“Velika drama s puno teških riječi koje su pale u dramatičnom razgovoru Gorana Marića i Andreja Plenkovića pokazala je Marićevu ustrajnost koja ga sada katapultira na sam vrh desne frakcije u stranci, kao što je pokazala i Plenkovićevu razumnost, koju je vrlo jasno podupirao Božo Petrov”, piše Tihomir Dujmović u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
“Ako je pak netko zaslužan za to što je u konačnici Plenković popustio, onda je to Petrov, koji savršeno razumije što zagovara Goran Marić, a što Martina Dalić. Andrej Plenković je s druge strane shvatio da ne može dopustiti da mu Marić sjedne na čelo pobunjenika i da tako dobije najvećeg neprijatelja u Saboru.
Ne lajavca Pernara, koji adolescentski melje često bez pokrića, nego znalca koji zna u prvom redu sve HDZ-ove tajne, jako puno o svim igračima na sceni u ovih 25 godina i koji je sada bio spreman otići na drugu stranu. Goran Marić nije blefirao i Andrej Plenković je to shvatio. O čemu se zapravo radi?
Radi se o tome da je najvažniji povijesni HDZ-ov krimen privatizacija koja se pretvorila u bezočnu pljačku. Hrvati se još dandanas klanjaju i zahvaljuju HDZ-u jer je organizirao narod u trenutku kad mu je prijetilo fizičko uništenje, narod nikada neće zaboraviti Tuđmana i onaj HDZ koji je predvodio borbu za stvaranje države, ali narod isto tako pamti pljačku stoljeća. I činjenicu da je isti taj HDZ jednom čovjeku dao 173 firme! Narod ne zaboravlja da se kralo na sve strane u toj pljački stoljeća, a da je HDZ to uglavnom mirno gledao.
Onda je došao SDP i besramno prodao dubrovački “Excelsior” za milijun maraka i Hebrang je bio posve u pravu: toliko košta samo pogled iz “Excelsiora” na Grad! Onda je prodana Ina, a u drugom mandatu Croatia osiguranje i još puno toga. Sve su te prodaje bile na samom rubu pameti.
Primjerice, po čemu je nacionalni interes bio prodaja Croatia osiguranja, koje je donosilo dobit? Nota bene dobit državi! I to se zove zdrava privatizacija, a oni koji ustaju protiv toga su desničari i natražnjaci?! Onda su još došle i predstečajne nagodbe, koje je HDZ javno podržao. Svi osim Gorana Marića, koji ih je otvoreno napadao.
I sad su se, 25 godina poslije, nakon svega toga, u Plenkovićevu štabu javno došli slikati Franjo Gregurić i Nikica Valentić, očevi privatizacije zbog koje narod proklinje HDZ, koji zdušno navijaju za to da Martina Dalić, ženska inačica Borislava Škegre, sjedne na najvažnija gospodarska mjesta u Vladi. Zacijelo nastavivši tamo gdje je Škegro s rasprodajom stao.
Kad se radi o Dalićki, Plenković za početak uopće ne razumije da će s njom imati problema najprije u stranci, a onda i na razini sukoba interesa. Naime, ideološki, ona nikad nije bila HDZ-ovka, uostalom, zato je tako ležerno otišla kod Josipovića, te će na tu temu prije ili kasnije u stranci biti problema, no prvi problemi vidjet će se već kod Ine. Njezin je muž član Uprave Ine cijelo ovo turbulentno vrijeme zadnjih godina i potpuno je nejasno kako će ona kao ministrica gospodarstva donositi bilo kakve odluke vezane uz Inu.
Već i zbog toga Plenković, uzevši Martinu Dalić, nosi sa sobom specijalni teret, a ne smije zaboraviti da su zbog Ine otišla dva čelnika HDZ-a, pa je jasno da je pozicija obitelji Dalić u tom smislu krajnje delikatna.
I sad kad je Martina Dalić, kao ženska inačica Borislava Škegre, kao špic igrač starih aktera zloglasne privatizacije koja je često bila drugo ime za pljačku, dogurala do ministrice gospodarstva i potpredsjednice Vlade, sad kad se najavljuje masovna prodaja državnih portfelja da bi se “državna imovina stavila u funkciju”, sada Goran Marić traži da se taj posao radi prvi put odgovorno, prvi put posve transparentno, prvi put na razini ministarstva, a ne na razini duplog pasa između DUUDI-ja i ministarstva, dakle ispod radara.
