Navest ću samo nesporne činjenice o tomu zašto neću prosvjedovati.
1. Milanović je postavio Jokića za voditelja Cjelovite reforme kurikula (CRF), a Jokić je postavio sve ostale. Kako su postavljani vidi se iz sastava. U Ekspertnoj skupini najglasnija je gđa Glasovac, članica SDP-a i SDP-ova saborska zastupnica; ona viče: ‘Politika se ne smije miješati u reformu’. Zatim navodi da je ta politika – HDZ. Ne znam ni za jednu hadezeovsku izjavu protiv reforme; saborski je odbor vodila i javno njegovu odluku branila gospođa iz Mosta.
2. Sustav rada na CRF postavljen je potpuno krivo, lažno demokratski. Takva se reforma ne radi ‘demokratski’, navodnim javnim natječajem i s pet stotina autora, nego je barem njezin kostur trebalo izraditi vrlo, vrlo stručno, politički neutralno i nacionalno lojalno povjerenstvo. Nakon toga je mogla ići javna rasprava s masovnim sudjelovanjem svih upućenih, iskusnih i zainteresiranih, pa popravci, pa recenzija nezavisnih stručnjaka, zadnji popravci i konačna inačica.
3. ‘Demokratski’ sustav koji je uveo Jokić služi samo jednom cilju – da se stvori kaos u kojemu će on napraviti što želi i poslušati primjedbe koje odgovaraju njegovu planu, a sve druge zanemariti tako da se to ne primijeti i da on ne mora objašnjavati zašto ih je zanemario.
4. Došle su tisuće primjedaba, i to ne bilo kakvih, nego od najpozvanijih hrvatskih stručnjaka. Kad je vidjela Jokićev uradak, hrvatska stručna javnost digla je glas i nabrojila mnogo stvari koje su pogrješne. Neke od njih bile su na granici krivotvorina i izravno protuhrvatske.
5. Pošteni Saborski odbor za obrazovanje pokušao je dosegnuti kompromis proširenjem Jokićeve ekspertne skupine stručnim ljudima, nastavnicima, a ne političarima niti saborskim zastupnicima. Tada je članica Ekspertne skupine i članica SDP-a i Milanovićeva saborska zastupnica gđa S. Glasovac dreknula ‘HDZ vrši politički pritisak’.
Jeste li ikad čuli otvoreniju laž, podmuklije podmetanje i bezobrazniju kontradikciju – sve na jednom mjestu, u jednoj rečenici jedne osobe?
6. Jokić ucjenjuje, otvoreno i izravno: ‘Ako za 48 sati (ministar Šustar) ne poništi odluku Saborskoga odbora (?), mi dajemo ostavku’.
7. Milanovićevi ljudi iza Jokića, uvježbani, pripremljeni i spremni na sve, osjetili su da će im prevara izmaknuti iz ruku i glume da netko ugrožava reformu. Nitko nije ugrožavao reformu i u Hrvatskoj se nije oglasio apsolutno nitko s takvim stavom! Umjesto da kažu: ‘Ne damo da itko mijenja Jokićev protuhrvatski plan reforme’, oni viču: ‘Ne damo reformu, ne damo našu djecu!’.
8. Time počinje sinkronizirana pobuna – protiv koga? Jokić traži da ga ministar makne, ali odbija dati ostavku. Znamo zašto – da ispadne da ga je ministar maknuo.
9. ‘Dreci Milanovićevih uličnih vojnika pridružuju se čak i sindikati, ali i – poslodavci. Sindikati me nisu iznenadili, ali poslodavci i Ivan Đikić jesu! Zar su oni stvarno povjerovali da je netko ugrozio reformu? Zar nisu prepoznali da iza slogana ‘ne damo reformu’ stoji ideja da se odbije javni i stručni utjecaj na plan koji je napravila ekipa Budak-Jokić-Glasovac?
10. Nisu valjda pali na štos da su hrvatski ‘jokićevci’ čak i iz Katara dobili podršku?! Doduše, zabrinuti mogućnošću da HDZ u Hrvatskoj zaustavi reformu, Katarci će prosvjedovati doma, jer se u javnosti ne smije. Molim vas, razmislite malo kolika je ta laž: iz daleke zemlje, druge kulture, vjere i političkoga uređenja, zemlje u kojoj se ne smije javno prosvjedovati – dolazi podrška glumcima u Hrvatskoj što prosvjeduju protiv ukidanja reforme – koje nitko nikad nije ni spomenuo.
Čemu, dakle, služe ti prosvjedi? Vjerujem da to svi znate i bez mene – jednako oni koji će na njih ići, kao i oni koji će ostati doma.
