Foto: sr.wikipedia.org

Dana 10. listopada 1919. u Zagrebu je osnovan SKOJ – Savez komunista omladine Jugoslavije. SKOJ je bio omladinska organizacija Komunističke partije Jugoslavije koja je imala ulogu uspostaviti svoj sustav za indoktrinaciju mladih ljudi.

Nasljednik SKOJ-a – Savez omladine Jugoslavije – bio je krovna društvenopolitička organizacija za indoktrinaciju mladih u Jugoslaviji, koja je po automatizmu uključivala mlade građane Hrvatske od 14 do 27 godina.

Svečano primanje mladih u Titovu omladinu bilo je organizirano u 7. razredu osnovne škole, o Danu mladosti (25. svibnja) na sam rođendan diktatora, koji se obilježavao masovnim proslavama diljem Jugoslavije od kojih je centralna bila u Beogradu na stadionu JNA pred 50.000 ljudi.

Istim automatizmom prijema u omladinu, vršen je prijem prvoškolaca starih jedva sedam godina u Savez pionira, gdje su djeca bila snažno indoktrinirana već od prvog razreda osnovne škole.

Savez pionira Jugoslavije je prvi stupanj indoktrinacije u Jugoslaviji i bio je obvezan, drugi stupanj je članstvo u Savez omladine Jugoslavije  koje je također bilo obvezno članstvo, a treći stupanj je članstvo Saveza komunista Jugoslavije koje je bilo na dobrovoljnom načelu. Naravno, članstvo u Savezu komunista donosilo je velike beneficije u svim dijelovima života.

Isticana dobrovoljnost pristupa kod mladih bila je samo fraza, a roditelji nisu imali mogućnosti odlučiti hoće li ili neće njihovo dijete postati članom te komunističke, u suštini totalitarističke i jednoumne, organizacije. U kasnijem razdoblju povijesti Jugoslavije nisu se više objavljivali podatci o članstvu u omladini, jer je članstvo de facto bilo obvezno.

U praksi Savez pionira, kao i Savez omladine bio je bitna poluga veličanja tekovina Narodno-oslobodilačke borbe, te lika i djela Josipa Broza Tita u planskome razvoju kulta ličnosti. Osim toga bio je snažno istaknut antiklerikalni karakter tih organizacija za djecu i mlade. U osnovnim školama ustrojeni su pionirski odredi koji su često dobivali ime po narodnim herojima, poznatim komunistima, skojevcima, partizanima i drugim „zaslužnim građanima za razvoj društveno-političkog sustava SFRJ“.

Indoktrinacija djece i mladih bila je posvemašnja i sveprisutna u svakom segmentu života, a osobiti problem je bio što se u obiteljima moralo o svemu šutjeti, zbog opasnosti da djeca ili mladi nešto ne kažu što bi  njih ili njihove roditelje, rođake i druge moglo dovesti pod sankcije sistema, pa čak i na robije.

U sveopćoj indoktrinaciji, izdvajamo tri temeljna stupa indoktrinacije djece i mladih u Jugoslaviji:

  1. Kult  Josipa Broza Tita

Svake godine, u rano proljeće, „radni ljudi, omladina i građani Jugoslavije“ započinjali su nošenje „Štafete mladosti rukama pripadnika svih naroda i narodnosti“, trčeći kroz sve krajeve tadašnje Jugoslavije, „od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa do Jadrana“. Svi mediji su, od polaska s mjesta odredišta do cilja, redovito izvješćivali o aktivnostima koje su se odvijale povodom njezinog „nošenja“, a svečano je uručivana diktatoru Titu na glamuroznoj svečanosti u Beogradu 25. svibnja na sam njegov rođendan.

Na nogometnom stadionu JNA, „najveći sin naših naroda i narodnosti“, primio bi Štafetu mladosti, s pozdravnim pismima i željama mladih za sretan rođendan i dug život. Primio bi je iz ruku nekoga od aktivnih omladinskih aktivista, a njegovo teatralno obraćanje prepunom stadionu praćeno je burnim ovacijama desetina tisuća ljudi. Nakon toga Tito bi davao znak rukom da „slet u njegovu čast“ može početi, a na travnatom dijelu terena započinjao bi raskošni igrokaz mladića i djevojaka, članova Titove omladine, u „slavu Tita i revolucije“, sve praćeno gromoglasnim pljeskom i odobravanjem. Tisuće mladića i djevojaka, vojnika i studenata, mjesecima su uvježbavali točke koje će izvesti pred diktatorom, a odabir onih koji će nositi „štafetu“ u lokalnim sredinama izazivao je silno uzbuđenje, pa čak i nesporazume – jer su nositelji ove „relikvije“ s pravom računali na probitke koje će im u budućnosti donijeti ovih pet minuta slave.

