Građanka Lukić
U ožujku 2014. novinarka S. Lukić nepravomoćnom presudom je proglašena krivom za djelo javnog sramoćenja. Tko je osramoćen? Koliko se može shvatiti iz nejasnih tekstova osramoćena je tvrtka Medikol koja je bila u privatno-javnom partnerstvu s HZZO. Ukratko, radi se o tome kako je u poslovnom odnosu velika količina javnog novca uložena od strane HZZO-a u tvrtku Medikol koja se na koncu pokazala kao ozbiljan dužnik, a nikako kao stabilna profitabilna tvrtka (http://www.jutarnji.hr/medikol-je-od-hzzo-a-dobio-ukupno-579-milijuna-kuna-javnog-novca–a-sada-traze-predstecajnu-nagodbu-zbog-231-milijuna-kuna-dugova/1182512/, radi se o tekstu T. Novaka koji podosta jasno pojašnjava činjenice slučaja).
Sljedeće pitanje je kako je osramoćena osoba uopće osramoćena? Čini se da je osramoćena time što je novinarka iznijela točne podatke o financijski vrlo lošem poslovanju tvrtke koja je u javno-privatnom partnerstvu s javnom institucijom. U navedenom tekstu novinara T. Novaka između ostalog stoji i sljedeće: „U presudi je zaključeno kako je jedino razumno objašnjenje zašto Slavica Lukić redovno istražuje rad i poslovanje privatnog tužitelja, tj. Medikola, sudu neki nepoznati razlog koji je svakako neopravdan. Inače, za kazneno djelo sramoćenja, prema novom Kaznenom zakonu može krivim biti proglašen i onaj tko je iznio istinu, ako ta istina nije iznesena u javnom interesu.“ (nav. mj.).
Zanimljivo pitanje jest pod kojim uvjetima razlog činjenja čina može biti „svakako neopravdan“ i istovremeno „nepoznat“? Ovdje se zaista može postaviti pitanje o osobnim motivima, o stručnosti novinara, o tome kako odabiru teme svojih napisa, kada ih objavljuju i na koji način, pod kakvim su pritiscima od strane urednika redakcija i vlasnika medija, itd.
Drugo zanimljivo pitanje je granica privatnosti fizičke osobe. Ona je jasna, ali čini se nije jasna u slučaju javno-privatnog partnerstva pravnih osoba. S jedne strane, u javnom je interesu kako javna institucija troši javni novac, a s druge strane, privatna je stvar kako privatna tvrtka u tom istom odnosu posluje. To bi značilo da javnost ima pravo znati kako javna institucija troši novac, ali bi bilo zadiranje u privatnost privatne prave osobe kako ista posluje u tom odnosu. Zamislimo dvije situacije:
(A) U ovo situaciji privatna tvrtka posluje i pokazuje zavidnu razinu poslovne neuspješnosti, štoviše dužna je na sve strane. Zadiranje u poslovanje te tvrtke, osim pod posebnim okolnostima, zasigurno može biti okarakterizirano kao sramoćenje. Štoviše, zadiranje u poslovne odluke odgovornih fizičkih osoba koje su zaposlene u toj tvrtki to može biti isto tako sramoćenje.
(B) U ovoj pak situaciji privatna tvrtka posluje s javnom institucijom i pokazuje zavidnu razinu poslovne neuspješnosti pod vidikom poslovnog ugovora s javnom institucijom. Zamislimo nadalje da je sve ostalo isto. Zadiranje u rad te privatne tvrtke pod vidikom suradnje s javnom institucijom ne može biti djelo sramoćenja.
Pitanje je – zašto? Čini se zdravorazumskim pretpostaviti da se prostor privatnosti u slučaju (B) u odnosu na slučaj (A) suzio, tj. da se prostor javnosti, pa tako i javnog interesa proširio. Drugim riječima, koja god privatna tvrtka stupa u poslovni odnos s javnom institucijom treba biti svjesna da sudjeluje u poslovanju koje je barem djelomično od javnog interesa i utoliko javnost ima pravo znati kako ista posluje. Posljedično, iznošenje točnih podataka o financijski neuspješnom poslovanju te privatne tvrtke ne može biti čin sramoćenja. Na margini dodajmo kako je sam čin sramoćenja uveden u zakon kako bi se jave osobe, napose u politici, zaštitile od zadiranja u njihovu privatnost i sramoćenja iznošenjem neistinitih podataka koji mogu štetiti njihovom javnom ugledu, što je u našem medijskom prostoru u kojem je granica između senzacionalističkog i istraživačkog novinarstva sve samo ne jasna zasigurno važno, ali u ovoj situaciji to čini se nije slučaj.
