Dok pandemija koronavirusa ovoga ranog proljeća Anno Domini MMXX. u metaforičkoj hibernaciji i stvarnoj izolaciji drži Hrvatsku, Europu i velik dio svijeta, sjetih se oksimoronske sintagme „vedra apokalipsa“ kojom je austrijski književnik Hermann Broch (vojsku je služio u Zagrebu 1909.) označio povijest Habsburške Monarhije između 1848. i 1918. godine. Bijaše to vrijeme dekadencije i zalaza golemoga carstva unutar čijih je granica disao i stenjao, cvao i venuo velik broj zemalja i naroda tadašnje Europe. Asocijativni slijed odveo me do novele Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig, 1912.) njemačkoga nobelovca Thomasa Manna. Posrijedi je maestralno književno djelo čijoj je dodatnoj glasovitosti pridonio kongenijalni film Morte a Venezia (1971.) talijanskoga redatelja Luchina Viscontija. Dotična priča govori o međuigri „erosa“ i „thanatosa“, raskoši i truleži, o Veneciji u okrilju koje se nadmeću sjajni bljeskovi i mnogoliko crnilo. Jedno je od motivskih žarišta izbijanje kolere, a pojavu i širenje te zarazne bolesti zatajuju gradske vlasti i ustanove strahujući da ne ostanu bez prihoda od turizma. Neotklonjivo se nameće usporedba s nedavnim prešućivanjem koronavirusa u Austriji da se ne ugrozi zimska turistička sezona na brojnim i masovno posjećenim tamošnjim skijalištima. Mnogi hrvatski turisti zarazili su se ovim virusom upravo u Italiji i Austriji te ga prenijeli u Hrvatsku.
Nevolje oko naziva zaraznih bolesti
Pred sâm kraj Austro-Ugarske Monarhije izbila je 1918. godine španjolska gripa (ili španjolska groznica), koja je pokosila najmanje 50 milijuna ljudskih života, a neki podatci govore čak o dvostruko većemu pomoru. Zanimljivo je napomenuti da je pandemija nazvana po Španjolskoj koja u pogledu te strašne pošasti ne bijaše ni kriva ni dužna. Naime, za početak bolesti koja će u medicinsku terminologiju ući kao Influenca Hispanica uzima se ožujak 1918. godine kada je najvjerojatnije nastala u američkome vojnom sabiralištu Camp Fuston u saveznoj državi Kanzasu. Ratnim brodovima američke mornarice doplovila je do iskrcajnih luka na francuskoj atlantskoj obali odakle se proširila europskim kontinentom. Prenosila se zapanjujućom brzinom te do kraja godine rasprostranila po cijelome svijetu pogađajući svejednako vojnike i civile. Tijekom svibnja 1918. zahvatila je neutralnu Španjolsku, koja je sa svoje nesputanosti ratnom cenzurom otvoreno izvješćivala o pandemiji, a posebno širok publicitet nova je influenca dobila nakon što se njome zarazio i sâm španjolski monarh, kralj Alfons XIII. Sve to obilje vijesti navelo je onodobnike na pogrješan zaključak da je dotična država rasadište smrtonosne gripe. Španjolska je zbog svoje tadašnje otvorenosti i istinoljubivosti kažnjena time da je najveća demografska katastrofa u povijesti obilježena njezinim imenom. „Ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. Tako je i meni vazda bilo i bit će“, napisao je A. G. Matoš u nedovršenoj autobiografiji.
Vratimo se koronavirusu. Njime uzrokovana respiratorna bolest nazvana je COVID-19, a taj odabir Svjetske zdravstvene organizacije njezin je glavni direktor, Eritrejac Tedros Adhanom Ghebreyesus, ovako objasnio: „Morali smo pronaći ime koje se ne odnosi na zemljopisnu lokaciju, neku životinju, pojedinca ili skupinu ljudi, i koje je moguće izgovoriti.“ Treba dometnuti da COVID-19 pripada zoonozama, zaraznim bolestima koje se pod prirodnim uvjetima prenose sa životinja na ljude i obrnuto. Ovdje ne kanim spekulirati je li kod respiratorne bolesti koja je u Kini navodno sa šišmiša (u Dalmaciji bi rekli „miša patapira“) prešla na čovjeka, riječ o posve prirodnim uvjetima ili je nešto od toga režirano u laboratoriju, niti ću gonetati i konfabulirati je li posrijedi teorija urote ili urota koja postoji bez teorije. O tome doista premalo znam. Radije se osvrćem na članak naslovljen „Korona virus“ koji je u Hrvatskome tjedniku od 19. ožujka 2020. objavio prof. dr. Slaven Letica. Među inim je napisao:
„Uz ʹbijelu kuguʹ (smanjivanje plodnosti, fertiliteta i masovno iseljavanje), na početku 2020. pojavilo se novo veliko zlo: zoonoza COVID-19 koja se iz Kine, kao što je to često povijesno bivalo, proširila na Aziju, Bliski istok, Europu, Ameriku, Afriku i Australiju. Upravo zbog toga što sam protivnik političke korektnosti, tu ću bolest – zoonozu – ovdje nazivati kineskom gripom ili kineskim/wuhanskim respiratornim sindromom.“
Taj obuhvatni i pohvale dostojni članak potaknuo me napisati nekovrsni ogled o „političkoj korektnosti“. Napominjem da ću ovu sintagmu pisati, za razliku od Slavena Letice i većine drugih autora, unutar navodnih znakova. Jer znamo da nije riječ o korektnosti, nego o diktaturi i latentnome totalitarizmu.
