Viktor Car Emin, u gotovo sedam desetljeća književnog rada nije imao drugih tema i preokupacija do Istre, istarskih Hrvata i njihove aktivne borbe za oslobođenje, najprije od austrijske monarhije, a potom i od talijanskih fašista.
Hrvatski književnik i publicist Viktor Car (Kraj kraj Lovrana, 1. XI. 1870 – Opatija, 17. IV. 1963), koji je svome imenu dodao ženino pa se prezivao i Emin, rodio se u mjestu Kraj pokraj Lovrana, u pomorskoj obitelji. Već za vrijeme školovanja iskusio je što znači ne biti svoj na svome. Krenuo je u talijansku pučku školu, nastavio pohađajući mađarsku gimnaziju u Rijeci, da bi završio trojezičnu učiteljsku školu u Kopru.
Hrvatski identitet Istre
Radni je vijek doista proveo kao narodni učitelj, sudjelujući u radu svenarodne ustanove Istre Družbe svetog Ćirila i Metoda, i objavljujući pripovijetke u glasilima istarskih Hrvata.
Viktor Car Emin svoj je politički angažman u suprotstavljanju talijanskom fašizmu i pokušaju odnarođivanja istarskih Hrvata prenio u svoje romane, pripovijetke i drame. U svojim djelima je prije svega bio zaokupljen svjedočenjem o hrvatskom identitetu Istre i ljubavi istarskog čovjeka prema Istri i Hrvatskoj.
Za njega su Istra i Hrvatska bila jednoznačan pojam, a to je duboko proživljavao u svojoj duši. Stoga su osnovne teme njegovih literarnih djela borba hrvatskoga puka u Istri, Rijeci i Hrvatskom primorju za očuvanje nacionalne svijesti, te prikaz socijalnih prilika u Istri i dijelovima Hrvatskog Primorja.
U partizanskom tisku pisao je pod pseudonimom Glas iz dubine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata sa Sušaka se ponovno vratio u Opatiju.
Književni rad
U pripovijestima (Na uzburkanom moru, 1894.; Novele I, II, III, 1906.; Starci, 1917.) te romanesknoj trilogiji: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1904.), Iza plime (1913.) slika život malih ljudi Istre, more i život pomoraca s jakim rodoljubnim, etičkim i socijalnim nabojem, analizirajući sukobe unutar dvaju svjetova: staroga, tradicionalnoga, koji neizbježivo nestaje u promijenjenim društvenim odnosima s novim svijetom, punim poleta i planova za daljnji život.
Dosljedan u domoljubnom osjećaju porobljene Istre, napisao je i svoje najbolje djelo, veliku romansiranu kroniku: Danuncijada (1946.), opisujući događaje 1920-ih u Rijeci, navodi enciklopedija.hr. Objavio je i dva povijesna romana: Pod sumnjom (1918.), s tematikom iz dopreporodnih dana, i Presječeni puti (1938.), u kojem opisuje Klis XVI. st. u borbi s Turcima. Napisao i nekoliko dramskih tekstova, od kojih mu je drama Zimsko sunce (1903.), s domoljubnom motivikom (i opet iz Istre), ponajbolja. U svim svojim djelima ostao je vjeran tradicionalnoj realističkoj poetici i tematici, ali nerijetko i s romantičarskim stilskim postupcima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
