Količina tekstova, izjava i osvrta, javnih djelatnika, kolumnista, članova NGO, u medijima o NDH kod neupućenog promatrača stvorila bi dojam kako u Hrvatskoj postoje brojne političke stranke s ogromnom potporom birača, koje zagovaraju spomenutu NDH. U stvarnosti takve parlamentarne stranke nema, a u Hrvatskoj ne postoji nikakva nacifašistička desnica. Usprkos tome histerija koja se bavi NDH i ustašama ne prestaje.
NDH i ustaše neprestani pokušaji diskreditacije Hrvatske
U jednom objavljenom broju Express 24 sata s naslovnice poručuje: „Tajni plan za ustašku crkvu“, a potom još i ovo – „U vrhu Crkve već traje žestok obračun zbog biskupa željnih rehabilitacije ustaštva“. Ranije se oglasio i nezaobilazni „ustašolog“ dr. Žarko Puhovski predlažući: „Najbolje bi bilo da se održi i referendum o tome treba li se Hrvatska zvati NDH“ pa još nadodao: „To je pokazatelj da biskupi žive izvan vremena i prostora, u koljačkoj prošlosti.“ Izjava Aleksandra Vučića; „Moju familiju su ustaše pobile, a tražite da govorim pozitivno o Stepincu koji je tražio izliku za ljude koji su te zločine počinili“, kao da je dana u Hrvatskoj, a ne u Beogradu gdje se na vlasti nalazi velikosrpska politička elita, koja nije niti milimetra odstupila od programa Velike Srbije. Njihov neformalni glasnogovornik, i neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, koji već godinu dana živi u Beogradu, dok Haaški tribunal nikako ne stiže objaviti presudu, otvoreno je izjavio; „Republiku Srpsku Krajinu će vratiti naši sinovi i unuci. Stvari se mijenjaju, tko zna kakve će u svijetu prilike biti za 10, 50 ili 100 godina.“
Nemoguće je ne primijetiti usklađenost djelovanja vanjske politike u Beogradu s onima u Hrvatskoj, koji čine sve ne bi li diskreditirali zemlju. Prije nekoliko mjeseci na Poljudu je osvanula svastika, a do danas počinitelji ovog posve jasnog oblika specijalnog rata protiv Hrvatske nisu pronađeni. No ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić tom prigodom je nimalo diplomatski izjavila; „To je desničarski ekstremizam“, iako su počinitelji očito iz drugih krugova. Ne obazirući se na to, ministrica vanjskih poslova je požurila optužiti vlastitu zemlju. Žarko Puhovski već je kao svjedok optužbe u Haagu optuživao Hrvatsku, za zločine i etničko čišćenje, ali sud je presudio suprotno njegovom svjedočenju.
Nasuprot izmišljenoj „ustaškoj opasnosti“ u Hrvatskoj, u Srbiji se rehabilitirao četnički pokret i njegov vođa D. Mihailović. Zagovornici velikosrpske politike nalaze se na čelu države i Vlade Srbije. Mitologizacija povijesti u Srbiji se nastavlja i proglašavanjem 5. kolovoza danom sjećanja na stradale i prognane Srbe. Time se „Oluja“, želi prikazati kao mitsko mjesto stradanja svih Srba u povijesti, iako to ne samo da nema povijesne utemeljenosti, nego je i još jedan korak u provođenju velikosrpskog plana kako to kaže Šešelj – „kada za to dođe vrijeme.“ Istovremeno Vlasti u Beogradu negiraju Srebrenički genocid, a Zakonom o univerzalnoj jurisdikciji, nameću se kao država koja ima ingerencije suditi za sve zločine počinjene na prostoru bivše države, tijekom njenog raspada. Pri tome kao dokaze uzimaju iskaze vojnih sudova JNA, prikupljenih u logorima na teritoriju Srbije čije postojanje do dana današnjeg negiraju.
Smije li se o NDH provoditi znanstvena istraživanja?