Od Europe bez granica do granica bez Europe
Dok pandemija koronavirusa nije potisnula u drugi plan sve ostale događaje, glavna vanjskopolitička tema bila je situacija na Bliskome istoku te na tursko-grčkoj granici. Naime, krajem veljače 2020. turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odlučio je oživotvoriti ranije izrečenu prijetnju te se radi ostvarenja političkih i velikodržavnih ciljeva poslužio životima i sudbinama izbjeglica. Turski je predsjednik još jače zaprijetio da će prema Europi poslati milijune izbjeglica ako mu EU ne uplati sav obećani novac i ne odobri vojnu intervenciju u Siriji. Međutim, politički otpori prihvatu migranata znatno su veći nego 2015. godine te je EU umnogome suglasna i posve odlučna u zatvaranju granicâ. Razbuktavanje epidemije bolesti COVID-19 to većma je nesvladivom zapjekom učinilo vanjske i unutarnje granice EU. Naš se kontinent prometnuo u karantenu i svojevrsni zatvor. Ideja Europe bez granica tako se izokrenula u vlastitu suprotnost – u granice bez Europe. Doista, slika današnje Europe sa zabranom kretanja, sablasno opustjelim ulicama i trgovima, crkvama i katedralama bez vjernika, školama i sveučilištima bez učenika i studenata, zatvorenim galerijama i muzejima, hotelima i restoranima, svime ispražnjenom od života, a bolnicama napunjenima zarazom i strahom od smrti – u toj i takvoj Europi nema ni daška jednoga „lʹesprit européen“ o kojemu su raspravljali intelektualci okupljeni 1946. godine u Ženevi gdje su tražili puteve i perspektive kojima bi se uzmoglo razvidjeti kako ratom poharani kontinent i svijet postaviti na noge te uputiti u novi život.
Danas je Europa na nogama, ali je ošamućena i nalazi se, boksačkim rječnikom kazano, u svojevrsnome nokdaunu (engl. „knockdown“). Prije širenja koronavirusa suočila se s osobito snažnom i mnoštvenom invazijom migranata. Uporabiti u vezi s migrantima pojam „invazija“ bilo je prije nekoliko godina politički nekorektno i gotovo nezamislivo. Ali u ožujku 2020. stvari se mijenjaju – o invaziji iliti najezdi migranata govore i desni i lijevi, i konzervativci i liberali. Erdoğanovu odluku da prema Grčkoj uputi izbjeglice, nazvao je austrijski kancelar Sebastian Kurz „napadom Turske na Europsku uniju i Grčku“. Od nekadašnjega samorazumljivog etiketiranja Viktora Orbána kao desničarskoga i ksenofobnoga strašila, šovinista, fašista i nacista, i to zato što je tvrdio da Grčka ima ne samo pravo nego i obvezu štititi vlastite granice i time Europu od nezakonitih migracija, dospjeli smo do toga da komentator Christian Ortner u austrijskim dnevnim novinama Die Presse napiše: „Danas je to što je tražio Orbán samorazumljiva politička mudrost koju kao mantru ponavljaju sve parlamentarne snage, čak i socijaldemokrati i zeleni“. Ne možemo izbjeći pitanje kako je moguća takva promjena mišljenja, takav zaokret u doskoku, „salto mortale“ (koji bi se, bude li razboritosti, odlučnosti i snage, mogao za budućnost Europe pokazati kao „salto vitale“). Za lijevo-liberalnu ideologiju karakteristična je sklonost da se u svojoj ideološkoj adaptaciji na promjene koje više nije moguće nijekati okrenu samonijekanju i odricanju od dojučerašnjih dogmi koje su slijepo zastupali. I u tome ne vide ništa problematično.
