Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar našao se na meti zbog članka “Znanost i religija – kod Ruđera Boškovića” u kojem stoji – da je pitanje evolucije i dalje otvoreno te da Bog može biti dizajner svijeta Šustar. Tu temu obradila je Višnja Starešina u svom komentaru za Slobodnu Dalmaciju, a koji prenosimo u cijelosti:
Još se nije stišala buka oko suspektne kape ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, a vrijedni medijski istraživači razotkrili su još dublji krimen. Pronašli su Boga u znanstvenom radu ministra obrazovanja i znanosti Predraga Šustara.
Ministar Šustar je sumnjiv već samim tim što je nakon završenog studija molekularne biologije u Zagrebu išao tražiti smisao i tajnu života na studiju filozofije u talijanskoj Pisi i Padovi gdje je i doktorirao, a u međuvremenu je nešto tražio i istraživao i na newyorškoj Columbiji, ne zadovoljava ga znanstvena karijera u granicama našeg lokalnog znanstvenog kružoka, usuđuje se propitivati i mijenjati vlastite svjetonazore i stranke, od ljevičara do konzervativca, od laburista do HDZ-ovca…
Slobodno mišljenje
Da je priznao pogrešku pred prijekim sudom partijskih znanstvenika, možda bi se Šustaru još i moglo oprostiti što je analizirajući odnos religije i znanosti u djelu Ruđera Boškovića, ostavio mjesta i za – Boga. Neoprostivo je, međutim, što si je dao pravo slobodno misliti, istraživati, propitivati, zaključivati i što bi sukladno svojoj novoj poziciji u izvršnoj vlasti tim virusom slobode mogao inficirati i hrvatsko obrazovanje i znanost.
Osobito je neoprostivo što se zbog toga još uvijek ne kaje, ne priznaje pogrešku, ne revidira mišljenje. Štoviše, izaziva na raspravu. I to s osobitom drskošću. Kaže Šustar: „Baš sam sretan što se Ruđer Bošković ponovo vratio u modu.” Ako slobodu i drskost uvođenja Boga u znanost partijski sud još uvijek ne oprašta mrtvom Boškoviću, kako će sličan grijeh oprostiti živom Šustaru? Da nije bio i svećenik, prosječni hrvatski građanin bi danas jamačno znao da je Hrvat i Dubrovčanin Ruđer Bošković bio jedan od najznačajnijih i najsvestranijih europskih, što će reći svjetskih znanstvenika svoga doba (18. stoljeće): matematičar, astronom, fizičar, geodet i filozof…
No kako je bio i svećenik, njegova je znanstvena veličina sustavno i namjenski prigušena, pa prosječni hrvatski građanin danas dvoji: je li Ruđer Bošković bio osnivač ili je samo dioničar onog instituta iz Zagreba? I sad bi neki čupavi, razbarušeni, drski dr. Šustar išao mijenjati sustav, propitivati njegove temeljne dogme, unositi virus slobode u obrazovanje novih generacija!?
Otpor je razumljiv i očekivan. Kroz Ministarstvo kulture (koje uključuje i medijsku politiku) i Ministarstvo obrazovanja i znanosti oblikuje se sadašnje i buduće hrvatsko društvo. HDZ kao noseća stranka hrvatskog višestranačja, koja je u prošlih četvrt stoljeća najdulje obnašala izvršnu vlast, to nikada nije istinski prepoznala.
Tri bitne razlike
Ljudi bez iskustva u upravljanju državom, prirodno su bili zaokupljeni ovladavanjem novcem i osjećajem političke svemoći, nastojeći nadoknaditi ono što im nije bilo dostupno u vrijeme komunističke vladavine, gurajući kulturu, znanost i obrazovanje na marginu političkog interesa, velikodušno je prepuštajući „starim profesionalcima“.
SDP kao ideološka sljednica Partije, stranka čiji stari ideološko-politički gremiji i te kako dobro poznaju političku moć kulture, obrazovanja i znanosti u dva je vladajuća mandata imao priliku samo zacementirati onu staru, totalitarnu projugoslavensku kulturnu i obrazovnu paradigmu koju HDZ-ove vlade u 16 godina vlasti nisu uspjele zamijeniti novim hrvatskim i europskim sadržajem.
Kad sam se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, stjecajem profesionalnih okolnosti kao vanjskopolitička dopisnica „Večernjeg lista“ često družila s kolegama iz zapadnih medija, osobito sam zapazila tri razlike između njih, obrazovanih i oblikovanih u slobodnim društvima i iskustava koje sam ja nosila iz totalitarnog sustava.
