Na kraju svoje bosanskohercegovačke turneje Predsjednik Josipović je bio u Bugojnu. Bugojno je gradić u središnjoj Bosni. U bivšoj Jugoslaviji bio je poznat kao jedan od komunističkih laboratorija bratstva i jedinstva, kao centar vojne industrije i povremeno Titovo obitavalište u vrijeme lova na medvjede. U vrijeme posljednjeg rata u BiH, Bugojno je bilo poprište muslimansko-hrvatskog sukoba, jedan od najeklatantnijih primjera zlostavljanja, progona i etničkog čišćenja Hrvata iz središnje Bosne pri čemu je ciljano eliminirana hrvatska elita. Devetnaest zarobljenih uglednih bugojanskih Hrvata još uvijek se vode kao „nestali“. U poslijeratnom razdoblju Bugojno je poznato kao jedan od centara radikalnog islamizma u BiH, po teroru nad hrvatskim povratnicima i po nikada zadovoljenoj pravdi. Haške i sarajevske optužnice za ratne zločine zaobilazile su i još uvijek zaobilaze predsjednika bugojanskog ratnog predsjedništva Dževada Mlaću i bugojanskog ratnog zapovjednika Armije BiH Selmu Cikotića. Navodi iz ratnog dnevnika Dževada Mlaće u vrijeme nestanka bugojanskih Hrvata „ ne smijemo imati zvanično zarobljenih civila, a ekstremni dio zarobljenih vojnika treba da se likvidira“, doveli su Mlaću i Cikotića tek do klupe za svjedoke pred sarajevskim sudom za ratne zločine. Preostali Hrvati u Bugojnu već dva desetljeća žive u strahu, u punom smislu kao građani drugog reda.
To je kontekst u kojem u Bugojno dolazi hrvatski predsjednik Josipović i zajedno sa aktualnim bugojanskim gradonačelnikom Hasanom Ajkunićem najavljuje kako će taj gradić postati pilot-projekt međudržavne gospodarske suradnje Hrvatske i BiH. Na prvi pogled prekrasno, posjet nove nade. No kada se bugojanski pilot-projekt stavi u kontekst dosadašnje regionalne politike predsjednika Josipovića i aktualne inicijative ministrice Vesne Pusić, koja traži da EU omogući pristup BiH pod posebnim uvjetima, oprez je nužan. Zapravo, zvoni na uzbunu.
Nova inicijativa ministrice Pusić, koju je diskretno podržao predsjednik Josipović, je zapravo još jedan pokušaj britanske politike da obeshrabri jači politički angažman EU na preustrojavanju BiH u održivu državu. Do zaokreta EU u pristupu BiH došlo je ponajviše zahvaljujući inicijativi i djelovanju dvojice hrvatskih europarlamentaraca Davora Stiera i Tonina Picule. Rezultat: u službenim dokumentima EP-a (Rezolucija o BiH i Izvješće o napretku Turske) po prvi je put (bošnjački) centralizam označen kao opasnost za održivost BiH, a Erdoganova Turska pozvana da svoju politiku prema BiH usklađuje s politikom EU. Najveća je novost tog novog EU pristupa, što po prvi put prepoznaje problem podređenog položaja i obespravljenosti Hrvata u BiH i traži da se to pitanje riješi kao preduvjet daljnjeg približavanja BiH Europskoj uniji. Britanski odgovor, koji je stigao u Bruxelles preko non papera Vesne Pusić, nudi posve drukčija rješenja – traži da se BiH primi u EU po posebnom, bržem i povlaštenom režimu pa će se onda navodno lakše riješiti svi ostali problemi. Slično kao što je prije dvadesetak godina lord David Owen u svojim mirovnim misijama tražio da sa srpskim vlastima na okupiranim područjima Hrvatska najprije riješi pitanja dalekovoda, vodovoda i gospodarske suradnje, a nakon toga će se dogovarati kojoj državi pripadaju. To je model koji podržava status quo. U aktualnoj BiH to znači da ostavlja vrijeme srpskom i bošnjačkom političkom vodstvu da daljnjim potiskivanjem i iseljavanjem Hrvata podijele BiH na dva dijela. No taj model je i kukavičje jaje podmetnuto EU. Na njega se kao na presedan mogu pozvati države „regije“ pa i Turska, on podrazumijeva da se problemi tzv. nezavršenih država prenesu u EU kao destabilizirajući element. Taj britanski trojanski konj je prepoznat u Bruxellesu. I izvjesno je da neće proći. No ministrica Pusić i predsjednik Josipović ostaju vjerni Njezinom Kraljevskom Veličanstvu. Uvijek na uštrb hrvatskih nacionalnih interesa , a sada i na uštrb interesa stožernih država EU.
Nakon što je ministrica Pusić u društvu britanskog šefa diplomacije Williama Haguea i Angeline Jolie u Sarajevu nastojala emocijama omekšati kriterije za pristup BiH Europskoj uniji, podsjećajući na stradanja silovanih žena, predsjednik Josipović je krenuo putovima gospodarske suradnje. Već na prvoj postaji, u Mostaru, predsjedavajući predsjedništva BiH i najmoćniji bošnjački političar Bakir Izetbegović javno mu je dao do znanja da pitanja jednakopravnosti Hrvata, odnosno provedbe presude Sejdić Finci, smatra nedobrodošlim, da ga zanima samo gospodarska suradnja. A na zadnjoj postaji u Bugojnu, predsjednik Josipović je pokazao da je s time suglasan. Izabrati za pilot projekt zajedničke gospodarske suradnje grad iz kojeg su Hrvati kao politički faktor apsolutno eliminirani, grad koji je simbol neraščišćenih bošnjačkih zločina nad Hrvatima kako ratnih tako i poslijeratnih , uz jasnu poruku bošnjačkog političkog vrha da ta pitanja ne žele i ne dopuštaju otvarati, potez je usporediv s posjetom i darovima koje mu je bivši srpski predsjednik Boris Tadić uručio u Vukovaru ujesen 2010. U znak dobrosusjedstva i spremnosti za rješavanje pitanja nestalih iz vukovarske bolnice tada je Tadić poklonio Josipoviću nekoliko paketa prijeratnih bolničkih knjiga i reprint časopisa Zenit , programski specijaliziranog za promicanje ideologije Velike Srbije i antieuropskih sentimenata. A iz Josipovićeva ureda su ljutito nazivali redakcije koje su se usudile posumnjati u Tadićeve darove i novu etapu u međudržavnim odnosima. U dosege njegova posjeta Bugojnu više nitko i ne sumnja.
Nakon što je u Vukovaru činio sve da „regiju“ približi Hrvatskoj, makar time udaljavao EU od Hrvatske, predsjednik u Bugojnu čini sve da „regiju“ približi EU, makar time Hrvatsku udaljavao od EU. To je opasan smjer. Predsjednika treba zaustaviti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
