15. prosinca 1994. Michael Rose – Velika Britanija štiti srpskog agresora u Bosni i Hercegovini

Foto: Sgt. Yvette Walden/Wikimedia

General Michael Rose, Britanac i vrhovni zapovjednik UN u Bosni, koji je na dolasku hvaljen kao “‘okrutni’ general koji će srediti Srbe, napušta BiH ‘smekšan'”, komentiraju B-h mediji 15. prosinca 1994. mediji odlazak generala koji je do posljednjeg dana hladnokrvno branio britanske (srpske) interese u BiH. 

Britanski general Michael Rose u više je navrata radio usluge ratnom zločincu Ratku Mladiću: primjerice, 1994. je zabranio SAS-ovcima na terenu da označavaju srpske ciljeve tijekom ofanzive na Bihać, pa ih avioni NATO-a nisu mogli gađati.

Uloga generala Rosea i Velike Britanije je tijekom vremena postala razvidna – bila je to želja da se skine krivica sa srpske strane za agresiju i podijeli na sve tri strane.

“Ovo je knjiga o tome kako je britanska politička elita puzala pred srbijanskim diktatorom-ubojicom, Slobodanom Miloševićem. (…) U njoj je optužba protiv britanske države tako potpuna i neumoljiva da sam, čitajući je, poželio baciti svoju ‘britansku’ putovnicu na najbližu hrpu smeća”. Ove su riječi otisnute na koricama knjige britanskog povjesničara Brendana Simmsa, koja se pod naslovom Najsramniji trenutak: Britanija i uništavanje Bosne (The Bosnian Institute, Sarajevo-Beograd, 2003., 371 str.), piše tomislavjonjic.hr

Za Simmsa nema nikakve dvojbe: rat u BiH započeo je srpskom agresijom, a srpski su “radikalni nacionalisti” izvorni začetnici i počinitelji najvećeg dijela zločina. No, te zločine oni ne bi mogli počiniti bez asistencije Zapada, osobito službene Britanije. Službeni je London vrlo rano bio svjestan pravih ciljeva srpske politike, tj. etnički čiste Velike Srbije, i sredstava za njezino postignuće (konclogora, zvjerstava, masovnih silovanja), svakako puno prije nego što je to postalo jasno svjetskoj javnosti. Možda najtragičnija od svega jest činjenica da su se Britanci protivili bilo kakvoj intervenciji protiv Srba ne uslijed korupcije (iako neki slučajevi ukazuju i na takve pojave), nego jednostavno zato što su bili uvjereni u ispravnost svog stajališta.

Velika Britanija podržava Srbe kao svoj interes

U korijenu toga bio je, s jedne strane, strah od širenja njemačkog utjecaja na jugoistok Europe, a s druge strane tradicija englesko-srpskog prijateljstva koje je u nemaloj mjeri također odraz britanske politike kontinentalnog ravnovjesja i nastojanja da se blokira Njemačka. Englesko-srpsko prijateljstvo posebno intenzivno se promiče iz doba balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata (R. W. Seton-Watson i Serbian Society), a kasnije je doživjelo prividnu preobrazbu u britansko idealiziranje jugoslavenstva (najslikovitiji su primjeri Rebecca West s putopisom Crno janje i sivi sokol i, recimo, Sir Fitzroy Macleansa svojim kvaziučenim pripovijestima o junačkom jugoslavenstvu). No, i oni koji su idealizirali jugoslavenstvo bili su, baš kao i oni koji su mu se protivili, potpuno svjesni toga da je Jugoslavija primarno srpski interes i da može opstati samo kao nasilna, nametnuta tvorevina.

Radi toga je službena Britanija – poput američkoga državnog tajnika Jamesa Bakera – najprije slala jasne i nedvosmislene poruke da se zalaže za jedinstvenu Jugoslaviju, oštro se protiveći osamostaljenju Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije, a onda, kad se Jugoslavija raspala, sabotirala je i priječila svaki pokušaj da se Srbima stane na kraj vojnom intervencijom ili sankcijama. Jedan je novinar tu strategiju definirao sljedećom rečenicom: “Ministri to ne će javno reći, ali ostaje temeljno britansko uvjerenje da u konačnici samo jaka Srbija može jamčiti sigurnost na Balkanu”.

Velika Britanija i podjela krivice za rat u Bosni

Britanski eksponent, lord Peter Carrington, izravno je optuživao Njemačku za forsiranje priznanja Hrvatske i Slovenije. Čitava plejada britanskih analitičara tvrdit će poslije kako je priznanje izazvalo rat, i kako je Britanija na priznanje pristala samo zato da bi bila pošteđena nekih točaka sporazuma iz Maastrichta. No, po njihovoj procjeni, ta trgovina nije se pokazala uspješnom. Hurd je Hrvatskoj nudio neovisnost tek uz cijenu teritorijalnih gubitaka, a Foreign Office je u lipnju 1993. brutalno ocjenjivao kako je priznanju BiH svakako trebao prethoditi “program humane razmjene stanovništva”, tj. projekt za kojeg se danas u Haagu sudi, a u BiH razapinje.

Da bi mogao braniti nojevsku politiku u BiH, London je pribjegavao izjednačavanju sukobljenih strana. Za Carringtona su svi bili isti: on tvrdi kako je bio prisiljen surađivati s nemogućim ljudima od kojih je “sve jedan gori od drugoga, s jedinom razlikom što Srba ima više”. Čak je za rat u Hrvatskoj optužio Tuđmana, jer da je proglasio neovisnost ne dajući Srbima potrebna jamstva u pogledu manjinskih prava (što je teza koju, očito ne slučajno, slijedi strategija nekih današnjih političkih snaga u Hrvatskoj). Zahvaljujući činjenici da je u drugoj polovici 1992. predsjedala Europskom unijom, Velika je Britanija svjesno upravljala Londonskom konferencijom na način koji je pogodovao Srbima, a John Major će se u jednom trenutku otvoreno pohvaliti da je “otupio pokušaje Nizozemaca da proceduralnom strategijom izdvoje Beograd kao krivca”.