Slične scene, mada u skromnijem obliku i uz manje važne aktere, ponavljale su se i u drugim prilikama, sve do lokalnih razina: pri svakom otvaranju nekog tvorničkog pogona, kulturne ili znanstvene institucije, kakvog omladinskog doma ili doma za umirovljenike, novoizgrađenih škola i fakulteta, dječjih vrtića, a posebice prilikom otkrivanja brojnih spomenika i „spomen ploča“ u slavu NOB-a – što je bila jedna od živih aktivnosti koja se provodila sustavno, kroz čitavo poratno razdoblje.

Još negdje sredinom osamdesetih, majka i Tito su u dječjoj psihi imali gotovo ravnopravno mjesto. Zakletva “majke mi” se smatrala ekvivalentnom zakletvi “ako prevarim, ne volim Tita”. Ona ista majka koja nas je nosila u svojoj utrobi devet mjeseci i kojoj je naš život miliji od njenog vlastitog, imala je slično mjesto kao i čovjek koji je očeve naših vršnjaka poslao u konc logore, kao Goli otok, samo zato što im se politička viđenja socijalizma nisu podudarala.

Kult Tita je za njegovog života dosegao danas nevjerojatne vrhunce, često na granici sa psihozama ili kolektivnim ludilom, tako da je njegova smrt potresla mnoge više nego smrt roditelja ili braće i sestara. Sličan status imao je Staljin u SSSR-u, na njegovom sprovodu su ljudi padali u nesvijest, premda nikada s njim nisu osobno progovorili niti jednu riječ.

Zaključno: veličanje, gotovo besmrtnog kulta, Josipa Broza Tita bio je kamen temeljac indoktrinacije djece i mladih, kao i odraslih u Jugoslaviji.

2. Neselektivno  veličanje NOB-a (partizana)

Neselektivno veličanje partizanske borbe, kao i komunizma, kao jedine odrednice „antifašističke“ borbe se od malih nogu usađivalo djeci i mladima od vrtića i škola do odrasle dobi. Obvezno gledanje filmova o Kozari, Sutjesci i Neretvi u školama gdje su partizanski „bombaši“ kao Boško Buha postajali su idoli i  obvezno književno i filmsko štivo za mlade sve do raspada Jugoslavije. Veličanje partizanske borbe bilo je na svim razinama: recitacijama, tekstovima, školskim sastavima, crtežima, kazališnim predstavama, filmovima, serijama za mlade, školskim natjecanjima. Jugoslavenske škole bile su rasadnik indoktrinacije komunističke ideologije i neselektivnog veličanja NOB-a. Dok su se sudionicima NOB-a pridavale nadljudske, pomalo mesijanske karakteristike, pripadnike drugih vojski koje su ratovale na teritoriju bivše Jugoslavije (Nijemci, Talijani, ustaše, domobrani, belogardejci, balisti i dr.) obezno se oslikavalo kao monstruozne zločince do razine običnih vojnika. Te slike su bile izrazito crno-bijele s ciljem potpune indoktrinacije mladih i ljudi općenito.

Posjeti djece i mladih kultnim mjestima jugoslavenskog komunizma: Kozari, Petrovoj Gori, Sutjesci, Neretvi, Jasenovcu, Podgariću, Kumrovcu i drugim mjestima bili su obvezni uz obvezno neselektivno veličanje „antifašističke“borbe.

U školama su se svakodnevno učile pjevati pjesme poput „Po šumama i gorama“, „Druže Tito mi ti se kunemo“ i druge, a školski sat bi započinjao pozdravom „Za domovinu s Titom“.

Naravno,  zločine partizana se nije smjelo niti spomenuti jer je sankcija bila – zatvor za roditelje. O Križnom putu i zločinima za vrijeme i nakon rata, mladi su saznavali „iza tamnih zavjesa svojih domova“ kao najstrožu tajnu, a osobito se pazilo da djeca ne doznaju za istinsku sudbinu ubijenih vlastitih djedova, baka, očeva, majki, ujaka i drugih, a sve zbog mogućih teških posljedica za obitelj.