Teror i totalitarizam samozvanih demokrata
Ostaje vidjeti hoće li se Europa naposljetku otrijezniti nakon višedesetljetnoga mamurluka prouzročenog prekomjernom konzumacijom „Multiculti cocktaila“ smućkanog od teško spojivih kulturnih sastojaka. O tome koliko lijevo-liberalni teror „političke korektnosti“ može biti opasan i pogibeljan, govori britanski novinar i publicist Douglas Murray u izvrsnoj knjizi Čudna smrt Europe. Murray uz mnoštvo drugih primjera spominje i slučaj političara Hansa Janmaata, koji je 80-ih godina prošloga stoljeća izjavio da je Nizozemska „puna“ te se usprotivio vladinoj nasilnoj „proizvodnji pristanka“ na multikulturalizam, ustrajno ističući da bi se useljenici trebali prilagoditi nizozemskomu načinu života ili otići. „Ne samo da su mu takve izjave uništile političku karijeru, nego su 1986. u hotelu u mjestu Kedichemu na jugu Nizozemske, u kojem je njegova mala stranka organizirala skup, ljevičarski aktivisti čak podmetnuli požar. Među onima koji su bili prisiljeni skočiti iz zgrade spašavajući gole živote bila je i Janmaatova supruga koja je pritom čak ostala bez noge“, napisao je Murray u dotičnoj knjizi. Jasno je da jednako treba osuditi i podmetanje požara u migrantskim prihvatilištima, što gdjekad čine neke ekstremne desničarske skupine. Teror i izazivanje pogibelji bilo kojega čovjeka, uvijek je zlo i treba ga oštro osuditi.
Dolazimo do pitanja po čemu se određeni totalitarizam razlikuje od autoritarnih oblika vladavine kakve nalazimo diljem svijeta tijekom cijele povijesti (tiranija, despocija, autokratski režim itd.). Odgovor glasi: po tome što autoritarni vladari posežu za represijom kako bi zadržali političku moć, a nije im stalo do ideologije kojom bi mijenjali čovjeka. S druge strane, totalitarizmi nastoje promijeniti svijet i ljudsku prirodu namećući vlastitu ideologiju i/ili svjetonazor cijelomu društvu, kapilarno prožimajući sve njegove strukture kako bi zadobili posvemašnju kontrolu ne samo nad djelima pripadnika društva nego i njihovim riječima i mislima. Lijevo-liberalni preoblikovatelji svijeta i čovjeka jezivo su nemaštoviti i naporni u svojoj ideološkoj trasiranosti. Uhvate se nečega i onda to ističu u svim mogućim i nemogućim situacijama i kontekstima. Stalno nalaze povoda za nametanje svojega viđenja demokracije, tolerancije, sekularizma, dijaloga, migracija i multikulturalizma, inkluzivnosti, političke i umjetničke slobode, ljudskih i manjinskih prava; prikazuju se borcima protiv nacionalizma, rasizma, govora mržnje, seksizma, homofobije, obiteljskoga nasilja itd. Uz odbacivanje kršćanstva, tradicije i nacije. Svoje neistomišljenike i oponente delegitimiraju, isključuju iz dijaloga i konačno dehumaniziraju. Ònī koji kritiziraju zahtjeve samoproglašenih „antifašista“ etiketirani su fašistima. Pritom smo nerijetko suočeni s dvostrukim mjerilima, pristranim tumačenjima umjetničke slobode, izokrenutom logikom i neinteligentnim silogizmima.
Umjetnička sloboda nama – ne i njima
Kada je prije dvije godine uprizorena kazališna predstava u kojoj su bivšemu ministru kulture, političkoj aktivistici, pjevaču i glazbeniku, umirovljenomu biskupu, televizijskomu novinaru te poduzetniku, zbog njihova domoljublja i konzervativne političke orijentacije stavljene na glavu svinjske maske te su potom ustrijeljeni kao „fašističke svinje“ – onda je to ocijenjeno satirom i umjetničkom slobodom. Kao i kada je u više navrata i na različite načine deformirana i izrugivana hrvatska himna Lijepa naša domovino.
