboko se varaju svi oni koji misle da će s vremenom to pitanje biti skinuto s dnevnog reda prioriteta istinske katarze hrvatskog društva. Možda ja neću tada biti živ, ali pitanje Titovih i komunističkih zločina vrlo će snažno eruptirat u hrvatskoj državi, prije ili kasnije.
Nastavno na to, nova hrvatska predsjednica izjavila je “kako je na Pantovčaku našla puno osobni predmeta koje su pripadale Josipu Brozu i Jovanki Broz, a koje su bile na neprimjeren način bačene negdje kod kotlovnice”. Predsjednica je također izjavila kako će i to pitanje biti pozitivno rješeno na taj način da će ti predmeti biti dotjerani i zatim javno izloženi, najvjerojatnije u jednom muzeju u Zagorju. Ako predsjednik dr. Tuđman i Stjepan Mesić i Ivo Josipović koji su, svaki iz svojih razloga, štovali Tita, nisu u dvadeset godina imali za potrebu vraćati iz kotlovnice Titove i Jovankine stvari, ne vidim nikakav razlog da se to danas čini. Kako bi, recimo, u Rumunjskoj reagirali oni koji su stradali u vrijeme komunizma da netko danas zatraži da se u javnosti izlažu artafekti komunističkog diktatora Nikolai Čaušesku i njegove supruge Elene, koje su u anitkomunističkoj revoluciji koncem 1989. godine Rumunji osudili na smrt i pogubili?
Nadao sam se da će nova predsjednica snažnije osuditi Tita i komunističke zločine
Iako nemam nikakav uvid u motiv i razlog za takvo pojašnjenje, jer samo Predsjednica to zna, kao čovjek koji je dugo godina živio u slobodnoj i demokratskoj državi u kojoj je bilo nezamislivo da se javno izlaže bilo što što je vezano za zločinačke i totalitarne sustave, kao što su fašizam i komunizam, ta izjava predsjednice Grabar-Kitarović o potrebi javnog izlaganja Titove biste i osobnih artafekta jugoslavenskog diktatora Tita, kod mene je izazvala duboku tugu i pesimizam za budućnost Hrvatske. Kad se u predsjedničkoj kampanji trebalo odlučiti između neojugoslavena i ljubitelja komunističkog kradljivca identiteta Josipa Broza Tita i gospođe Kolinde Grabarović, nisam niti jednog trenutka dvojio. Javno i na više drugih načina dao sam punu potporu predsjedničkoj kandidatkinji gospođi Kolindi Grabar-Kitarović. Nisam slijepo vjerovao, jer toga ne smije biti u demokraciji, ali sam se duboko nadao da će ona pomoći riješiti i otkloniti najveći problem Hrvatske, hrvatskog naroda i hrvatskog društva od uspostave slobodne i samostalne hrvatske države 1991. godine – da će, kao osoba koja je također dugo godina živjela u demokratskom svijetu, jasno i odlučno osuditi neprijeporne zločine komunizma (kao što su u Hrvatskoj od strane komunista i šire javnosti osuđeni zločini ustaškog režima) i desetog najvećeg zločinca u novijoj povijesti čovječanstva, Josipa Broza Tita.
Naravno, odmah želim naglasiti kako i dalje čvrsto i u cijelosti podržavam sve napore naše nove Predsjednice da Hrvatsku izvede iz ovog strašnog stanja i velike krize na svim područjima. Kako sam istaknuo u razgovoru za Hrvatski tjednik, Hrvatska demografski nestaje, a kad u Hrvatskoj ne bude više Hrvata neće biti ni Hrvatske. Također, kao slobodan čovjek koji duboko vjeruje u demokraciju i društvo pojedinačne i kolektivne slobode, podržavam predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović u njezinom nastojanju za pomirenjem u hrvatskom društvu i zajedništvom hrvatskog naroda. U skladu s mojim nastojanjima u tom pravcu nakon povratka u Hrvatsku iz političke emigracije 1990. godine, po tom pitanju neću nikada prestati podržavati sve ostvarive korake Predsjednice koji će nas dovesti do tog željenog cilja. Međutim, imam potrebu reći da smo svi mi koji smo se već 1990. godine vratili iz iseljeništva i radili u Ministarstvu vanjskih poslova bili potpuno izigrani. Godine 1991. pružili smo ruku pomirnicu bivšim jugo diplomatima i komunistima, pa i udbaškim agentima (što ja u to vrijeme nisam znao) da bi godinu dana kasnije iz Beograda dolazili novi jugo kadrovi koji su nas domoljube izgurali s utjecajnih mjesta.
Potrebno je osnovati komisiju koja će istražiti zločine komunizma
Nažalost, nisam niti malo uvjeren, iako bi bio najsretniji kad ne bi bio u pravu, da će nastavljanje trpanja pod tepih strašnih komunističkih i Titovih zločina od 1945. do 1990. i u minimalnom postotku dovesti do pomirenja u hrvatskom društvu, a koje je glavni uvjet za spas Hrvatske od gospodarskog i demografskog kolapsa. Samo otkrivanjem istine i zadovoljavanjem pravde, te jasnim osuđivanjem svih komunističkih i Titovih zločina od najviših državnih vrhova, može dati nadu za konačno pomirenje u hrvatskom društvu. Da sam na mjestu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović predložio bih osnivanje komisije koja bi bila sastavljena od neutralnih i objektivnih domaćih i stranih povijesničara i politologa sa zadaćom da istraže sve te zločine i daju svoje mišljenje treba li ili ne osuditi komunističke i Titove zločine. Ovako može se dobiti dojam da se Predsjednica stavlja u poziciju arbitra po tom pitanju, a to joj s vremenom može donijeti puno nepotrebnih sumnji i nagađanja. Ma koliko god je moj savjet nevažan, mislim da joj to nije potrebno.
Je li moguće da će Hrvatska biti jedina bivša komunistička zemlja u kojoj komunizam neće nikada biti osuđen, u kojoj pravda nikada neće biti zadovoljena i koja zbog toga može završiti i u nasilnom sukobu suprotstavljenih strana? Ako ne osudimo zločinački komunistički sustav i kradljivca identiteta Tita, komunisti i djeca komunizma nastavit će vladati Hrvatskom, a oni koji traže ne samo osudu tog strašnog režima nego i oni koji ne žele živjeti u postkomunističkoj državi, koja i dalje baštini komunističko naslijeđe i komunistički mentalni sklop, sukobit će se prije ili kasnije, što može dovesti pod upit opstanak samostalne hrvatske države.
Hoće li nam sud u Munchenu otvoriti oči?
Gladnu hrvatsku djecu možemo nahraniti i zaustaviti masovno iseljavanje iz Hrvatske samo ako budemo hrvatsko društvo gradili na istini o prošlosti, na djelotvornoj demokraciji, na teškom radu, na davanju jednakih mogućnosti svima i poštenju svih hrvatskih građana, od političara do nas običnih ljudi.
Zaključno, zar zaista moramo čekati da nam sud u Munchenu i Nijemci otvore oči i kažu da je Tito bio megazločinac te da su Komunistička partija Hrvatske tj. KPJ bile zločinačke organizacije prve kategorije? Ili moramo još čekati da nam to jednoga dana, kad to bude njima odgovaralo, netko kaže iz Londona ili Washingtona?
*Antun Babić – bio je urednik novina «Hrvatska sloboda» u Australiji, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana i generalni konzul Republike Hrvatske u Melbourneu.
