Na današnji dan 11. svibnja 1825. rođen je u Bakru Adolf Tkalčević, hrvatski filolog, putopisac i književnik.
Filozofiju je završio u Zagrebu, bogosloviju u Pešti, a slavistiku u Beču. Nastavio je zasade Gajeva ilirizma, Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića, ali se udaljio od Gajeva nastojanja vezivanja uz V. Karadžića.
Važan je kao jedan od pripovjedača koji sredinom 19. stoljeća prekida praksu turske novele i romantične proze uvodeći realističke značajke u hrvatskoj književnosti. Njegovi estetički nazori s klasicističkom pozadinom utjecali su na njegove filološke radove i mnoga rješenja u normizaciji hrvatskog književnog jezika.
Autor je prve sintakse književnoga jezika u Hrvata Skladnja ilirskoga jezika izdane 1859. u Beču. Od njgovih djela iz lijepe književnosti najvredniji su njegovi putopisi. U zasebnim knjigama objavljeni su Put na Plitvice (1860.), Listovi o Italiji (1861.) i Put u Carigrad (1886.).
Kao putopisac predivno je opisao Rastoke pored Slunja. Još davne 1860. godine Rastoke opisuje kao neopisivu milinu prizora i poziva putnike namjernike da dođu, vide i da se dive, a jedan od slapova opisuje kao ogroman crijep s velikim cvjetnim uzorkom, dok drugi naziva ogromnom rimskom Fontanom di trevi po hrvatskom kroju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