Shvaćajući važnost rušenja mita o 700 000 ubijenih u Jasenovcu dr. Franjo Tuđman u svom djelu „Bespuća povijesne zbiljnosti“ iz 1989., pobio je taj ključni velikosrpski mit. Uslijedile su optužbe za antisemitizam i revizionizam. To mu do smrti nije zaboravljeno od onih kojima je stalo da se održi teza o genocidnosti Hrvata. Uslijedile su bezbrojne optužbe na račun Tuđmana, koji je u tom trenutku bio nacionalist, diktator, ustaša, antisemit… Pitanje NDH i ustaša u Hrvatskoj je bila i ostala apsolutna tabu tema. I danas se svi oni koji poput nadbiskupa Želimira Puljića zalažu za znanstveno istraživanje NDH odmah proglašavaju ustašama. A takvo stanje je štetno i neodrživo. Ne smije postojati niti jedan dio povijesti koji se ne bi mogao znanstveno istraživati i vrednovati. No NDH i ustaše jaki su aduti protiv Hrvatske i stoga istraživački rad o njima, odmah povlači orkestrirane napade, osobito u medijima.
I Treći reich postao je tema istraživanja, a NDH je i dalje tabu
Kako godine od završetka Drugog svjetskog rata prolaze, mnoge teme vezane za taj rat sagledavaju se iz različitih povijesnih izvora. U filmu Downfall iz 2004. prikazuju se poslijedni dani Adolfa Hitlera u njegovom bunkeru u Berlinu. Hitlera se prikazuje i kao melankoličnog i kao neurotičnog, „nikako u isključivo crno-bijeloj tehnici“, iako se radi o jednom od najveći zločinaca u povijesti. Kako je tema bila osjetljiva, niti jedan njemački glumac se nije prihvatio uloge, pa je na koncu Švicarac Bruno Ganz odigrao spomenutu ulogu. Snimanje takvog filma zbog niza razloga prije 20 godina bilo bi nemoguće. Slično je i s poviješću.
Njemačka povjesničarka Miriam Gebhardt u svojoj knjizi koja je u ožujku objavljena pod nazivom “Als die Soldaten kamen” (Kad su stigli vojnici), objavljuje cjelovite podatke o silovanim Njemicama i Nijemcima. “Najmanje 860.000 žena i djevojaka, ali i muškaraca i mladića, silovali su saveznički vojnici nakon pada Trećeg Reicha i u poslijeratnom razdoblju. To se događalo posvuda”, piše Gebhard uz napomenu da su u tomu prednjačili američki vojnici. Podaci o takvim zlodjelima bili su otprije poznati, no gotovo isključivo su pripisivani sovjetskim vojnicima.
Dokumentirana su i silovanja koja su počinili američki vojnici nad Francuskinjama nakon iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944., no globalno su zapadni saveznici – Amerikanci, Francuzi i Britanci zadržali besprijekoran ugled pobjednika nad nacističkim barbarstvima. Javnost i kritičari knjigu su dočekali vrlo pozitivno, a mediji izražavaju zadovoljstvo što se o toj tabu temi počelo govoriti. “Čini se da smo zreli za ovakvu istragu”, piše lijevo orijentirani list Tageszeitung, a tjednik Focus piše da knjiga “staje na kraj predrasudama”. List Die Welt pak, njezine procjene smatra pretjeranima.
Tko je dirigent u hrvatskom medijskom prostoru?
To pitanje postavio je nadbiskup Puljić, a odgovor je ostao neizrečen. Kako vidimo na primjeru u Njemačkoj, tamo postoji istinski medijski pluralizam, pa se tako može čuti i pročitati različita mišljenja. U Hrvatskoj je pak uspostavljena za demokraciju nevjerojatna hegemonija na komunističkom totalitarizmu temeljenog političkog i društvenog svjetonazora. Zbog toga „dirigentu“, nije teško upravljati „medijskim orkestrom“, jer je pod potpunom kontrolom financijsko – političkog lobija čiji su eksponenti u Hrvatskoj, ali sve što čine, rade za korist svojih stranih vlasnika, prema kojima su podatni upravo do one mjere spram koje su prema vlastitom narodu bezosjećajni i nemilosrdni. Tome služi „dirigent“ i medijsko jednoumlje u Hrvatskoj.
