Pogubna iracionalna fascinacija Sanaderom

Čitanje nepravomoćne presude u tzv. predmetu Fimi medija opetovano je u prvi plan izbacila lik i djelo Ive Sanadera. Imali smo prigode 11. ožujka na HTV4 gledati cjelovečernji čemer i jad, usred kojega sam, oprostite na subjektivnom pristupu, zaspao i bez tablete. Nevjerojatno je kako Sanader i u po njega potpuno negativnom kontekstu izricanja presude, izaziva gotovo blagonaklonu pozornost oblikovatelja javnoga mišljenja. To je stoga, držim, što protiv njegove politike nitko nema ništa protiv.

Bilo je tako i u ono doba kad je lansiran u politorbitu godine 2000., pa nadalje sve do njegova bijega iz „bespuća povijesnih zbiljnosti“. A lansiran je odakle? Iz treće lige u koju ga je Tuđman poslao kad je pročitao njegove kvalitete. Ono što nije bilo tada dobro Predsjedniku, odgovaralo je ministru vanjskih poslova Graniću koji ga je očinskom nježnošću prigrlio sebi zdesna u Ministarstvo vanjskih poslova.

Očito se s Tuđmanovom ocjenom Sanadera i njegovim micanjem s Pantovčaka mnogi u „središnjoj nacionalnoj stranci“ nisu slagali. Pa i sad, godine 2014. ponavljaju da je on bio najbolje rješenje za posttuđmanovski hadeze! Riječ je o jednom teškom, po nacionalne interese pogubnom promašaju, puno značajnijem od onoga koji je napravio Račan instaliravši u vrh svoje partije nesposobnoga i nedorasloga Milanovića.

Najviše pozicionirani hadezeovci po vlastitom priznanju bili su fascinirani Sanaderom. Basnoslovno plaćeni medijski mešetari također. Većina njih loše govori i piše hrvatski, a Ivo, svi u glas ponavljaju, govori njemački, engleski, francuski, talijanski, elokventan je… Kao da se birao simultani prevoditelj a ne predsjednik najjače stranke i budući šef vlade. Lijepo je danas znati da su krivu procjenu glede Sanadera imali i jedan Šeks, Hebrang, Bebić, Grabar-Kitarovićeva, Kosorova… u jednakoj mjeri kao i epehaov Butković. Ali, nitko od njih ne izražava kajanje i ne traži oprost za taj promašaj.

Stvar je u degutantnosti dogurala dotle da je Sanaderu objavljen i nepostojeći intervju.

Tuđmanu je iz svijeta na sprovod došao samo Demirel, a novi predsjednik stranke i vlade u svom mobitelu ima privatne brojeve svih važnih europskih političara – argument je fasciniranih Sanaderom. Nitko u prvi plan nije stavljao sadržaj, već formu. Zato nitko nije ni mogao biti fasciniran političkim stajalištima budućega predsjednika vlade, koja se mogu svesti na njegovo načelo da će ispuniti sve domaće zadaće koje se od njega očekuju. Na tom načelu napravio je više političke štete negoli iznosi zbroj milijuna u brojnim sudbenim predmetima političke korupcije koji se vode protiv njega.

Podsjetimo se kako je Sanader na VII. općem saboru stranke imao dva protukandidata, Ivića Pašalića i Maju Freundlich, te kako su i Drmić i Glavaš u međuvremenu priznali da su rezultati izbora Sanadera tada naštimani, te da su i sami sudjelovali u toj naštimaljki, zbog čega su javno izrazili kajanje. Bijah na tom saboru gost kandidatkinje Maje Freundlich, koju sam iskreno podupirao, pa sam tako dva puta bio pretresan od nekakvih mrgana u crnim odorama. Nikad mučnije atmosfere nisam doživio kao tada u Vatroslavu Lisinskom. Taj sabor smatram ključnim za današnju kloaku u kojoj se davimo.

Od Sanadera se očekivalo da koalira s političkim krilom pobunjenih Srba. Domaći uradak izvršen za pet uz dodatak „Hristos se rodi“. Od njega se očekivala bezuvjetna suradnja s Carlom del Ponte (ne sa Sudom, već s Tužilaštvom!). Domaći uradak napravljen na razini izvrsnosti. Od njega se očekivao nastavak Račanove politike (s istodobnom unutarstranačkom detuđmanizacijom), prije svega enormnoga vanjskoga zaduživanja prema dužničkome ropstvu. Domaći je uradak ispunio i bolje od Račana, ubacivši rješavanje domaćih uradaka u petu brzinu. Ni to nije bilo dovoljno da splasne fascinacija Sanaderom.

