Luka Sorkočević, skladatelj i poklisar Dubrovačke Republike rođen je 13. siječnja 1734. godine.
Bio je potomak ugledne obitelji Sorkočević. Povjesničar Razzi kaže da se obitelj Sorkočević naselila u Dubrovniku još u 13. stoljeću. Bili su trgovci žita, te pružili Republici veliku pomoć u nevolji kad je harao strašni požar 1296. godine i uništio veliki dio Grada. Tu gestu Republika je primila sa zahvalnošću i uvrstila Sorkočeviće kao svoje građane. S vremenom su mnogi od njih postali zaslužni ljudi u životu grada. Sve do propasti Republike sudjelovali su kako u državnom i ekonomskom životu, tako i u kulturi i umjetnosti. Bilo je to od 13. do 19. stoljeća, tj. do propasti Dubrovačke Republike 1806. godine.
Glazba u starom Dubrovniku i Sorkočević
Glazba se u starom Dubrovniku veoma njegovala. Svaki mladi vlastelin uz opću kulturu dobivao je pouku o glazbi. Senat je dovodio poznate pedagoge iz Italije i tako se u 18. stoljeću razvijaju dva glazbena tijela: „Knežev orkestar“ i „Banda del principe“. „Knežev orkestar“ sačinjavali su gudači koji su priređivali koncerte prigodom blagdana. „Banda del principe“ bio je puhački ansambl koji je izvodio koračnice i sudjelovao u pratnji kneza.
Sorkočevićev opus često nije datiran, ali je zanimljiv i hvalevrijedan. Neka djela su bezimena, neka nisu pronađena. Najzanimljiviji i nezamjenljiv dio su trostavačnih sedam dovršenih simfonija (s tim da je osma u D duru, dvostavačna), dvije uvertire, Sonate za violinu i klavir, kao i nekoliko vokalnih skladbi za sopran i orkestar.
Među najzrelija djela spadaju simfonije i to su prve simfonije u Hrvatskoj. Iako su pisane amaterskom rukom, nose obilježja talijanske predklasične simfonije u tri stavka (Allegro – Andante – Allegro).
Sadržaj je sažet i s jednom temom. Tumači radnje su obično violine, dok ostali instrumenti nemaju samostalnih nastupa. Uz gudače upotrijebio je još obou i rog. Te simfonije bile su pisane za tadašnji „Knežev orkestar“ kao i za kućnu razonodu. Prekrasni su polagani stavci koji se odlikuju intimnošću i ljepotom.
