Prije 2 dana jedan stanar osječkog naselja “Vijenac Josipa Kozarca” našao je torbu punu eksplozivnih naprava, u kojoj su se nalazili trotil, nekoliko elektroindikatorskih kapisli, više komada ručnih bombi i detonatorskih kapisli, upaljači, sporogoreći štapin te više desetaka komada raznog streljiva. Stanari su ostali bez teksta.
Budući da je pisac ovih redaka jedno vrijeme živio u tom naselju, zna koliko su njegovi stanari znatiželjni i ponekad ga je to znalo zasmetati. Ovaj puta, znatiželja jednog stanara koji je zavirio u tu torbu, potencijalno je spasila nekoliko desetaka života. Naime, tzv. Naselje Šibicare ili “bivša Adela” je, kružnog oblika, a u njegovoj sredini je dječje igralište na kojem se desetljećima svaku večer okupi i do 50 djece i mladih čije druženje traje do kasne noći. Obično dolaze klinci iz susjednih naselja – “Moše” i “Nazora”. Ne zaboravimo, zgrade u tom naselju su bez balkona pa mnogi stariji ljudi predvečer iziđu “u naselje” da se malo osvježe ili da malo “podivane”.
Skraćeno, eksploziv u torbi je tamo mogao ostaviti netko izvan svake pameti ili netko s očitom namjerom da naudi ljudima, a lokalni medij piše već poslovičnu frazu: zahvaljujući jednom sugrađaninu, pukom slučajnošću izbjegnuta je tragedija.
Tragediju zato, nažalost, u veljači ove godine nije izbjegla romska obitelj iz Bijelog Brda, sela pored Osijeka. Faton Kozma u jednom je trenutku ostao bez supruge Zarife i sina Samira, dok su mu još dvoje djece bili ozlijeđeni u eksploziji bombe koju su djeca donijela u kuću, a našla su ju – pogađate – na dječjem igralištu. Točnije, “netko je tamo ostavio” tri ručne bombe. Tada mediji nisu mogli zapisati: zahvaljujući jednom sugrađaninu, pukom slučajnošću izbjegnuta je tragedija.
Prošlog ljeta, krajem srpnja, u osječkom kafiću ljubomorni muž ubio je suprugu s kojom je bio u procesu rastave i jednog slučajnog gosta, a na kraju je presudio i sebi, ostavljajući iza sebe dvoje djece. Oni koji su bili unutra, a preživjeli su, slave od tada svoj drugi rođendan.
Primjere možemo nastaviti nabrajati unatrag nekoliko godina. Neki će za ovo okriviti rat, neki branitelje, neki abolirane četnike. Kad se dogodi tragedija, kasno je i iza nje ostaju ucviljene obitelji. Za neke javnost ima više, a za neke manje senzibilnosti.
Iako MUP cijelo vrijeme poziva i organizira prigodne akcije u kojima se oružje može vratiti bez ikakvih posljedica ili prijava, očito je da to nije dovoljno. Veliko je pitanje zašto pojedinci i dalje drže oružje na svojim tavanima ili tajnim prostorijama. Je li to nekakva navezanost na ratna vremena, dekompenzacija straha ili netko računa da će mu zatrebati u bližoj budućnosti, nije sasvim jasno. Vjerojatno svo troje, pa i više od toga. Richard Holbrooke je u svojim memoarima zapisao: “Ljudi na ovim prostorima kao da se boje da će postati impotentni ako nemaju oružje.” Ne želeći ulaziti tko je i što je bio Holbrooke, samo primjećujem kako je u mnogim selima slučaj da su gotovo svi članovi lovačkog društva, kako se dozvole za nošenje oružja često dobivaju na čudan način i kako nelegalno posjedovanje oružja zna izazvati divljenje kod određenih skupina ljudi.
Oružje je rijetko kome izvan ratnih vremena donijelo dobra. Eksplozivna sredstva još manje. Anonimno ostavljanje oružja u blizini igrališta i naselja nije u ovom kontekstu neodgovornost, nego teroristički čin. Ima li ga zakonodavna vlast hrabrosti tako i nazvati? I shodno tome, počinitelje kažnjavati kao teroriste, bez obzira na dob, nacionalnost i društveni status. A poslovične medijske fraze mogu biti ostavljene za neke druge događaje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
