“Die Weisheit ist Grau.“ U trenutno, navodno crno-bijeloj, političkoj situaciji u RH svatko treba biti sve i sva, ali prije svega mudar, ali kako kad „je mudrost siva“ kako je 1947. godine napisao Ludwig J. J. Wittgenstein, u svojim napomenama „Raznolike primjedbe“ (Vermischte Bemerkungen, 2002:71/71a, MS 134 181: 27. 6. 1947). Evo skoro četvrt stoljeća od osamostaljenja domovine političari nas uvjeravaju da je sve manje-više crno-bijelo, da je tako bilo i da će tako uvijek biti. No činjenice ih opovrgavaju. Nije crno-bijelo izvorno, a sivo izvedeno, nego je stvarnost siva, a crno-bijele su društveno konstruirane krajnje točke referencije crno-bijele retorike. Fikcija. Privid. San. Noćna mora.
Od osamostaljenja RH, a možda i par godina prije, sve, ali baš sve opcije, stranke i konkretni primjerci Homo sapiens sapiensa u političkom smislu spomena vrijedni, tj. kao Aristotelov ζῷον πολιτικόν, prodefilirali su tuzemnom politikantskom modnom pistom. S vremenom svi su postali sve; licemjeri, lažljivci, lopuže, kradljivci, prevaranti, prevrtljivici, itd. ili su u stvari takvi oduvijek i bili. To su modne kreature hrvatske političke scene. Ako su svi sve to ili će to prije ili kasnije postati, onda to ima neke učinke i onda se ovdje nešto pretpostavlja. Naime, pretpostavka glasi svi i svaki političar ponaosob je sve to ili će to prije ili kasnije biti, a središnje pitanje je pitanje o posljedici, tj. u kojoj je to mjeri, pitanje o prigodnoj nijansi sive. Učinak je taj da se breme prepoznavanja finese u duhu poticanja vizualne i modne pismenosti građana, stavlja na leđa istih kao “bloody ignorant apes“ (Beckett), breme pod kojim će se isti, htjeli ne htjeli, slomiti. No, što se zaista zbiva u političkom centru i na periferiji?
U centru smo imali na vlasti obje relevantne političke opcije i dvije smjene vlasti. Obje su uspjele prokockati povjerenje koje im je naivno poklonjeno. Obje su „ocrnjivale“ prethodnu vlast, a sebe opisivale kao „nove“, „poštene“, „bolje“ što je na koncu opovrgnuto smjenama, izbacivanjima iz svega iz čega se nekoga može izbaciti, tužbama, uhićenjima, sudskim procesima, zatvorskim kaznama, itd. Obje su djelovale prema jednostavnom crno-bijelom ključu. No, završile su i još uvijek svršavaju monotono isto. A najgore u svemu tome je što pritajeno slutimo da je to samo vrh sante leda. U toj situaciji na obje se strane pojavljuju nove snage istih ideoloških usmjerenja koje su bitno „razočarane“ politikama tih opcija, koje ih vide kao „mrak“, a sebe same kao one koje nasuprot njima „donose svjetlo“, ne vidjevši da upadaju u istu crnu-bijelu klopku uz to čineći istu taktičku pogrešku, tj. hraneći se isključivo mržnjom nacije prema postojećim „mračnjacima“ bez da kao „novi“ ponude bilo što od konkretnih politika koje očito niti nemaju s obzirom na konkretne poteškoće.