> (VIDEO) Evo zašto je Stazić sa gay parom postao krnjo u Imotskom
A događaj na ovogodišnjemu karnevalu u Imotskome ocijenjen je govorom mržnje, zanemarujući da bît karnevala i jest u tome da se tada smije iskazivati ono što je ostalih dana u godini nepoćudno i neprihvatljivo. Velika većina medija svjesno je obmanjivala javnost zanemarujući istinu da nije spaljen lik djeteta, nego agresivnoga lijevog političara koji se u brojnim prilikama oglašavao govorom mržnje i evociranjem masovnih ubojstava razoružanih vojnika i s njima civila, a ujedno je gorljivi pobornik „duginih obitelji“ i rodnih politika. Zar je itko razuman i dobrohotan mogao pomisliti da bi Imoćani (kao i stanovnici bilo kojega drugoga grada, sela ili mjesta) dali spaliti dijete zato što ga je udomio istospolni par? Ne bi spalili ni takve udomitelje jer „meštri od karnevala“ i lokalni puk znaju, ponajprije zato što su mahom kršćani, da su i homoseksualci djeca Božja i stoga naša braća i sestre koji nose vrline i mane kao i svi drugi ljudi. I doista vjerujem da mnogi homoseksualci žele udomiti dijete vodeći se plemenitim pobudama, imajući u vidu dobrobit djeteta. U plamtećoj imotskoj karnevalskoj instalaciji treba gledati alegoriju, a ne personifikaciju. Nisu simbolično spaljene konkretne osobe – nego su karnevalskomu ognju prepušteni agresivni svjetonazori i postupci koji su lutkama opredmećeni. Spaljeno je političko i sudsko otvaranje mogućnosti da se na mala vrata lingvističkim inženjeringom, tj. raznim brakolikim i životnopartnerskim surogatskim pojmovljem izigra najneposrednija demokratska volja naroda koji se gotovo dvotrećinskom većinom na referendumu o ustavnoj definiciji braka godine 2013. izborio da u članak 62. Ustava Republike Hrvatske uđe odredba: „Brak je životna zajednica žene i muškarca.“
Izokrenuta logika „političke korektnosti“
Karnevalski događaj u Imotskome izazvao je posvudašnju „ljudskopravašku“ moralnu paniku i zgranutost. Ničim drugim doli preuzetnom i ideološki motiviranom nesuvislošću i proturječnošću smatram priopćenje kojim se pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (nomina sunt odiosa) osvrnula na karnevalski događaj u Imotskome. Ništa me nije začudio retorički „ljudskopravaški“ arsenal poput „mržnja simboličkim spaljivanjem osoba“, „incident sa zastrašujućom i nehumanom porukom“, „govor mržnje prema manjinskoj skupini“ i slično. Na to ne kanim gubiti vrijeme. Nego se osvrćem na promašenost i proturječnost, kada je posrijedi imotski slučaj, sámoga obraćanja nekoga tko se brine o pravima spolova. Svjedočimo da se u ime „političke korektnosti“ nastoji lobotomizirati sposobnost razboritoga umovanja. Pitam: Je li tu riječ o pravobraniteljstvu za ravnopravnost spolova ili pak o pravo-osvajaštvu za neravnopravno promicanje rodne ideologije? Odgovor se nalazi u samome pitanju. Nadalje, o kojim je spolovima (imenica u množini) riječ kada govorimo o dvojici muškaraca udomiteljima djeteta? O neravnopravnosti spolova najčešće se govori u kontekstu podzastupljenosti žena na vodećim mjestima u političkim strankama, na menadžerskim funkcijama itd. Žitelji Imotskoga izrazili su negodovanje upravo zbog podzastupljenosti ili, preciznije rečeno, posvemašnje nezastupljenosti žena u takovrsnim slučajevima. Da u paru udomljivača bijahu jedna žena i jedan muškarac, bila bi zastupljenost ženskoga spola 50 posto. Tada bi se Imoćanke i Imoćani osjetili zadovoljnima takvom ženskom kvotom i jamačno ne bi iskazivali nezadovoljstvo alegorijski spaljujući pojavu neprihvatljivu njihovu svjetonazoru i duboko ukorijenjenomu osjećaju za ravnopravnost spolova. Pada mi na um klasično djelo svjetske književnosti, Goetheov Faust, odnosno Mefistofelov naputak kojim budućemu studentu dobrohotno preporučuje da najprije ovlada logikom kako bi razaznao što zapravo znači nešto argumentirati i dokazivati: „Stogʹ savjetujem Vaš dragi um, / Najprije Collegium logicum.“
O političkim i intelektualnim deficitima totalitarizma znanoga kao „politička korektnost“ bit će još riječi.