U krajnjemu ta je stranačka fascinacija s jedne strane dovela HDZ do nepravomoćne presude koja ju može ozbiljno uzdrmati, jer presuda teška tridesetak milijuna kuna postane li pravomoćnom objektivno može izbaciti stranku iz političke igre, a s druge strane dovela je državu baš tu gdje jesmo – na rub ponora na kojemu je Milanovićeva vlada napravila odlučan korak naprijed.

Sanader je unutarstranačku fascinaciju njegovim likom iskoristio i pretvorio je u kult ličnosti lišenu svake unutarstranačke kritike, štoviše, kako je u sudbenom procesu isplivalo na površinu nisu se vodili ni zapisnici sa sastanaka predsjedništva stranke. To se Tuđmanu nije moglo dogoditi, on je čak snimao svoje sastanke, kako kasnije ne bi došlo do eventualnih zabuna o tome tko je što rekao ili što je tko mislio. U Sanaderovo je doba bilo važno samo ono što je on rekao i samo ono što je on mislio. Ostali su služili kao demokratski dekor, a neke je visoke dužnosnike stranke, Sabora i Vlade Sanader oslobodio i ljudskoga dostojanstva. Kad je tako posložio stvari krenuo je u podivljalu političku korupciju. Fascinacija je i dalje bila slijepa.

Svi akteri i arbitri iz doba iracionalne fascinacije Sanaderom i danas su aktivni, što znači da se stranka nije „konsolidirala“ ni u doba Kosorove, a niti u doba Karamarka. Osim Bebića koji je otišao s pozicije predsjednika Sabora (dobio ju je samo zahvaljujući Sanaderu) u mirovinu a da nije dao kao predsjednik Sabora nijednu politički relevantnu izjavu osim one da je devedesetih prihvatio Tuđmanovu politiku zato jer je ovaj bio partizanski general. Ostali fascinatori su i dalje tu negdje pri vrhu stranačke, političke i medijske piramide. Nekakvu malo ozbiljniju distancu prema tom razdoblju pokazuje Hebrang, ali i on se politički samoumirovio.

Sanader je ipak u nečemu uspio. Uspio je od Tuđmanova hadezea napraviti prosječnu stranku udaljenu od vlastita utemeljitelja, identiteta i značaja, tigra bez zubala, narušivši stranački kredibilitet i vjerodostojnost do te mjere da se zbog toga moraju osnivati nove stranke i savezi, jer biračko tijelo više ne vidi na političkoj sceni čvrstoga jamca temeljnih nacionalnih interesa. Za SDP tijekom Sanaderove vladavine HDZ je prestao biti „stranka opasnih namjera“, da bi sada postala upitnom i njezina daljnja politička aktivnost, što pak Savezu za Hrvatsku daje za misliti hoće li se napokon afirmirati kao ozbiljan čimbenik, ili će se pretvoriti u još jedan nepotreban ures.

Sanader je uspio i na nacionalnom planu od države stvoriti stabilnu haašku koloniju zbog koje je u pregovore s EU ušla pognute glave s rukama na leđima, kao svojedobno naši logoraši u srpskim koncentracijskim logorima. Zbog toga je temeljnoga stajališta Hrvatska u EU ušla oglodana do kosti i zadužena preko svake mjere. Više ni mještani hrvatskih otoka ne smiju ribariti s udicom na prst, o odricanju od gospodarskoga pojasa i drugim pogubnostima da i ne govorimo.

Nemam dokaza ali imam dojam da je zbog ta dva nedvojbena „uspjeha“ na stranačkoj i državnoj razini, zbog kojih nam godinama već svakodnevno pada kosa, Sanader dobio samo devet nepravomoćnih godina zatvora u slučaju Fimi medija. Da je Tuđman poživio dobio bi u Haagu u prvom stupnju sigurno više, a za drugi stupanj nisam siguran.

Sanaderova politička korupcija dobila je udarnu snagu u pogubnoj fascinaciji njegovim likom. U tome se krije i suodgovornost onih koji su na iracionalnoj fascinaciji gradili kadrovsku politiku stranke i države. Stoga ne čudi da se i danas bakćemo s posljedicama negativne stranačke selekcije, ne samo u HDZ-u, preslikane na državnu razinu. Politička korupcija je posljedica. Uzroke političke korupcije „politička korektnost“ ne spominje i ne problematizira.

Prema tome, kako bi rekao Sanader – „Idemo dalje“?

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.