Posljednje zanimljivo pitanje jest kako je moguće da je sudu nepoznat razlog čina novinarke? Zar poslovanje javne institucije HZZO-a s privatnom tvrtkom Medikol nije dovoljan razlog? Zar trošenje javnog novca nije dovoljan razlog? Sudu je to trebalo biti poznato, a ako je bilo poznato, onda je to samim time i razlog. I, Zucker kommt zu letzt, čak i ako je sve to poznato, onda to ne može biti neopravdano jer je informiranje javnosti o tome kako se troše javna novčana sredstva dovoljan razlog informiranja. O tome tko je i kako donio presudu vratit ću se kasnije, jer, čini se, to nije jedini, u najmanju ruku čudan slučaj i čudna presuda.
No, razmišljajući o ovom slučaju, o samoj presudi i obrazloženju presude od strane suda na pamet mi je pao pojam, mjerilo i praksa profesionalnosti ili stručnosti. Vjerojatno sasvim slučajno, ali istovremeno sam proučavao pojam lustracije i prakse lustracije u Njemačkoj i Poljskoj u svjetlu zahtjeva za istom koji se sve češće pojavljuju u RH i tako mi je na pamet palo nešto zanimljivo. To tko, kada, kako, nad kim i u kojom područjima života treba provesti lustraciju ako je to danas uopće moguće u RH, a to su svakako područja poslovanja, politike i pravosuđa, u stvari je drugotno pitanje pri čemu je prvotno pitanje u stvari – što treba lustrirati? Nekako mi se po glavi motala zamisao da pod uvjetima demokratskog načina odlučivanja i vladanja i vladavine prava ono što u stvari treba lustrirati jest neprofesionalnost.
Ilustracija lustracije Illustrisimuse!
Perković i Mustač su izručeni. Njemačkoj. V. Starešina u svojoj kolumni „Lustracija: dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku“ piše: „Uz daljnji njemački poticaj i poštivanje europskih standarda pravne države, dvije karte za München mogle bi postati uvod u proces lustracije sustava, bez kojeg europska Hrvatska nije moguća. Tehnički to i nije prezahtjevna misija. Na nekoliko pažljivo odabranih kaznenih predmeta može se razobličiti cijeli sustav i njegov modus djelovanja. Dakako, pod uvjetom da to čini politički neovisno i profesionalno kompetentno pravosuđe.“
Izručenje se može držati metaforom početka lustracije RH u Njemačkoj koja bi se s vremenom mogla nastaviti i u RH. No, u to je naivno vjerovati, jer tek treba dokazati postojanje „politički neovisnog i profesionalno kompetentnog pravosuđa“. Štoviše, nemamo posebnog razloga vjerovati da skupina ljudi koja je štitila izručene nije umrežena s pravosuđem, čak da i u pravosudnim tijelima nema svojih članova. Ovo je mjesto opstanka procesa lustracije i njegovog nastavka na tlu RH. Samim sudskim procesima potrebno je pokušati razotkriti ključne ljude u pravosuđu koji priječe daljnju lustraciju čega je samo blijedi simbol njihovo nastojanje oko neizručenja spomenutih.
„Lustracija (lat. lustratio – rasvjetljivanje, pročišćenje žrtvom) je provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima (primjerice članovi nacionalsocijalisticke i komunističkih partija i službenici i doušnici njihovih tajnih službi)“ (Hrvatska Wikipedija, a slične definicije pruža i engleska Wikipedia i Encyclopædia Britannica). Ovo je jasno za trenutne svrhe. Kao dodatak može se reći da se ovdje ne radi, kako se često drži, o osveti, nego o rasvjetljavanju osoba, čina i učinaka i o pročišćenju, purifikaciji i katarzi (grč. κάθαρσις); katarzi hrvatskog društva, kulture i nacije.
Često se kaže da je lustracija poželjna iz političkih razloga i zbog nedvosmislenog prijelaza iz totalitarnog u demokratski Weltanschauung. No, čini se da je poželjna i iz drugih razloga među kojima je i profesionalizam. Ovdje se pak često kaže da je profesionalac ako je profesionalan uvijek profesionalan u svim sustavima vladavine, čovjek za sva vremena. No, u ovom slučaju možda i nije tako. Djelovati profesionalno, lege artis, je istovremeno i različito i slično djelovanju u skladu s dužnošću da se djeluje profesionalno što je odgovor na pitanje zašto profesionalac djeluje profesionalno i ta je dužnost moralna.