Jednostavno, moralo se obožavati sve tekovine socijalističke revolucije do mjere koja je bila sustavna indoktrinacija.

3. Borba protiv crkve i vjeronauka

Pronađena  je alternativna sekularna religija – svete tekovine socijalističke revolucije kao zamjena za vjeru u Boga. To je bio treći stup indoktrinacije, osobito djece i mladih.

Katolička je crkva za komunistički režim bila svjetonazorski neprihvatljiva i „opasna“ jer se uz crkvu okupljalo komunistima uglavnom nesklono stanovništvo. U skladu sa totalitarnim shvaćanjem države i društva, i nedemokratskim shvaćanjem vlasti, partija je pod prismotrom nastojala držati cjelokupni katolički kler.

Jedna od najvećih zamjerki koju su komunisti imali na djelovanje klera bio je što su okupljali mladež koju tobože žele odvojiti od „ostalih dijelova masa“. Zbog toga je pozornost usmjeravana na okupljanje mladeži po župama, na razne oblike pobožnosti i molitve. U tom kontekstu bili su praćeni i aktivni članovi katoličke mladeži i katoličke akcije koje su preko katoličkih udruženja i organizacija „Srca Isusova“, „Kćeri Marijine“ ili „Žene trećeg reda“, „Marijina kongregacija“, „Kršćanska majka“ okupljali mlade.

Također, čestitanje bilo kakvih ckrvenih blagdana, uključivo i Božića i Uskrsa, bilo je zabranjeno javno u školama, vrtićima i na radnim mjestima. Djeca su znala biti tučena ili šamarana ako bi zabunom čestitala Božić ili Uskrs u školi. Upravo u te dane pojačana je indoktrinacija mladih sustavnim praćenjem bilo kakvog oblika religioznosti među mladima u školama i na fakultetima.

Na partijskim i drugim sastancima, pa čak i na nivou obrazovanja,  razmatrani su ideološki obrasci borbe protiv crkve i osobito vjeronauka.  Primjera radi, prilikom ukazanja u Međugorju  razmatrani su “neprijateljski istupi grupa i pojedinaca na području opštine” te je konstatirano da su “nosioci neprijateljskih djelatnosti uglavnom mlađa lica, što posebno zabrinjava i ukazuje na nivo indoktrinacije mladih ljudi sa pozicija suprotnih samoupravnom socijalizmu i osnovnim tekovinama NOR-a i socijalističke revolucije”. Tada je zaključeno je da je jedan od uzročnika navedenih pojava “slab, nedovoljan i neadekvatan idejno vaspitni (obrazovni) rad sa omladinom, posebno školskom”, ali i da se “direktna i snažna indoktrinacija školske omladine ostvaruje na nastavi vjeronauka, koji drže svećenici specijalisti za rad s omladinom”.

Partija je, dakle, direktnog svog neprijatelja vidjela u Katoličkoj crkvi i osobito njenom radu s mladima, a koja je prema njenim uvjerenjima razbijala jedinstvo naroda i sprječavala odvijanje „partijskog rada“.

Treći stup indoktrinacije mladih, borba protiv Crkve i vjere u Boga, bio je vrlo važan osobiti u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH, Vojvodini i drugdje jer je hrvatsko stanovništvo tradicionalno bilo vrlo povezano s Katoličkom crkvom i svećenicima.

A ideološki temelj borbe protiv katoličke vjere bilo je svakodnevno etiketiranje (pokojnog) kardinala Stepinca “ustašom”, “klerofašistom”, “nacistom”, “ološem” i svim najpogrdnijim nazivima iz komunističkog arsenala uvreda i laži. Takve stvari o Stepincu su pisale ne samo knjige i novine, već i školski udžbenici povijesti od osnovne škole.

Jasenovac je istican kao mjesto u kojemu su ubijali ljude i katolički svećenici, premda je istina bila potpuno drugačija: 667 svećenika ubili su partizani, te još preko 250 u Sloveniji.

Zaključimo: indoktrinacija mladih zauzimala je najvažnije mjesto u Jugolsaviji, ona je vršena direktno i ultimativno, ali i sa finijim načinima indoktrinacije kojima se mlade htjelo vezati uz kult Tita, NOB-a i partizana, te protiv Katoličke ckrve i bilo kakvog oblika vjere u Boga.

 

 

Izvor: narod.hr