Kada je ususret ovogodišnjemu Danu sjećanja na žrtve Domovinskoga rata iz Sisačke biskupije objavljeno da se otvara postupak za beatifikaciju i kanonizaciju najmanje 25 svećenika i dvojicu bogoslova koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri od sredine tridesetih godina 20. stoljeća pa sve do 1990., i kada je nedugo zatim obznanjeno da na svojem području slično planira učiniti i Zadarska nadbiskupija, to je moglo donijeti veliko ohrabrenje da se u skoroj budućnosti otvore i postupci da se blaženicima mučenicima proglase i katolički vjernici koji su tijekom Domovinskoga rata također ubijeni iz mržnje prema vjeri, ”in odium fidei”, piše Branimir Stanić u svojoj kolumni u Glasu Koncila.
Zahtjevni su postupci koje sada pokreću dvije biskupije (donekle im je posao olakšao višegodišnji trud prikupljanja podataka za martirologij na područjima dviju biskupskih konferencija – i u Hrvatskoj i u BiH) jer riječ je o žrtvama o čijem je mučeništvu sve manje živih svjedoka, a mnogi su tragovi zameteni. No tim više se čini da bi se za moguću beatifikaciju mučenika žrtava Domovinskoga rata pripreme mogle mnogo lakše provoditi jer ne samo da postoji izobilje materijalnih dokaza, nego postoje i mnogi živi svjedoci.
>Biskup Košić otvara kauzu za 25 svećenika koje su uglavnom ubili partizani
Stanić: Mučeništvo za Crkvu ili za Domovinu?
Nema sumnje da je srbijanski agresor, praćen snagama tzv. Jugoslavenske narodne armije i paravojnih postrojba, ponajviše četničkih, tijekom Domovinskoga rata na stotinama primjera pokazao do koje mjere mrzi katoličku vjeru. Dokaz je svaka srušena, zapaljena, devastirana i opljačkana crkva, a postoje i brojni primjeri pisma i govora mržnje kojima vrvi međunarodna sudska dokumentacija.
Iako će neki pomisliti da je teško razlikovati tko je ubijen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, a tko npr. iz mržnje prema pripadnosti hrvatskomu narodu, postoji među stručnjacima dovoljno i teološke i sociološke i povijesne znanstvene snage da se to razjasni.
Na primjer, godine 1991. agresor je u rujnu granatirao u Oklaju i crkvu i vjernike koji su sudjelovali na sprovodu, dakle bilo je to vjersko okupljanje tijekom kojega je poginula i 12-godišnja djevojčica Marija Pokrovac. Teško bi bilo argumentirati da to nije učinjeno iz mržnje prema vjeri.
‘Simbolična ekumenska potpora?’
Jasno je da se postupci za proglašenje blaženima katolika tiču isključivo Katoličke Crkve i da se u to nitko nema pravo ni na koji način miješati. No kad je riječ o žrtvama katolika Domovinskoga rata koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri, pokretanje takvih postupaka čak bi moglo proći uz simboličnu ekumensku potporu.
>Stanić: Nadu budi ono što na inauguraciji novog rektora zagrebačkog Sveučilišta – nije izrečeno
Naime, među onima koji istančano bdiju nad ekumenskim dijalogom između crkvenih predstavnika rimokatolika i srpskih pravoslavaca bio je vrlo hvaljen listopadski pohod patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija Vukovaru. Tada je u govoru dao naslutiti da su Hrvati tijekom zadnjega rata nevini ubijani baš zbog svoje vjere.
”Oni koji čine nasilje nad bespomoćnim ljudima, bilo u ratu ili miru, dostojni su svake osude i prezira. Zato vas pozivam danas da upalimo svijeću za svu našu postradalu pravoslavnu braću i sestre, ali isto tako da upalimo svijeću i za sve nevino postradale Hrvate rimokatolike”, doslovno je rekao patrijarh Srpske pravoslavne Crkve.
400 djece
Molitvena okupljanja hrvatskih vjernika o Danu sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, ali i činjenica da gotovo i nema dana u godini da se neka vjernička zajednica ne prisjeća žrtve hrvatskih branitelja i poginulih vjernika, pokazuje da postoji i snažan osjećaj današnjih vjernika, ”sensus fidelium”, koji vrjednuju žrtve Domovinskoga rata utkane u temelje mira i današnje (vjerske) slobode.
Među njima je i oko 400 djece! I naš naraštaj jednoga će dana prijeći ovu granicu smrti, ali ima šansu za one koji dolaze osigurati nepropadljivu baštinu: ovjekovječiti istinu o onima koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri, o mučenicima – našem sjemenu novih kršćana.
O autoru
* Branimir Stanić je od 6. rujna 2020. urednik Glasa Koncila, hrvatskih katoličkih tjednih novina s polustoljetnom tradicijom. Završio je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, teološku kulturu na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu u Salzburgu. U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. je i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Predavao je na Fakultetu Hrvatskih studija, uredio je više knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