Marić traži ministarstvo na tu temu jer je politička razina jedina adekvatna razina na kojoj se ta problematika može rješavati ako se ne želi nastaviti putem pljačke. Ministarstvo, dakle, koje bi napokon popisalo svu imovinu (niti to do kraja nemamo) pa onda transparentno odlučilo što, zašto i pod kojim uvjetima prodati, a što zadržati, to je bio jedini zahtjev Gorana Marića. A ne da on bude odgovoran bez mogućnosti da stornira prodaju svega što lobi oko Martine Dalić poželi.
Osim toga, ministarstvo državne imovine prekinulo bi niz mutnih poslova. Primjerice, kad se radi o koncesijama. Zna li itko u ovoj zemlji koliko država dobiva na ime koncesije od litre prodane vode? Zna li itko koliko država dobiva na koncesiju raznih šljunčara? I zna li koliko se tu uopće ništa ne uprihodi? I jesu li te i slične teme ikada bile teme medija?
Zna li uopće javnost da banke u Hrvatskoj samo na raznim naknadama zarađuju godišnje više od pet stotina milijuna eura? A onda tek ide kamata. More je takvih primjera koje traže reakciju države.
U riječ, Marićevo ministarstvo je danas jedan od najvažnijih resursa, gdje država može manifestirati i pravednost i poštenje i pokazati da se već jednom kreće drugim putem. To se ne može raditi na razini agencija, jer one nemaju nikakvu političku snagu i poklopi ih svaki ministar, poglavito ministar gospodarstva.
U takvom trenutku i s tom retorikom ne dozvoliti formiranje ministarstva značilo bi izdati carte blanche za nastavak pljački. I s druge strane promovirati neobično informiranog i stručnog Gorana Marića u neprijatelja broj 1.
Što je od ovoga dvoje prevladalo u Plenkovićevoj odluci, zapravo je manje važno, bitno je da je pokazao razum, kao i distancu od pirana koje otvorenih usta čekaju rasprodaju državne imovine. Naime, Plenkoviću svašta možete prigovoriti, ali ako prema nečemu nema sklonosti, onda je to korupcija. Nitko ne može garantirati da ga vlast neće pokvariti, ali gdje god je u izgledu bila korupcija, zauzimao je čvrsti stav.
U tom smislu on je prihvatio rukavicu koju mu je u lice bacio Goran Marić, a time je odlučio biti i arbitrom u nesumnjivim sporovima Marića i Martine Dalić jer su njih dvoje ustvari dva posve oprečna ekonomska svijeta. Marić je doktor ekonomskih znanosti okrenut skrbi prema nacionalnoj imovini, Martina Dalić je klasičan igrač, da ne velim predstavnik banaka, u bankama je, uostalom, provela najveći dio svoje karijere, a njezin šaptač Borislav Škegro izlaz vidi isključivo i jedino u rasprodaji državne imovine.
Žurim reći da je čista laž da je Goran Marić protivnik bilo kakve privatizacije. Njemu se jedino čini suludim privatizirati tvrtke u državnom vlasništvu koje donose dobit. Sve one tvrtke koje su u vlasništvu države, a realno nisu u javnom interesu, i sve one tvrtke u kojima država ili nema relevantni paket dionica ili firme ne donose dobit, naravno da će biti poslane na privatizaciju. Ali prodavati profitabilne tvrtke u državnom vlasništvu za Marića je mimo pameti.
Uostalom, nema puno dvojbe da Hrvatska mora prodati dio svoje imovine jer trenutno drži 65 posto kompletne imovine u svojim rukama. Nema dvojbe da se u državnu imovinu mora uvesti red i za početak popisati imovinu pa onda krenuti u borbu s onima koji je uzurpiraju. A da imovina nije do kraja popisana i da postoji manjak od 14 milijardi kuna glede tog popisa, to jasno stoji u izvješću Državne revizije na tu temu.
I kad bi mediji bili minimalno objektivni glede Marića, onda bi objavili izvješće državne revizije o DUUDI-ju pa da se vide razmjeri problema. Nema dvojbe da profitabilne firme poput Croatia osiguranja nismo smjeli prodati, pa sutra isto vrijedi i za Podravku, jednako kao i za ACI. Ali Plenković je shvatio da se u tom smislu izlaže silnom riziku ako sve preda u ruke isključivo Martini Dalić.”
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