Sad, totalitarni režimi su poznati po tome da nameću npr. „etiku ili revoluciju“ puno totalitarnije, prisilnije i neslobodnije nego što demokratski režimi nameću „etiku ljudskih i građanskih prava“. Dakle, totalitarni i demokratski profesionalac se ipak razlikuju barem načelno i barem utoliko ukoliko će prvi žrtvovati profesiju u ime ideologije, dakle bit će neprofesionalan, dok će drugi žrtvovati ideologiju u ime profesije, dakle bit će nedemokratičan. Dužnost „biti profesionalan“ ako postoji, smještena je na suprotnim stranama kod ta dva tipa profesionalca. O lustraciji i profesionalcima koji ju imaju provesti mogu se postaviti mnoga pitanja poput tko, koga, kada, kako, zašto, itd., a ovdje ću se ograničiti na samo neka.
Pet lakih pitanja
Prvo pitanje glasi – je li u RH lustracija uopće moguća i ako je moguća, treba li je provesti? Lustraciju je bilo potrebno provesti kad je to bilo moguće i vrlo vjerojatno, tj. u prvom tjednu po završetku Oluje kao idealnom trenutku. Odgađanje ju je činilo sve manje vjerojatnom iz čisto pragmatičnih razloga, a danas izgleda kao da ju je nemoguće provesti ponovno iz praktičnih razloga. Naime, tko će je provesti, tko ima dostatno vjerodostojnosti provesti je, tko ima legalitet, legitimitet, tko uopće ima volje činiti tako nešto, a da čin ne proizlazi bilo iz želje za osvetom, bilo iz želje da se ista u stvari spriječi? Nasuprot tome bjelodano je da ju je potrebno provesti. Na koncu nemoguće ju je provesti jer oni koji su davno trebali biti lustrirani polako su na izdahu i svoju su moć i utjecaj prenijeli na sljedeću generaciju koju nije moguće lustrirati i tako totalitarno i nedemokratsko zlo živi dalje i tu se više ništa ne može poduzeti.
Drugo pitanje glasi – čak i kad bi se provela, kako bi se provela? Treba li biti opća i postepena ili ciljana i oštra? Opća bi značila vrlo velik broj novo-nezaposlenih i još jednom pragmatički govoreći je neisplativa i neučinkovita. Ciljana i oštra čini se prihvatljivom, ali to bi značilo nekoliko stvari. Značilo bi da se po sektorima društva pogađa najodgovornije. U gospodarstvu, pogotovo u državnim tvrtkama. Nakon toga u pravosuđu, na svim sudovima od najviših prema najnižim, od sudaca na niže. Zatim u politici, redom kroz sve stranke i sve razine obnašanja javnih funkcija, od nacionalnih, preko županijskih do gradskih i seoskih. I tako dalje u znanosti, u kulturi. Itd. Itd. Sve dok se iz javnog života doživotno ne udalje svi koji su bili članovi, funkcionari i ostalo Saveza komunista, svi koji su bili službenici i doušnici tajnih službi itd. Čini se dakle da bi ciljana i oštra lustracija, tako reći preko noći, pružila rezultate. No nju treba pripremiti prije same izvedbe, ali tko bi to mogao i želio učiniti?
Treće pitanje je tehničke i proceduralne naravi, ali otkriva srž. Čak i kad bismo imali ljude koji bi imali volju ili motivaciju, znanje-kako i priliku provesti lustraciju, pitanje je odakle bi primili legalitet i legitimitet? Obje su stvari upitne. Pod pretpostavkom da potencijalne žrtve lustracije očekuju lustraciju, vjerojatno su umrežene i štite se međusobno tako da bi legalitet bilo teško postići unutar pravosudnog okvira RH već bi se trebalo pozvati na Europske vrijednosti (osudu totalitarizama) i prakse, npr. na Njemačku ili Poljsku praksu. Legitimitet provoditelja lustracije bi također bilo teško postići. To bi trebale biti skupine stručnjaka, profesionalaca i eksperata iz europskih zemalja koje su već provele lustraciju i onih hrvatskog podrijetla koji bi razumjeli situaciju i specifičnosti lustracije u RH. Građani RH bi bili izuzeti zbog pristranosti.