Na periferiji, po pitoresknim zaselcima i uglavnom na lokalnim razinama hrvatske političke scene, pojavljuje se cijeli niz „super novih neovisnih autentičnih stručnih poštenjačina“. Ta i takva „politička bića“ zaista pod određenim uvjetima mogu ostvariti neke rezultate, ali čini se elementarnim neznanjem vjerovati da će postizanjem kritične mase na lokalnim razinama moći bilo što učiniti na nacionalnoj razini. Naime, nemamo posebnog razloga vjerovati da će 160 neovisnih saborskih zastupnika odlučivati bolje nego isti broj zastupnika raspoređenih u 4-6 središnjih parlamentarnih stranaka. Štoviše, možemo nagađati da će proceduralnost demokracije biti znatno usporena i ipso facto neučinkovitija od trenutne. Na koncu ti i takvi „super novi“ također djeluju prema crno-bijelom ključu, no njima nisu crni samo njihovi ideološki srodni, ali potrošeni prethodnici i njihovi suparnici nego u stvari svi; svi su „mrak“, a samo su oni „svjetlo“. À Propos, supernova baš i nije najspretnija metafora. Naime, supernova je eksplozija zvijezde koja može biti toliko snažna da svjetlost eksplozije nadjača svjetlost cijele galaktike u kojoj se zvijezda nalazila, a nastaje na dva načina; ili iznenadnom atomskom fuzijom u degeneriranoj zvijezdi, ili kolapsom srži u masivne zvijezde. U tom smislu, mislim se, metafora možda i nije loša. No, spasiti primjerice svoj selski potočić od devastacije, što je samo po sebi hvale vrijedno, ničim ne implicira da isti mogu spasiti i cijeli vodoopskrbni sustav RH. Ovdje se ne radi o razlici u stupnju, nego o razlici u vrsti. Moći vidjeti sustav i raditi u duhu cjeline ipak ne mogu svi. Dakle, za razliku od onih u centru koji nemaju konkretnu politiku ovi pak na periferiji nemaju globalnu politiku.
Ako se u toj situaciji, danas, bilo tko želi na bilo koji način uključivati u politički život, pa makar to bilo i samo glasovanjem na kakvim izborima, a evo ususret nam dolaze mnogi, treba znati mnogo toga, odustati od mnogih privida, prije svega o samom sebi, no prvo i osnovno treba odustati od crno-bijele metafore. Nova metafora je ona post-apokaliptičkog distopijskog gradskog sivila, smoga, smrada, ustajalosti i truleži. Izumiremo, a želimo opstati i preživjeti. Umiremo, a želimo živjeti. Živimo loše, a želimo bolje. Spavamo u nekvalitetno sagrađenim stanovima za koje plaćamo kriminalne rate i kamate. Jedemo nekvalitetnu hranu čiji sastav i podrijetlo nije moguće utvrditi. Radimo poslove koje ne znamo raditi, koje ne volimo, koji nam omogućuju samo to da zaradimo ono što smo već potrošili trošeći ono što još nismo zaradili. Odavno smo prestali plivati određenim smjerom. Čak i plutati kako bi se malo odmorili između dugih dionica. Sad se jedva održavamo na površini. To je sivilo. I u tom sivilu svi su politički akteri također sivi. I ako smo evo već skoro četvrt stoljeća proživjeli u nakaradnoj parodiji demokracije u RH kao u nekoj „prokletoj pustinji“ (Beckett) sad se pred nas neprimjetno, ali silovito postavlja prvi pravi politički cilj – razlikovati bezbroj nijansi sive. Drugim riječima, to pred sve i svakog od nas ponaosob, ako se već želimo angažirati pa makar i sudjelovanjem na izborima, postavlja možda i neostvariv cilj – sad je odjednom u tom sivom moru ili pustinji umjetno proizvedenog crno-bijelog svijeta potrebno priznati pantokraciju sveopćeg sivila, sebe kao nevažni dio istog i još k tome pažljivo, precizno i bolno razlikovati mnoge nijanse sive.
Pružiti podršku jednoj nijansi sive pred drugom stvar je finese i ozbiljnosti pod uvjetom svijesti o trajnom i tromom krajobrazu sumornog sivila. To je stvar političke zrelosti, mudrosti i nošenja s učincima vlastitih odluka i čina. Nošenja s posljedicama. Narodnoj nošnji s posljedicama. Koje će biti sve samo ne relevantne, sve samo ne zapamćene. Nošenja sa samim sobom. Ili, kako bi to pregnantno kazao Beckett: “To every man his little cross. Till he dies. And is forgotten.” dok u pozadini čujem stihove simpatičnog pjesmuljka Schizophren sastava Megaherz (https://www.youtube.com/watch?v=yJ2HB9nQkso):
„Du bist mein anderes Ich. Du bist mein zweites Gesicht. Du bist mein größtes Problem.
Du bist Schizophren, du. Du bist Schizophren, du. Du bist Schizophren.
Du bist krank im Kopf. Und ich kann es sehn.“
*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
Tekst se nastavlja ispod oglasa