Između ‘političke korektnosti’ i Kristove ljubavi
Počinjemo prisjećanjem na glasoviti roman Idiot (1868.) gdje Fjodor Mihajlovič Dostojevski preko lika Jevgenija Pavloviča kaže: ‘Brojnim sam opažanjima došao do zaključka kako naši liberali nisu u stanju dopustiti da netko ima vlastito različito mišljenje, a da istodobno ne odgovore svojemu suparniku nizom uvrjeda, pa i nečim mnogo gorim.’ U prošlome broju Hrvatskoga tjednika pisao sam o pandemiji korona virusa i lijevo-liberalnome totalitarizmu ‘političke korektnosti’. Prvo spomenuta će ugroza minuti znatno prije nego potonja. Slavni naš Zagreb-grad zacijelit će rane od potresa koji ga je pogodio u rano jutro 22. ožujka Anno Domini MMXX. Preostaje nam vjerovati i nadati se dobromu. Vraćamo se diskursu o ‘političkoj korektnosti’.
Nova etika i estetika u jeziku
Upravo zato što je totalitarna, ‘politička korektnost’ nastoji prema svojim kalupima oblikovati svaku politiku (kako unutarnju tako i vanjsku), svako zakonodavstvo i svaku instituciju (političku, društvenu, ekonomsku, kulturnu, čak i neke vjerske). Očituje se kao isukani mač i crvena krpa lijevo-liberalne ideologije koja biva dominantnom među samoproklamiranom kulturnom i intelektualnom elitom zapadnoga svijeta. Sintagmu ‘politička korektnost’ (ili izvorno ‘political correctness’) revno su skovali i agresivno počeli nametati pripadnici ‘Nove ljevice’ unutar sveučilišnih krugova u Sjedinjenim Američkim Državama 70-ih godina prošloga stoljeća. ‘Politička korektnost’ uzela je maha u 80-ima, a potvrdila se i etablirala u 90-ima, u doba predsjednika Billa Clintona. Međutim, ako su vjerodostojni izvori koji o tomu govore, povijest pojma čak je dva stoljeća starija. Navodno je 1793. godine Vrhovni sud SAD-a u slučaju Chrisholm protiv (države) Georgije ocijenio kako nije ‘politički korektno’ da se u prigodi raznih svečanosti i držanja zdravica spominju SAD umjesto naroda SAD-a. U najnovije se doba ‘politička korektnost’ iskazuje kao posebna vrsta ‘demokrature’ (u značenju ‘diktatura demokracije’) ne samo u SAD-u nego i u Kanadi, Europi, Australiji i drugdje. Na krilima agresivnoga političkog aktivizma nameće se nova etika i estetika u jeziku te ga se nastoji ‘očistiti’ – i to ne samo standardni jezik nego i svakodnevni razgovorni stil – od svih navodno prijepornih i neprikladnih izraza koji imaju biti zamijenjeni novima, tobože politički korektnima koji ne bi vrijeđali dobar ukus i tankoćutne političke senzibilitete.
Ušutkavanje i dehumaniziranje politički ‘nekorektnih’
Studenti i profesori suzdržavaju se od iznošenja bilo kakvoga alternativnog stajališta jer bi si time vrlo izvjesno ugrozili akademsku karijeru ili bi čak bili izopćeni sa sveučilišta. Zbog njihova straha te pretjerane i nerijetko iracionalne osjetljivosti na sve što bi u kojemu god smislu, čak i najmanjem i najudaljenijem, moglo biti okarakterizirano politički nekorektnim, nazvani su od strane razmjerno malobrojnih kritičara ‘naraštajem snježnih pahuljica’. Sveučilišta, koja oduvijek bijahu oaze slobode govora i rasadišta kritičkoga mišljenja, postala su u tomu pogledu spaljena i jalova zemlja, okupljališta konformističke i programirane svjetine koja sebe neopravdano drži slobodnomislećim i naprednim perjanicama (neo)liberalnoga društva. ‘Politička korektnost’ ne samo da sterilizira živi i neposredni jezik nego ušutkava politički ‘nekorektne’ ljude, delegitimira ih i dehumanizira, redovito im zagorčava i nerijetko uništava reputaciju, karijeru i život. U zemljama zapadne demokracije bilo je, uz ostalo, mnogo slučajeva da su zatvorom kažnjeni roditelji koji nisu pristali da njihova djeca u vrtićima i školama sudjeluju u nelagodnim i neprirodnim pokusima u sklopu spolnoga odgoja.
