“Mislio sam da se neću više baviti Stipom Mesićem. Ali on se odlučio baviti nama. Kandidirat će se u svom devetom desetljeću života na parlamentarnim izborima za opće dobro. Naime, nedavno je govorio koliko je investicija kao predsjednik donio u Hrvatsku, koliko je dobra učinio. Tko je od toga, ako je istina, imao koristi? Ne znam nikoga, tvrtku, da joj je Stipe svojim lobiranjem pomogao. Javno nije dostupno. Stoga, ako nije javno, već u mraku, razložno je postaviti pitanje ne radi li se tu o prljavom novcu, ruske, albanske i istočne provenijencije? Kao što je još uvijek zagonetno tko mu je posudio dva milijuna kuna za stan i je li ih vratio”, piše Ivica Šola u novoj kolumni u Glasu Slavonije.
“No, da se više ne bavim njegovom samoreklamom i spinovima o “općem dobru”, i budali je jasno da u političku arenu kao starac ulazi zbog svoje stražnjice, zbog svojih privilegija, nakon što su mu ukinuli ured. I dok starci poput Mesića drže svoje privilegije i sinekure, nikada im dosta vlasti i privilegija, mladi ljudi masovno bježe iz Hrvatske. To je prva poruka Mesićeva reaktiviranja za “opće dobro” i dovođenje investitora iz Kazahstana i sličnih “transparentnih zemalja”. Mladi ne mogu naprijed, bježe van, a starci bi i dalje vladali i upravljali. Tako se kao nužna nameće tema, ne samo zbog Mesića, o problemu gerontokracije u Hrvata.
Tako mlad, a tako star
Starost možemo gledati pod više vidova: pod biološkim, birokratskim, psihološkim i ideološkim. Biološka starost je relativan pojam. Kada Ciceron piše svoju pohvalu starosti ima šezdeset godina, smatra se starim čovjekom. Danas je čovjek biološki star kada zađe u osmo ili deveto desetljeće života, kao Stipe Mesić.
Birokratska starost je ona koju određuje birokracija kao dob za mirovinu, no ona nužno ne korespondira s biološkom. Psihološka starost je također fenomen koji ne mora nužno biti vezan uz biološku dob. To je ono kada Ujević pjeva “tako mlad, a tako star.”
Puno mladih ljudi, beznadnih, siromašnih i nezaposlenih, za razliku od Stipe Mesića, osjećaju se umorni od života već u drugoj polovini dvadesetih. Neki se toj “mladoj starosti” prepuste, završe u alkoholu i raznim oblicima autodestrukcije, neki se trgnu i pobjegnu iz Hrvatske glavom bez obzira, da ne moraju na još jedne izbore na kojima gledaju starca Mesića koji se u devedesetim bori za njihovo i “opće dobro” kroz stranku umirovljenika, bastion gerontokracije u Hrvata koju simbolizira Hrelja, penzić koji može volu rep iščupat’, napravit’ špagu i stoj na rukama u samo par sekundi. I, na koncu, starost može biti ideološka, u nju mogu zapasti ne samo osobe, već i kolektiviteti. O tome je pisao Moises Naim na primjeru Latinske Amerike za koju kaže da je oboljela od “ideološke nekrofilije”, pri čemu se na smetlištu ideja koje je povijest demantirala traži rješenje za izazove današnjice.
Chavezi, Moralesi i ostala ideološka gerontokracija ondje niče kao gljive poslije kiše. Ljudi i društvo bez (novih) ideja koji papagajski ponavljaju ofucane ideološke mantre su ideološka gerontokracija.
Nije problem što je Stipe Mesić notorni primjer gerontokracija u biološkom i birokratskom smislu, problem je što je on to u idejnom, ideološkom. Što Stipe Mesić može ponuditi na izborima? Priče sa smetlišta povijesti ideja i ideologija, što je i dosad činio.
Virus gerontofilije
On, duboko zarobljen u prošlim zločinačkim ideologijama, ipak je uspijevao tom taktikom. Zašto? Zato što hrvatsko biračko tijelo ima gerontofilski poremećaj, pa ideološka gerontokracija dolazi na vlast neprestano i u različitim oblicima.
Kada čujem za udruge mladih antifašista koji naganjaju ustaše po Pupovčevim Novostima i zagrebačkim trgovima, onda vidite da postoji virus gerontofilije koji, očito, u ovom zatucanom društvu caruje, da je to jedini virus koji bolest čini profitabilnom i poželjnom.”
Cijelu kolumnu pročitajte u Glasu Slavonije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
