Na obljetnici stradanja Škabrnje ove je godine dvije domoljubne pjesme trebao otpjevati Miroslav Škoro. Prošle je godine to činila klapa Intrade, a prije toga Radojka Šverko. Ove godine pjesmom se ipak nije obilježilo obljetnicu u Škabrnji. Neki su mediji napali ideju načelnika da se na obljetnici pjeva te na taj način spriječili Škorin dolazak u Škabrnju.
Zadarski list je objavio kako su mještani šokirani odlukom načelnika, to su prenijeli i mnogi drugi mediji, među kojima i RTL televizija. Ne želeći u danima sjećanja skretati pozornost s bitnoga, Miroslav Škoro nije se očitovao do 19. studenoga navečer, kada je na Facebooku izrazio svoje mišljenje. Tekst u kojemu se osvrnuo na napade prenosimo u cijelosti:
“Put u pakao popločen je dobrim namjerama”, kineska je poslovica koja najbolje opisuje ono što sam doživio u proteklih nekoliko dana provodeći ih u tuzi i nevjerici. Tuga, koja u ovim danima svake godine prožme svakog Hrvata i svakog normalnog čovjeka zbog događaja iz 1991. godine, obuzela je i mene, a nevjerica je posljedica nemilosrdnog i neutemeljenog medijskog linča kojem sam bio izložen istih tih dana od strane pojedinaca, nekih portala, novina i jedne televizijske kuće.
Nisam reagirao iz pijeteta prema žrtvama, smatrajući da bi me to svelo na razinu lešinara koji skupljaju neke svoje jeftine političke i tko zna kakove poene u sveto vrijeme žalosti i sjećanja. No, sada, kada dogorijevaju svijeće moram izreći svoj stav, zbog tih istih žrtava, zbog svoje djece i mojih prijatelja… zbog mojih pjesama.
Načelnik Škabrnje, gospodin Bubnjar, nazvao je mog producenta i zamolio ga da na komemoraciji otpjevam dvije prigodne pjesme. Isto kao što je to prošle godine učinila klapa Intrade, a prije toga gđa Radojka Šverko. Naravno da sam pristao. Pjesmom se tuguje. Ja sam onaj koji je po želji pokojnog generala Bobetka pjevao nad njegovim otvorenim grobom.
I onda se pojavio izvjesni gospodin Roko Bilaver iz Škabrnje koji tvrdi da mi je prijatelj i da me je zvao, ali me nije dobio. Istoga trenutka, kako me nije mogao dobiti, nije, kao prijatelj, nazvao nekoga od mojih suradnika, nego je odmah zvao Zadarski list i krenuo, preko mene, u svoj obračun s lokalnom politikom.
Bio sam više puta u Škabrnji. Imam ja tamo prijatelje koje sam stekao pjevajući na koncertima za izgradnju crkve, ali gospodina Roka ne poznajem i ne vjerujem da me je zvao jer on i ja nismo prijatelji. Ako me je zvao, neka pokaže na koji broj i kada.
Uostalom, zašto zvati mene? Pa nisam se ja sam pozvao pjevati u Škabrnju, nego je to učinio gospodin načelnik koji od onda šuti. Mene razapinju zbog njihovih postupaka, a on šuti. Zašto?
Također bi volio da ugledna nacionalna televizija objasni kako se moguće pjevanje dvije prigodne pjesme na komemoraciji pretvorilo u zabranjeni koncert? Od kud potreba ozbiljnih novinara da sudjeluju u malicioznoj i tendencioznoj laži?
Mnogi su ovih dana pjevali. Na komemoracijama i na koncertima, radijskim postajama i u televizjskim programima, ali ispada da je samo meni bilo zabranjeno. Jer su mještani Škabrnje užasnuti! Jer je to nečuveno! Jer me ne žele! Jer je u Škabrnji pobuna! Jer je moj nastup dernek i svadba!… ?!
Ne želim se opravdavati jer nemam zašto. Ako sam bilo koga uvrijedio pristankom da pjevam na komemoraciji u Škabrnji, kao što su to činile moje kolege prije mene i kao što su to učinile moje kolege u Vukovaru i ove godine, ispričavam se. Drugi put ću razmisliti bolje.
Nisam od onih koji pišu demantije i svađaju se. Ovo je tko zna koji put da su me pljunuli jer sam želio dobro. Neka im, navikao sam. Pišem zbog istine. Pišem jer sam žalostan i razočaran. Pišem jer su neki dobri ljudi u komentarima htjeli čuti i moje mišljenje o svemu…
I na kraju, volio bi znati koja od mojih pjesama nije dobrodošla: Ne dirajte mi ravnicu? Mata? Domovina? Svetinja? Sude mi? Reci, brate moj?… Recite mi, i ja je više nikada neću pjevati.
Počeo sam s kineskom poslovicom, a završit ću s Shakespeareom: “Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje.”
Miroslav Škoro
Zagreb, 19. studenoga 2017. godine