Riječ je, valja ponoviti, o diktaturi i totalitarizmu. Ulazi u sve sfere života i svijeta, nameće svoju globalističku sekularnu ideologiju suprotstavljajući se suverenizmu i naciji, vjeri i tradiciji. Uvrjedljivim se u lijevo-liberalnim sekulariziranim krugovima ovodobnoga zapadnog svijeta smatra čak i tradicijom baštinjeni, posve dobrohotni i ni prema komu diskriminatorni izričaj ‘Sretan Božić i Nova godina!’. Taj se izričaj, kako misle aktivisti ‘političke korektnosti’, iskazuje nekorektnim prema ateistima i inovjercima s obzirom na okolnost da oni ne slave Božić, a Novu godinu ne dočekuju prema gregorijanskom, nego prema nekim drugim kalendarima. Zato se u simboličkome i javnome prostoru sve češće susrećemo s posvjetovljenim i obezličenim načinom čestitanja „’Sretni blagdani!’. Tu su prešućeni i odbačeni i Bog i Božić. Međutim, ònī koji iz javnoga diskursa izbacuju Boga i Božić tvrdeći da im nema mjesta u sekularnoj državi – ne će odbiti božićnicu niti će govoriti da ju treba preimenovati u nešto kao ‘blagdanicu’, nego će poželjeti da dogodine bude veća, još izdašnija. Zanimljiv je to spoj sekularizma, materijalizma i nedosljednosti.
‘Rodni prizvuk’ i ‘politička korektnost’ u nužnicima
Tu je i rodna ideologija. Pod njezinim utjecajem pojmovi ‘majčinstvo’ i „očinstvo“ sve više postaju nepoćudni jer im se pripisuje ‘rodni prizvuk’ te se nalaže njihova zamjena neutralnim pojmom ‘roditeljstvo’. Teatru apsurda nema kraja pa je film Dunkirk (2017.) britansko-američkoga redatelja Christophera Nolana doživio kritiku zato što u glavnim ulogama nema žena i manjina, a radnja filma događa se ratne 1940. godine na sjeveru Francuske gdje se britanske snage potisnute njemačkim udarom evakuiraju preko La Manchea. Nadalje, zbog diktata ‘rodne korektnosti’ promijenjen je prije osam godina stih u austrijskoj himni Gorovita zemljo, zemljo na rijeci (Land der Berge, Land am Strome), tako da umjesto ‘ti si dom velikih sinova’ sada glasi: ‘dom velikih kćeri, velikih sinova’. Zanimljivo je napomenuti da je riječi himne izvorno napisala žena. Učinila je to 1946. godine Paula Preradović, unuka hrvatskoga pjesnika Petra Preradovića. Za glazbu se vjeruje da ju je skladao sâm Mozart, ali ima ih koji to opovrgavaju.
Primjerâ ‘političke korektnosti’ s kojima možemo zbijati šale ima napretek. Spomenut ću samo neke. Jedna je svjetski poznata internetska tražilica prije nekoliko godina uklonila jaja iz emotikona koji predstavlja salatu da ne bi odbila vegane. Lingvistička higijena u službi diktature „političke korektnosti“ nije mimoišla ni nužnike. Naloženo je da se čistač sanitarnih čvorova eufemistički ima zvati ‘facility manager’. Na pitanje raduje li ga što je njegovo zanimanje dobilo ljepši naziv, stanoviti čistač javnih nužnika odgovorio je: ‘Nužnici i dalje jednako smrde.’ Vidimo da se u lingvističkome kreiranju nadzbilje lako može izgubiti dodir sa stvarnošću.
Treba reći da zaslijepljeni vitezovi te poslušni paževi i štitonoše „’političke korektnosti’ ponajprije zahtijevaju zabranu i eliminiranje tobože uvrjedljivih izraza koji se tiču roda i rase. Tako se, kada je riječ o rasi, umjesto neutralnoga i u svojoj bîti nediskriminatornoga naziva ‘crnac’ nalaže uporaba tobože politički korektnoga ‘Afroamerikanac’. Pritom se ne uviđa da ta lingvističkim inženjeringom dobivena sintagma biva iz brojnih razloga neprikladnom.
Nevolje oko pojma ‘Afroamerikanac’
Samim izbjegavanjem izraza ‘crnac’ postiže se upravo suprotno od onoga što se htjelo. Naime, ako ne smijemo za pripadnika crne rase reći da je crnac, dok za pripadnika bijele rase slobodno govorimo da je bijelac – time neizravno šaljemo poruku da je imati crnu boju kože nešto manje vrijedno što ne smijemo spominjati, nego trebamo prešućivati.
