Vrijednosna bilanca Andreja Plenkovića: Od Istanbula do Zambije

Vrijednosna pitanja na predstojećim će parlamentarnim izborima igrati iznimnu ulogu. Kako stoje Andrej Plenković i HDZ nakon osam godina vlasti?

Parlamentarni izbori uvjetovani fundamentalnim pitanjima

Možda više nego ikad nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, izbor glasača bit će ove godine uvjetovan tzv. “vrijednosnim” ili, kako ih se nekad također naziva, “ideološkim pitanjima”. Dok je 1990. godine to bila odluka o korjenitoj promjeni političkog ustroja, odnosno opraštalo se od jednopartijske socijalističke države i prelazilo u demokratsku republiku, danas su u igru ušla tada još uvijek nezamisliva pitanja.

Neka od njih zadiru u samu bit čovjeka, pa ih u tom smislu i navedimo: jesu li muškarac i žena prirodne odredbe ljudskog bića ili ih se može po volji relativizirati; je li moguće da dvije osobe istog spola uđu u vezu koja se pred zakonom izjednačuje s brakom; je li pobačaj političko pravo?

Na ta pitanja samo neke stranke daju jednoznačne odgovore – primjerice platforma Možemo! na sva tri odgovara nekvalificiranim: “da”, dok se većina ostalih tu nalazi u sivoj zoni.

Već osam godina vladajuća stranka demokršćanskog predznaka, HDZ, i njezin čelnik Andrej Plenković po tom su pitanju pravi egzemplar. Navest ćemo u tom smislu neke od poteza koje je Plenkovićeva vlada napravila u prošlosti, sasvim protivno očekivanjima i željama onog dijela biračkog tijela koji na ta pitanja daje nedvosmisleno negativan odgovor.

Ulazak HDZ-a u sivu zonu – Istanbulska konvencija

Svakako najmarkantniji primjer svojevrsnog raskola između demokršćanskih načela i političke prakse Plenkovićeve vlade bila je ratifikacija i pokušaj “interpretativnog tumačenja” Istanbulske konvencije.

> Plenković priznao da Istanbulskom konvencijom ne može spriječiti nasilje nad ženama: Zašto ju je onda nametnuo?

Podsjetimo, Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji je međunarodni sporazum (“treaty”) koji države potpisnice obvezuje na potpuno novo shvaćanje čovjeka. Naime, po strani od navodne svrhe Konvencije, odnosno sprječavanja nasilja nad ženama, sve se njezine provizije temelje na jednoj pretpostavci: da je rod odvojen od spola.

Premda su kritičari to, s manjom ili većom jasnoćom, isticali od početka, Plenkovićeva vlada je uspjela 12. travnja 2018. postići ratifikaciju Istanbulske konvencije u Saboru Republike Hrvatske. Od 55 tadašnjih zastupnika HDZ-a samo 14 ih je bilo protiv: Ante Babić, Milijan Brkić, Stevo Culej, Ivan Ćelić, Marija Jelkovac, Anton Kliman, Miro Kovač, Tomislav Lipoščak, Davor Lončar, Franjo Lucić, Davor Ivo Stier, Ivan Šipić, Petar Škorić i Miroslav Tuđman.

>Prije pet godina Hrvatski sabor izglasao Istanbulsku konvenciju

Premda se u to vrijeme isticalo kako je posrijedi indikator neuobičajeno visokog intenziteta neslaganja unutar HDZ-a, ostaje činjenica da je IK u saborsku proceduru uvela njihova vlada i podržala njihova većina. Konačna bilanca glasovanja bila je da je od 151 zastupnika, na glasovanju o Istanbulskoj bilo prisutno 142, a Sabor je Konvenciju potvrdio sa 110 glasova za, dva suzdržana i 30 protiv.