Navedena situacija možda generira paradoks. Naime, pravno i demokratsko stanje države može se urediti samo pravnim i demokratskim sredstvima, ali kako to urediti kad je potrebno lustrirati institucije tog samog pravnog i demokratskog uređenja pomoću njih samih. Pravne i demokratske institucije države koje se odbijaju lustrirati očito se neće lustrirati same (od) sebe samima sobom, a nema ih tko drugi u državi lustrirati kako bi sama lustracija bila pravna i demokratska, a tome pak nema alternative, jer je svaka alternativa protupravna i nedemokratska, tj. prestaje biti lustracija, a postaje osveta; ne pročišćenje, nego uništenje. Izlaz iz paradoksa je dvovrstan. Jedna strategija je temeljem indicija podijeliti institucije i osobe pravne i demokratske države na one koje treba i na one koje ne treba lustrirati i zatim verificirati hipoteze. Druga strategija je pozvati u pomoć EU i članice koje su uspješno provele lustraciju, poput spomenutih Njemačke i Poljske. To su dvije krajnje strategije, a praktično izvedivo je vjerojatno negdje između njih. Želim puno pameti, mudrosti, iskustva, motivacije i hrabrosti, ali prije svega sreće svima koji se uhvate tog posla, a po uzoru na poznati film nazvao bi ih NEDODIRLJIVI.
Četvrto pitanje je sasvim konkretno. Trenutno na stranu stavimo poslovne ljude iz bivših komunističkih super-uspješnih-svjetski-poznatih-kombinata, koji su sudjelovali u mutnim privatizacijama, upravama, vlasničkim strukturama, i (pre)prodaji dionica stranim ulagačima, pa čak i političare koji uglavnom sami sebe optužuju svojim totalitarističkim i nedemokratskim načinima mišljenja, govora, odlučivanja i djelovanja, a spomenimo se pravosuđa, jer u demokratskom društvu zakon je iznad pojedinca i pojedinačnih interesa. U zakonu i po zakonu se rađamo, živimo i umiremo ili kako lijepo započinje svoju poznatu knjigu „Law’s Empire“ (1997.) filozof politike i prava Ronald Dworkin: „We live in and by the law. It makes us what we are: citizens and employees and doctors and spouses and people who own things.” Važnost zakona, njegovog izraza, duha, dosljedne provedbe i unapređenja nije stoga moguće dovoljno istaknuti.
U tom svjetlu i u kontekstu pravosudne lustracije valja shvatiti i sljedeće peto pitanje – koji su sve suci koji kao suci trenutno rade u RH radili kao suci u SFRJ bilo kao civilni ili vojni suci, koliko ih je bilo članova Saveza komunista i koliko ih je bilo suradnika jugoslavenskih tajnih službi? Koliko njih radi neprofesionalno? Treba li nad njima provesti lustraciju? Ili još korjenitije pitanje – je li Hrvatska uopće pravna, demokratska i na koncu uopće bilo kakva država tako dugo dok u njezinoj sudbenoj vlasti djeluje ijedan njezin službenik koji je bio član komunističke partije, suradnik ili doušnik tajnih službi? Takvih je osoba više kako sugeriraju indicije. Tko su te osobe? Kako su završile fakultet? Kako su postali odvjetnici? Kako su postali suci? Gdje su sve radili prije 1991. godine?
Građanin Benčić
Konkretan primjer je građanin Benčić, Marko Benčić, inače sudac. O njemu nisam uspio saznati niti osnovne podatke u najšturijem mogućem friziranom životopisu. Inače, radi tu u kvartu na Ilici 207 na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu. Zašto bih želio znati tko je građanin Benčić? Zato što postoji niz dvojbenih odluka istoga kao suca u nizu slučajeva. Navedimo samo neke osobe (abecednim redom) koje su čini se pretrpjele štete zahvaljujući odlukama tog suca i unaprijed se ispričavam onima kojih predmnijevam ima, ali ih iz svog neznanja i nedostatka dara za istraživanje propuštam spomenuti: Marko Francišković, Slavica Lukić, Tonči Majić i Ivan Pranklin.