Drugi razlog neprikladnosti naziva ‘Afroamerikanac’ jest, recimo to tako, geografsko-antropološki. Jer pripadnici negroidne rase nisu starosjedioci samo u Africi nego i drugdje, primjerice u Australiji i Tasmaniji. Hoće li pobornici i provoditelji ‘političke korektnosti’ za neku tamnoputu tasmanijsku djevojku koja se doselila u Sjedinjene Američke Države također reći da je ‘Afroamerikanka’? S druge strane, stanoviti Arapi ili Berberi iz Alžira ili Tunisa, dakle iz sjeverne Afrike, ne će, zato što nisu pripadnici negroidne rase, po doseljenju iz Afrike u Ameriku biti nazivani ‘Afroamerikancima’. Nadalje, hoćemo li nekog Iranca i Japanca, dakle pripadnike različitih rasa, koji žive i rade u Americi obuhvatiti jednakim i zajedničkim ishodišno-doseljeničkim nazivom „Azioamerikanci“? Bismo li u analogiji s ‘Afroamerikanac’ bijelce u Americi, čiji su predci dospjeli recimo iz Irske, Poljske, Italije ili Hrvatske, pristali nazivati ‘Euroamerikancima’? Razmišljajući o svemu tomu, pada mi na um izjava francuskoga pjesnika i esejista Charlesa Péguyja: ‘Nikada ne ćemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.’ Péguyja bismo bez ikakve preuzetnosti mogli dopuniti: ne samo kukavički nego i zatupljeno, lišeno kritičkoga umovanja.
Kršćansko izjednačavanje rasâ i ljudi
Kada je riječ o ljudima koji pripadaju crnoj rasi, ne treba kršćanima posebno napominjati da takvoga redovito gledamo ispred božićnih (a ne ‘blagdanskih’) jaslica i slavimo 6. siječnja, na Sveta tri kralja ili Bogojavljenje. Naime, jedan od trojice kraljeva, ili mudraca, ili maga – crne je boje kože i ime mu je Baltazar. Simbolizira Afriku, kao što Melkior simbolizira Europu, a Gašpar Aziju. Posve izjednačeni u vrijednosti i dostojnosti, tri kralja s istoka zajedno predstavljaju tri tada poznata kontinenta, čitavi svijet, cijelu ‘ekumenu’. Smjerno jašući ‘s onih sunčanih stranʹ’ prevališe harni kraljevi velik put da bi se poklonili istinskomu Kralju kraljeva, novorođenomu Mesiji, koji je Put, Istina i Život. Nadati nam se je kako ne će biti povodljivaca koji bi u skladu s voljom globalista i neoliberalnih totalitarista sa Zapada nazvali Baltazara, kralja s istoka, ‘Afroamerikancem’. Jer to bi značilo da je imperativ ‘političke korektnosti’ nadvladao zdravu pamet. U svemu ovomu ne bi smio ostati nespomenut glasoviti književnik i semiotičar Umberto Eco, koji govoraše da ‘mi’ ne trebamo odlučivati kako nazivati ‘druge’, nego njima prepustiti da sami odaberu kako žele da ih se naziva i to poštovati sve dok njima samima taj naziv ne zasmeta te ga odluče zamijeniti novim. Načelno se s time možemo složiti: u pluralnome društvu trebali bismo tražiti rješenja koja ni prema komu ne će biti uvrjedljiva i diskriminatorna, nego takva da će ih svi prihvatiti. Međutim, želja neke skupine (nacionalne, rasne, religijske) da ju se naziva određenim imenom, još uvijek nije dovoljan razlog (Leibnizov ‘ratio sufficient’) da njihovoj želji bude nekritički udovoljeno. Što ako je taj naziv nesuvisao i proturječan ili pak diskriminatoran prema drugima? Zamislimo da pripadnici neke skupine zažele da ih nazivaju izrazom koji će na njihovu jeziku značiti npr. ‘vrhovna rasa’, ‘nebeski narod’ i tomu slično.