Kad je postalo jasno da problem ne će biti riješen dogovorom, ali i da Srbi ne će tako lako polučiti vojnu pobjedu, Britanci su svaki pokušaj vojne intervencije zapriječili aktivnim angažmanom u UNPROFOR-u, kojemu je zadaća doprema humanitarne pomoći. Vojnici međunarodnih snaga tako su se pretvorili u humanitarne agente koji su istodobno bili štit vojno nadmoćnim srpskim snagama. Usporedno s tim, Britanci su promovirali niz planova o podjeli BiH. Douglas Hurd je 1992. stalno upozoravao Izetbegovića da se uzalud nada vojnoj pomoći Zapada: umjesto toga trebaju prionuti pregovorima, što je drugim riječima značilo “sudjelovati u podjeli zemlje kakvu predlažu međunarodni pregovarači i prestati s pokušajima da ratovanjem promijene situaciju”. U nastojanju da Muslimane (i Hrvate) privole na to, britanski su službeni čimbenici znali zaprijetiti i obustavom slanja humanitarne pomoći.

Alija Izetbegović želio opstanak Jugoslavije

Rat u BiH ostavit će duboke i trajne posljedice u hrvatskom narodu. Objektivno, hrvatska je narodna i državna misao u BiH doživjela strahovit poraz. Krvavi sukob Hrvata i Muslimana okončao je proces sazrijevanja muslimansko-bošnjačke nacije. Uz rijetke iznimke, hrvatstvo je u BiH definitivno svedeno na katolištvo, a ratne strahote i poratne migracije prijete nestankom naših sunarodnjaka. Politika koja je dovela do takvog stanja nesumnjivo se ne može ocijeniti uspješnom.

No, kod njezina ocjenjivanja svakako treba imati na umu neke povijesne usporedbe i sile na koje je službeni Zagreb mogao malo ili nimalo utjecati. Jedna od tih sila je i politika Zapada, oličena u britanskoj perfidiji. Drugi je element činjenica da je upravo tzv. međunarodna zajednica inaugurirala i zagovarala ono što se kolokvijalno i često neprecizno naziva “podjelom Bosne”. Treba također imati na umu da hrvatski politički establishment na bošnjačko-muslimanskoj strani zapravo nije mogao birati partnera. A na prvim demokratskim izborima u BiH, ogromnu većinu muslimanskih glasova dobila je Stranka demokratske akcije (SDA), kojoj je na čelu bio Alija Izetbegović. Programska deklaracija SDA teži za preuređenjem Jugoslavije, a suverenima se u njoj – što nije nezanimljivo – proglašavaju ne samo republike, nego i narodi. U njoj se izričito navodi: “Zalažemo se za održanje Jugoslavije kao slobodne zajednice suverenih naroda i republika sa sadašnjim federalnim granicama. (…) Pripadnici naroda u nematičnim federalnim jedinicama imaju sva prava kao i narod u matičnoj jedinici i nikakva ograničenja u tom pogledu ne smatramo legitimnim”. U Programskoj se deklaraciji izrijekom traži kulturno-prosvjetna autonomija za muslimansko stanovništvo Sandžaka, te se naglašava interes SDA za Kosovo. Takav program nije mogao ostavljati dvojbe.

SAD čekao i na kraju presudio – podjela po etničkom kriteriju

Službeni Washington je odvagnuo ciljeve i umjesto “posebnog odnosa” s Londonom, izabrao je opciju koja je značila vraćanje povjerenja u NATO. To je ključni razlog pojačanoga američkog angažmana. Amerikanci su odlučili ujedno dati lekciju Europi. Kad je predočen Cutilierov plan preuređenja BiH u zajednicu triju republika, Amerikanci su posavjetovali Izetbegovića da ga ne prihvati, i ovaj je to učinio. Hrvatska strana je i opet požurila prihvatiti novi prijedlog “međunarodne zajednice”, proglasivši Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.

Projekt iza kojega je stajala Europska unija i čitavo Vijeće sigurnosti UN, osim Sjedinjenih Država, kasnije je općenito osuđen. U Haagu se koristi kao zaglavni kamen hipoteze o hrvatskom secesionizmu odnosno o težnji za stvaranjem državnopravnih entiteta na etničkim osnovama, kao jednom od presudnih čimbenika ratne tragedije, a među najglasnijim tužiteljima njezina proglašenja nalaze se oni koji su ga potaknuli – Velika Britanija i Francuska. Silu se pritom hoće zaogrnuti moralnošću.

Vrhunac je uslijedio na kraju: i Amerikanci, koji su se tako zdušno opirali podjeli po etničkom kriteriju, već su u Washingtonskom sporazumu pokazali pripravnost na napuštanje te politike. U Daytonu su presudili, nagradivši agresora i ostavivši dva naroda koji su bili žrtve agresije, da se prepiru oko preostalih kostiju. Rješenje je isključivalo pravdu i otvorilo perspektivu stalnog nezadovoljstva i napetosti. Takvo stanje opravdava vojnu nazočnost i daje ulogu arbitra. Drugim riječima, u neku se ruku mutatis mutandis ponovila bliskoistočna strategija, stara skoro stoljeće.

Ostaje tek nadati se da će nova, drugačija i pravična rješenja biti postignuta mirnim putem…

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

Izvor: narod.hr