Poznati tekst o euharistiji iz Prve apologije sv. Justina, nedvojbeno je jedno od najimpresivnijih otačkih svjedočanstava koje potvrđuje kontinuitet katoličke vjere u temeljnim doktrinarnim pitanjima.
U današnjem svecu, svetom Justinu, imamo već u II. stoljeću novi lik kršćanskoga sveca. To je lik intelektualca, učena čovjeka koji se bavi znanošću, filozofa koji razmišlja o smislu života i o posljednjem uzroku svih stvari. Justin je rođen početkom II. st. u srcu Samarije. Svu njegovu pozornost zaokupljali su filozofski problemi. U njegovo vrijeme filozofija nije bila neka apstraktna znanost, daleka od života, već više egzistencijalna, životna. Za istinom se tragalo kako bi se lakše došlo do sreće, do ostvarenja čovjekove vječne i praiskonske težnje.
,,U euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što je po Riječi Božjoj utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, isto tako poučeni smo da po molitvi i zahvali koja potječe od njega ta euharistijska hrana koja pretvorbom hrani našu krv i tijela, jest i tijelo i krv tog utjelovljenog Isusa.
Apostoli su u svojim spomen-zapisima, koji se zovu Evanđelja, ovako predali da im je Isus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivši rekao: Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo, a isto tako uzeo čašu i zahvalivši rekao: Ovo je moja krv, i da je to predao samo njima. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjećamo. I koji imamo, pomažemo potrebnima i vazda se držimo zajedno. Za sve što prinosimo zahvaljujemo Tvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetome.
A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.
Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.
Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.
Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad, i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa iza utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.
U nedjelju dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog preokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest u nedjelju, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.’’
Poznati tekst iz Prve apologije sv. Justina, nedvojbeno je jedno od najimpresivnijih otačkih svjedočanstava koje potvrđuje kontinuitet katoličke vjere u temeljnim doktrinarnim pitanjima. Kako zbog svoje jasnoće i eksplicitnosti izričaja, tako i drevnosti, odnosno blizine apostolskom vremenu, kao tekst nastao sredinom 2. st. – nedvojbeno potvrđuje da su se prve kršćanske zajednice okupljale na sv. Misi upravo kao i katolici danas. Ne samo da se radi o istom pojmu Euharistije, nego, što je upravo zapanjujuće očito – i sama struktura bogoslužja je posve identična sv. Misi kako ju je Crkva znala kroz čitavu svoju povijest.
Euharistija nije običan kruh i piće, kaže dalje sv. Justin, nego pravo tijelo i krv Isusa Krista. Evo nam izričite potvrde – prvi kršćani uopće ne dvoje da se radi o stvarnoj Isusovoj prisutnosti i nemaju nikakve primisli da bi se Euharistije svela samo na znakove koji nisu ništa više od materije kruha i vina.
Taj Isusov sakrament hrani naše tijelo i krv – upravo zato jer je stvarni sakrament, pravog Isusovog tijela i krvi, duše i božanstva našeg Gospodina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
