“Dvanaest sam godina živio bez ikakve vjere: ništa mi se nije činilo dovoljno uvjerljivim. Jednak žar s kojim su ljudi slijedili različite religije činilo mi se upravo kao osuda svake vjere […]. Nakon dvanaest godina bez nijekanja ičega, kao i bez vjerovanja u išta, u očajničkoj potrazi za istinom, ne vjerujući više uopće u Boga, svaki mi se dokaz postojanja onostranosti činio preslabim.” (Charles de Foucald)
Isusov mali brat Karlo, Charles de Foucauld prepoznatljiv je obraćenik suvremenog kršćanstva!
Rodio se 1858. u Francuskoj u gradu Strasbourgu, a umro je tijekom Prvog svjetskog rata 1916. godine. Ranjeno je dijete, dok mu još nije bilo niti šest godina ostaje bez oba roditelja. Kao maloljetnik izgubio je vjeru. Sreću traži u knjigama, mladost mu je puna traganja, besciljnih lutanja i nakon svega bolne praznine. Kao časnik francuske vojske sa dvadesetdvije godine poslan je u Alžir. Nakon tri godine napušta vojsku i odlazi u opasnu ekspediciju u tada vrlo zatvoren Maroko. Njegova objavljena knjiga „Istraživanje Maroka“ zbog prikupljenih podataka zadivila je pariške znanstvene krugove.
Karlu se otvaraju vrata slave i priznanja, ali on kreće drugim putem! Svjedočanstvo islamske vjere uzdrmalo je njegov skepticizam. Karlo postaje iskreni bogotražitelj, ponavljajući često molitvu “Bože moj, ako postojiš, daj da te upoznam”.
Bog je čuo njegovu molitvu!
Providnost ga dovodi do svećenika o. Huvelina u Parizu. 1886. sa 28 godina u sakramentu pomirenja i sv. pričesti susreće Boga ljubavi i milosrđa! Sa zahvalnošću se sjeća ovog milosnog trenutka do kraja života pjevajući Božjem milosrđu. 1888. godine hodočasti u Svetu Zemlju, zanesen je otajstvom Utjelovljenja i Božje poniznosti.
Bogom koji je uzeo lice Isusa iz Nazareta!
Godine 1890. ulazi u trapistički samostan Gospe Snježne. Živi šest sretnih godina u samostanu, ali ga srce vuče dalje, uz odobrenje poglavara napušta trapiste. Nekoliko godina živi u samom Nazaretu kod sestara klarisa u siromašnoj vrtnoj kolibi. Provodi dane i noći u molitvi, samoći, fizičkom radu… Priprema se za svećeništvo, 9. lipnja 1901. zaređen je u Viviers. Slijedećih 15 godina (od 1901–1916) život brata Karla pod znakom je stalnog i ustrajnog približavanja muslimanskim Tuarezima, nomadskim plemenima Sahare.
Želi zračiti Božansku ljubav, nositi euharistijsku prisutnost najudaljenijim, najnapuštenijima!
Godine 1905. preselio se u Tamanrasset, koji se sastoji od šačice koliba od blata na suhoj visoravni, u blizini zdenca kojima se koriste karavane, daleko od bilo kakvih drugih znakova života i civilizacije. Ondje je odlučio dijeliti bijedni život ondašnjega stanovništva, kako bi njima – muslimanima – naviještao Isusovo Evanđelje. No, on je Evanđelje želio prije svega živjeti, oslobođen svake slave, različitosti i povlastice te ga svjedočiti: bratstvom, prijateljstvom i ljubavlju. No, ondašnji su muslimani manje popustljivi prema kršćanima negoli drugdje. To, međutim, nije nikakva prepreka. “Nekršćani – govorio je – mogu kršćaninu biti neprijatelji, ali kršćanin je uvijek blizak prijatelj svakoga čovjeka””.
I tako se učinio prijateljem, bratom, manjim bratom, svekolikim bratom, svakoga tamošnjega stanovnika. Iako nije živio među njima, živio je zajedno s njima. Pozivao ih je u svoju kolibicu i ondje ugostio: pio je s njima zeleni čaj, poštivao njihove navike, slušao žene koje su pjevale plemenske pjesme i pripovijedale drevne priče. Upoznao je na taj način njihove probleme, želje, strahove. Nakon nekog vremena, stao je govoriti i razmišljati na njihovom jeziku. Nazivali su ga “Marabutto”, čovjek molitve te ga je veliki vođa plemena Hoggar, Musa Ag Amastan, počastio svojim prijateljstvom.
Preveo je Bibliju na tamošnji jezik, za koji je ujedno napisao i gramatiku, te rječnik. Ženama je nabavio pribor za pletivo, te se pobrinuo da sin plemenskoga vođe pođe na školovanje u Francusku. Bio je svugdje ondje gdje je bila potrebna pomoć.
Jednostavno želi biti njihov brat, prijatelj, biti uz njih… životom svjedočiti Evanđelje!
Umire 1. prosinca 1916. za vrijeme Prvog svjetskog rata, ubijen je jer je htio do kraja ostati među svojim prijateljima. Bog je blagoslovio vjeru i predanu ljubav ovog “pšeničnog zrna”, njegova samotnička smrt dala je ploda. 1933. osniva se Bratstvo Isusove male braće, zatim 1939. Bratstvo Isusovih malih sestara. Danas je u svijetu dvadeset raznih kongregacija i udruga. U središtu njihova života je euharistijska molitva i nazaretsko otajstvo!
Proglašen je blaženim 13. studenog 2005. u Rimu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