Prvo: oni se nisu libili ulaziti u polemike s autoritetima, bili su vješti u argumentiranju svojih pozicija i baš nikad se nisu ispričavali zbog drukčijeg mišljenja. Kod nas je bilo upravo suprotno.
Drugo: Oni su znali postavljati vrlo precizna pitanja, bez dociranja i bez etiketiranja ili vrijeđanja sugovornika. Naše novinare oblikovane u komunizmu mogli ste prepoznati upravo po tome što ne znaju postavljati pitanja, što se osjećaju suvereni samo u razgovoru sa svojim političkim patronom, što oštro polemiziraju samo s političkim pokojnicima. Ili su u protivnom i sami uskoro pokojni.
I što me je osobito šokiralo: iako smo završili iste ili srodne fakultete (političke znanosti), mi u literaturi nismo imali praktički niti jednu zajedničku knjigu. U slobodnom svijetu ti su hendikepi nadoknadivi i razlike ubrzo nestanu.
Ideologija Dokumente
Ali ja sam se tada pitala što će biti s mojim bivšim profesorima i s drugim profesorima društvenih znanosti, koji su cijelu svoju profesionalnu karijeru (iz)gradili na marksizmu-lenjinizmu i jugoslavenskoj komunističkoj dogmi, kada se sučele s običajima i pravilima slobodnog svijeta? Strah je bio suvišan. Oni i njihovi najbolji učenici su i danas tamo gdje su bili, ukorijenjeni u staru dogmu, i dalje imaju javni monopol tumačiti nam – kako treba misliti. I još se to prodaje kao nova progresivnost.
Hrvatska kao da se duhom vratila četvrt stoljeća unatrag. Preuzeta je čak i ona posljednja niša obrane državnosti na vrijednostima Domovinskog rata, koje su trebale biti prirodni temelj za razvoj neke nove hrvatske paradigme, sukladne europskim vrijednostima, kada se za mandata ministra Predraga Matića ideologija Documente uselila u Ministarstvo branitelja.
Doduše, bio je to tek posljednji čin, koji je izveden u vrijeme Milanovićeve i Josipovićeve vlasti. Pripreme su obavljene ranije: Račanovom sječom vojne i policijske elite koja je oslobodila državu, korumpiranjem njezinih dijelova, kojim ih se dovodilo u ovisnost i služilo kao sredstvo za promociju poslušnih i diskvalifikaciju nepoćudnih u vrijeme Sanaderove i Kosoričine vladavine. Bivši predsjednik Josipović i vlada bivšeg premijera Milanovića samo su stavili točku na “ i“.
I sad se u politički nejakoj i sastavom neobičnoj Oreškovićevoj vladi pojavljuju neki drukčiji ministri, koji bi mijenjali stanje duha u Hrvatskoj. Hasanbegović propituje i želi mijenjati kulturnu i medijsku politiku, Šustar propituje i želi unijeti novi duh u hrvatsko obrazovanje i znanost.
Dok ovo pišem, još uvijek je kandidat za ministra branitelja Milijan Brkić, koji je živio temeljne vrijednosti rata za slobodu i ima dovoljno karizme da ih postupno vrati na mjesto koje su u međuvremenu popunile vrijednosti Documente. Zato je razumljivo što medijski i drugi istraživači tako agilno pretražuju njihove slike, pisma, znanstvene i druge radove, uključujući i diplomski rad (!) Milijana Brkića.
Kontrola duha
Mladi istraživači možda i ne znaju da oslobađanje od kontrole duha i cenzure misli otvara put k onome što bi u sljedećih nekoliko mjeseci trebao učiniti drugi, gospodarski dio Timova tima: aktiviranju poduzetništva, stvaranju povoljnog investicijskog okruženja, boljem korištenju europskih fondova, bildanju nacionalnog samopouzdanja i novom razvoju.
No njihovi učitelji još iz revolucionarne prakse dobro znaju zašto treba pucati po Šustaru, Hasanbegoviću i Brkiću. Znaju zašto u jeku antifašističke borbe i komunističke revolucije u šumi nisu razvijali obrtničke zadruge, već kulturno-umjetnička društva, agitprop i medije. Jer vlast se ne osvaja poduzetništvom. Iako se barem privremeno gubi kad se poduzetništvo ubije. Ali se samo agitpropom i medijima može ponovo vratiti revolucionarima, napisala je Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