Nemušta “interpretativna izjava”

Uslijed velikog pritiska javnosti, Andrej Plenković je pokušao učinak IK ublažiti nastojanjem da se u nju unese tzv. “interpretativna izjava” kao ograda od tzv. “rodne ideologije”. Međutim, od toga, naravno, nije bilo ništa. Kako je tada bilo istaknuto iz udruge U ime obitelji „prema članku 78. Istanbulske konvencije na te sporne odredbe nije moguće staviti rezerve – odnosno isključiti ili izmijeniti pravni učinak tih odredaba u njihovoj primjeni na Republiku Hrvatsku.”

> (VIDEO) Dr. Željka Markić: ‘Interpretativna izjava uz IK je samo dimna zavjesa za birače, ali svi su je prozreli’

Naravno, to je jasno po sebi, jer posrijedi je međunarodni sporazum koji se ne može naprosto prilagođavati željama pojedinih država potpisnica. Tomu treba dodati i to da je “rodna ideologija” pomalo fantomski izraz koji prikriva činjenicu da odvajanje roda od spola nije naprosto ideologija, nego uvod u potpuno novo razumijevanje čovjeka.

>Istanbulska konvencija ratificirana je zahvaljujući Plenkoviću: Sad se vide ‘plodovi’

Kakve nove “nevolje s rodom” donosi budućnost?

Koju to težinu ima možemo vidjeti danas kad je Vijeće Europe donijelo “Izvješće od rodnoj skrbi i izražavanju” koje se eksplicitno poziva na Istanbulsku konvenciju, a zagovara temeljno ljudsko pravo na “transrodnost”. To je moguće upravo stoga što je rod na pravno obvezujući način potpuno osamostaljen te ga svatko po volji može mijenjati i za to od države i društva zahtijevati bezuvjetno priznanje.

Sasvim je moguće da nam slijedi nova konvencija Vijeća Europe koja će na to države potpisnice i eksplicitno obvezati.

Plenkovićeva vlada i Afera Zambija – slon u staklarskoj radnji?

“Nevolje s rodom” Plenkovićeve vlade nastavile su se i u neton minulom mandatu, kad je u prosincu 2022. godine osmero hrvatskih građana zaglavilo u zambijskom zatvoru pod optužbom za trgovinu ljudima.

Podsjetimo, četiri hrvatska para, od kojih je jedan bio istospolni, uhićena su 07. prosinca 2022. na aerodromu Simon Mwansa Kapwepwe u Ndoli pod sumnjom na trgovinu djecom. Parovi su pokušali napustiti Zambiju s djecom porijeklom iz DR Konga, koju su na tada, kao i sada, nejasan način uspjeli posvojiti i pribaviti im hrvatske putovnice.

To je bio početak sudske drame koja je na koncu svoju afričku epizodu završila 01. lipnja 2023. oslobađajućom presudom suda u Ndoli, zbog nedostatka dokaza.

>Afera Zambija: Koja su pitanja nakon više od godinu dana ostala otvorena?

Ostavimo za potrebe ove teme na stranu brojna pitanja koja je ova afera otvorila, a koja ni danas nisu zatvorena, i usredotočimo se na ona koja se tiču djelovanja Vlade RH.

Otvorena pitanja

Naime, gdje je u cijeloj priči DR Kongo, domovina četvero posvojene djece, gdje je ravnatelj doma iz kojeg su djeca posvojena, zašto je bio u bijegu i je li i dalje u bijegu. Zašto je zambijski državni tajnik u njihovom Ministarstvu unutarnjih poslova ustvrdio da je dokumentacija o posvajanju krivotvorena? Je li itko došao do originalne odluke o posvajanju iz Konga?

Zašto je Vlada uložila toliki diplomatski angažman u cijelu priču i zašto su zambijske vlasti, kako tvrde naši diplomati, napravile sve da pokušaju osujetiti izlazak iz Zambije hrvatske osmorke i djece?

>Afera Zambija: Kako tumačiti izjave Plenkovića i Dobronića i što se zna o naprasno ugašenoj udruzi?