Aristokratski element u Lorcinu Ciganskome romanceru
Možemo spomenuti jedan paradoksalan i ujedno vrlo ilustrativan primjer. Naime, odlukom svjetskih romskih institucija 70-ih godina prošloga stoljeća naziv ‘Rom’ prihvaćen je kao službeni etnonim, a ‘Ciganin’ napušten kao omalovažavajuć i diskriminatoran. Čini se da u tomu nema ništa prijeporno. Ali ako hoćemo stvar razmotriti i sa skrivene strane ili ‘okrenuti pilu naopako’, možemo u etnonimu ‘Rom’ razaznati trostruku diskriminaciju. Naime, ‘Rom’ u njihovu jeziku znači ʹčovjek, mužʹ. Podrazumijeva li to da su Romi više ljudi od ostalih? Drugo, s obzirom na to da izraz ‘Rom’ ujedno znači ʹmužʹ, taj naziv u posve određenome smislu može biti ocijenjen rodno nekorektnim, diskriminatornim prema ženama, Romkinjama. I kao treće, shvati li se riječ ‘muž’ u značenju ʹsuprugʹ, isključeni su i neoženjeni Romi. Nikako ne želim reći da su naši sugrađani Romi htjeli bilo koga diskriminirati, nego nastojim iznijeti na vidjelo kako proklamirana korektnost često u sebi krije zamke i vlastitu suprotnost. Valja poštovati želju Roma da ih tako nazivamo, ali nipošto ne smijemo podleći diktaturi ‘političke korektnosti’ i primjerice zbirku pjesama velikoga Federica Garcíje Lorce naslovljenu Ciganski romancero (Romancero gitano, 1928.) preimenovati u bezlično ‘Romski romancero’, tim više što je Lorca na prigovor da je identificirao Andaluziju s Ciganima odlučno otpovrnuo da je ciganski element u njoj ‘najaristokratskiji i najreprezentativniji’.
Deskriptivne i bezlične formulacije
Zanimljiv je u ovomu diskursu primjer austrijskih pekara i ugostitelja koji su prije desetak godina napustili naziv ‘ciganska šnicla’ (Zigeunerschnitzel) te je nazvali bezizražajnim ‘kotletom u umaku od papra’. Slična je sudbina pogodila i posebni crni kruh, koji se do tada među narodom ekspresivno i slikovito nazivao ‘Nigger’: odlučili su ga označiti deskriptivnim i bezličnim nazivom ‘jako crni kruh’. Ne trebaju nas čuditi takvi postupci dovitljivih i prilagodljivih Austrijanaca, koji su u mješavini povijesnoga resantimana i umijeća brendiranja čitav svijet uznastojali uvjeriti, nerijetko s uspjehom, da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac. Doista su se time potvrdili, treba obazrivo priznati, prvorazrednim majstorima iskrivljavanja stvarnosti, reklame i brendiranja.
Aktivisti političke korektnosti zaboravljaju da i nazivi ‘Afroamerikanac’ i ‘Rom’ mogu biti uvrjedljivi ako su izrečeni s namjerom da uvrijede i omalovaže. U napisanoj riječi važno je gledati tekst i kontekst, a u govornome činu valja osluškivati i prepoznavati intonaciju, k tomu i neverbalnu komunikaciju koja ju prati – u svakom je slučaju važno razaznati namjeru. Naime, jezik služi diskriminiranju samo onda kada se rabi s namjerom konstruiranja razlika isticanjem kojih bi se nekoga podcijenilo. Ako je namjera suprotna – negirati proglašene i zahtijevane razlike te prikazati sve ljude jednakima u dostojanstvu i vrijednosti – onda ni izraze ‘crnac’ i ‘Ciganin’ nitko dobronamjeran i pravdoljubiv ne bi smio ocijeniti diskriminatornima i politički nekorektnima.
Bl. Alojzije Stepinac i principi vječnoga zakona Božjega
Kao ogledni i uzorni primjer navodimo rečenice iz nagovora što ga je blaženi Alojzije Stepinac održao ispred zagrebačke katedrale na svetkovinu Krista Kralja olovne godine 1943.: ‘Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome.’ Nadbiskup Stepinac zatim je istaknuo: ‘Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac.’ Bijaše to neuvijen i oštar Stepinčev prosvjed protiv nacionalsocijalističke ideje – koju su nacisti držali etički opravdanom, pravno reguliranom i politički korektnom – o nadmoći takozvane ‘arijevske rase’. Godinu dana prije toga, također na svetkovinu Krista Kralja, nadbiskup je Stepinac u zagrebačkoj katedrali jednakom odlučnošću izrekao govor usmjeren protiv rasnih zakona. Svjedoci toga događaja tvrdili su kako je njemački izaslanik Edmund Glaise von Horstenau, pouzdanik i sljedbenik Austrijanca Hitlera, razbješnjen rekao: ‘Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!’
Ne dajmo, dakle, da nas podjarme diktatura i totalitarizam bezlične ‘političke korektnosti’, nego se poput blaženoga Alojzija Stepinca usudimo misliti i udostojmo živjeti po Kristovoj zapovijedi uzorne ljubavi koja u svakomu čovjeku – neovisno o njegovoj naciji i rasi, socijalnoj i vjerskoj pripadnosti, spolu i životnoj dobi, od začeća do nenasilne biološke smrti – vidi dragocjenost i vrijednost čovjeka kao neponovljive osobe i djeteta Božjega.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