Uzmimo samo jedan primjer. Prema navodima I. Anzulović u tekstu objavljenom na internetskom portalu „Portal Croatorum“ (http://www.croatorum.hr/2014/04/13/sudac-marko-bencic-zatvoriti-cu-te-narediti-premetacinu-kuce-i-proglasiti-ludim-pa-ces-vidjeti-koliko-sam-mocan/) sudac Benčić je svom zaposleniku pred svjedokom rekao (važne riječi i izrazi su istaknuti kako bi čitatelji brže uočili potpada li izvršen čin pod kazneno djelo prijetnje):
(1) Benčić: „Uništit ću ti obitelj i narediti premetačinu stana, a tebe zatvoriti i proglasiti ludim kako bi vidio koliko sam moćan.“
Prije nego što se osvrnemo na Kazneni zakon dopustite mi da tek poredbe radi privučem vašu pažnju na riječi Al Caponea iz filma „Nedodirljivi“:
(2) Al Capone: „I want you to get this fuck where he breathes! I want you to find this nancy-boy Eliot Ness, I want him DEAD! I want his family DEAD! I want his house burned to the GROUND! I wanna go there in the middle of the night and I wanna PISS ON HIS ASHES!” (R. De Niro kao Capone, The Untouchables, B. De Palma, 1987.).
Osvrnimo se sad na Kazneni zakon Republike Hrvatske (NN 110/97) koji je jasan i nedvojben o značenju prijetnje:
(3) Kazneni zakon RH: Članak 129. „(1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci. (2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti ili oduzeti slobodu, ili joj nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem ili drugim opasnim sredstvom, ili joj uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (3) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinjeno prema službenoj ili odgovornoj osobi u svezi s njenim radom ili položajem, ili prema većem broju osoba, ili ako je prouzročilo veću uznemirenost građana, ili ako je osoba kojoj se prijeti zbog toga dulje vrijeme stavljena u težak položaj, ili ako je počinjeno u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“
Uvjeren sam da je čin građanina Benčića (1) prijetnja po uzoru na najbolje mafijaške prijetnje (2), te da kao takva zasigurno potpada pod prijetnju kako je određena u Kaznenom zakonu (3). No, prije nego što je taj čin prijetnje kazneno djelo, on je i izraz neprofesionalnosti i prije svega individualnog i osobnog nemorala i nedostatka opće kulture. Stoga, profesionalnost hrvatskih sudaca treba dovesti u pitanje i provjeriti. No, mislim da se u okviru EU tu može štogod poduzeti jer naime u sličnim slučajevima s nacionalnim pravosuđima nekih država članica institucije EU bile su od velike pomoći. No, ne mislim samo na suce, niti samo na novinare, niti na javne institucije, niti na privatne tvrtke, niti na medije, itd. Mislim na profesionalnost načelno i to u svakoj struci. Provjera profesionalnosti samo se u RH doživljava kao prijetnja, možda struci, a možda i osobno. No svuda u svijetu provjera profesionalnosti, primjerice na način obnove licence za obavljanje posla, sasvim je prirodna i štoviše od svih uključenih strana hvaljena djelatnost.
Lustrirati, ali što?
Na koncu se pitanje – gdje nam sve treba lustracija, a odgovor je ovdje razvidan – u političkoj, poslovnoj i pravosudnoj sferi, pretvara u pitanje – čega nam lustracija treba ili što treba lustrirati, a odgovor je i ovdje bjelodan – pod uvjetom demokratskih načela odlučivanja i vladanja i vladavine prava treba nam lustracija neprofesionalnosti. Netko bi mogao pomisliti da sam promašio temu jer u stvari govorim o nekom obliku „revizije“, ali revizija je moguća samo tamo gdje postoji neko postojeće izvješće o čemu, ali čini se da kod nas ne postoji povrh nužnog formalno također i supstancijalno i vrijednosno razumijevanje i prihvaćanje profesionalnosti. Zbog toga nam „revizija“ profesionalnosti neće pomoći. Treba nam „lustracija“ neprofesionalnosti. Svuda u svijetu profesionalnost uključuje jasna svojstva i mjerila o tome kako se postaje profesionalac, kako se djeluje profesionalno, što znači prekršiti pravila profesionalnosti i koje su sankcije.
Trenutno mi je sasvim svejedno o kojem području društva se radi, o politici, poslovanju, pravosuđu, medijima, nakladništvu, umjetnosti ili pak o mom području, tj. znanosti. Svuda postoje mjerila profesionalnosti i treba ih se držati. Nije to stvar formalizma i robovanja slovu zakona. To je prije svega stvar opće kulture, tj. kako pjeva njemački sastav Rammstein „Etwas Kultur muss sein“.
“Here endeth the lesson.”
(S. Connery kao Malone, The Untouchables, B. De Palma, 1987.)
*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
Tekst se nastavlja ispod oglasa