Plenković i ministri nisu javnosti obrazložili ni činjenicu da su posvojitelji postala i dva para koja nisu u hrvatskom registru posvojitelja niti na činjenicu da je u Hrvatskoj očito omogućeno transrodnim osobama posvajanje djece.

Uz to, bitna je i politička konotacija afere Zambija zbog vijećnika Možemo Noe Kraljević, žene koja živi u “drugom rodnom identitetu” te je kao muškarac sklopila vjerski brak u Evangeličkoj crkvi u Zagrebu.

Upravo to je konotacija koja ukazuje na treću “nevolju s rodom” koju je Plenkovićeva vlada neposredno, ako ne uzrokovala, onda barem omogućila.

Kampanja za normalizaciju transrodnosti

Naime, matična udruga Noah Kraljević, KolekTIRV nedavno je završila iznimno dobro organiziranu i u svim glavnim medijima vidljivu kampanju zagovaranja “transrodnosti” pod nazivom “Ja sam kao ti!”

>Transgender kampanja kreće s praskom: 40% Hrvata ‘u potpunosti prihvaća transrodnost’?

Svrha kampanje bila je normalizacija transrodnosti kao isključivog shvaćanja čovjeka, prema kojem je rod neovisan o spolu i kao takav beskonačno promjenjiv, u skladu sa željama pojedinca. Kažemo “isključivog”, jer je jasno da ne mogu postojati dva načina na koji zakon razumijeva ljudsko biće, a hrvatski zakoni su baždareni, dijelom upravo uslijed ratifikacije Istanbulske konvencije, da upravo ističu definiciju koja isključuje prirodnu ljudsku spolnost.

Ako bi netko možda istakao kako su hrvatska vlada i vodstvo najmoćnije demokršćanske stranke krivi samo za ideološki zločin iz nehata, onda moramo skrenuti pozornost na jedan detalj sa samog kraja kampanje za normalizaciju transrodnosti.

Udruga KolekTIRV organizirala je 08-09. ožujka u velikoj dvorani Nastavnog zavoda za javno zdravstvo ‘Andrija Štampar’ “Simpozij o zaštiti zdravlja transrodnih i rodno raznolikih osoba”. Premda je program simpozija bio objavljen javno, sam događaj nije bio otvoren javnosti.

Međutim bio je itekako otvoren predstavnicima hrvatske izvršne i zakonodavne vlasti.

Podrška vlade udruzi KolekTIRV

Naime, pozdravni su govor, među ostalima, održali neimenovani predstavnik Ministarstva zdravstva i, ispred Saborskog odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, HDZ-ov zastupnik Ivan Ćelić.

Oni su tu bili u društvu ljudi iz Ureda pučke pravobraniteljice i Predstavnika predsjednika republike, a samom svojom nazočnošću legitimirali su ovaj događaj na kojem je, među ostalima, govorio i poznati srpski plastični kirurg dr. Miroslav Đorđević sa suradnicima. To valja istaći ponajprije stoga što je dr. Đorđević glavna destinacija za kirurške operacije “tranzicije” sasvim frankenštajnovskog karaktera.

>Dokle idu ‘znanstveni’ eksperimenti u operacijama ‘promjene spola’ beogradskog kirurga Đorđevića?

Doduše, teško je vidjeti na koji način premijer, dok zadržava odgovornost za prihvaćanje međunarodnih isprava koje imaju moć izmijeniti hrvatsko zakonodavstvo do neprepoznatljivosti, može izbjeći djelovanje u skladu s posljedicama toga.

Možda bi se jedino u tom smislu moglo zapitati, što je sljedeće i kakve će biti neke nove posljedice, ako znamo da je normalizacija transrodnosti u Hrvatskoj, sudeći po onome što je u javnom prostoru favorizirano, već gotova stvar?

Zaključimo stoga ovaj pregled odgovorom upravo na to pitanje.

Istospolno udomiteljstvo – slučaj Kožić/Šegota

Naime posljedica postupaka vlade Andreja Plenkovića, odnosno sljedeća normalizirana, ne baš demokršćanska, praksa moglo bi biti surogat majčinstvo i pripadna mu heterologna in vitro oplodnja.

>Utikejt za Narod.hr: Zašto je surogatstvo apsolutno neprihvatljivo

Neke indicije u tom smjeru pokazuje slučaj istospolnog para Šegota i Kožić, koji su intervencijom Ustavnog suda, unatoč mišljenju nadležnog centra za socijalnu skrb – a po svemu sudeći i unatoč hrvatski zakonima – 2020. godine dobili pravo na udomiteljstvo djeteta.

Podsjetimo, životni partneri u Zakonu o udomiteljstvu nisu izrijekom navedeni kao mogući udomitelji, no Ustavni je sud nakon žalbe istospolnog para Šegota/Kožić naložio drugim sudovima i ostalim državnim tijelima da homoseksualnim parovima omoguće stjecanje statusa udomitelja.

Koliko je neovisan Ustavni sud?

Ustavni sud je po primljenoj tužbi trebao ocijeniti ustavnost Zakona o udomiteljstvu, no istovremeno je početkom veljače 2020. godine potvrdio da je navedeni zakon u skladu s Ustavom i dao nalog da ga se tumači suprotno onome što u njemu stoji, izašavši tako iz svojih okvira, točnije preuzimajući ulogu zakonodavca. Odluka Ustavnog suda nije donesena jednoglasno (četiri su suca, od njih trinaest, bila protiv) te je dio ustavnih sudaca u izdvojenom mišljenju kritizirao nepotrebni zakonodavni aktivizam Ustavnog suda.

Imajući u vidu nominalnu neovisnost Ustavnog suda o stranačkoj politici, može se učiniti kako je tu vlada Andreja Plenkovića eventualno kriva za grijeh propusta, premda vjerojatno čak ni za to, jer joj nije u ovlastima osporiti odluku Ustavnog suda. Međutim, ako znamo kako je riječ o tijelu u koje se kvalificiranom saborskom većinom de facto biraju kandidati dvije najveće stranke, teško je ne vratiti se na početak i prisjetiti jedne anegdote sa saborske sjednice na kojoj se glasalo za ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Naime, nakon što je predsjednik sabora Gordan Jandroković službeno obznanio kako je IK izglasana, zastupnici SDP-a zapljeskali su HDZ-ovcima.

Teško je otud ne zapitati se koliko su po pitanju fundamentalnih pitanja u raskoraku i suci Ustavnog suda koji svoje mjesto duguju tim dvama strankama.

Što nosi sutra?

Ovaj je slučaj, osim što je pljuska u lice građanima koji su na referendumu o braku 2013. godine isti upisali u Ustav, ujedno i prvi korak prema legalizaciji surogatstva. Naime, tkogod prati LGBTIQ revoluciju na Zapadu zna kako istospolni partneri već odavno nisu zadovoljni udomiteljstvom i posvajanjem – to čini da se osjećaju kao socijalni radnici – nego zahtijevaju “pravo na plodan brak”. Kako je, naravno, nemoguće da oni do djece dođu prirodnim putem, jednom kad im se takvo pravo omogući mora se legalizirati i surogatstvo, jer je to jedini način da dođu do djece koja s njima dijele barem dio genetskog materijala.

>Osvrt: Krije li članak u ‘The Guardianu’ rješenje LGBTIQ jednadžbe?

U tom smislu, ako je doista točno da predstojeće izbore uvelike kvalificiraju fundamentalna pitanja, najmoćnija hrvatska demokršćanska stranka veoma će teško zadovoljiti kompromisu nesklone birače. Štoviše, kako u tim pitanjima zapravo nije moguć kompromis, sasvim je moguće da bi se njezin demokršćanski predznak mogao izgubiti čak i kao “prazni poznačitelj”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa