Serijom članaka pod naslovom Memento uoči Oluje želimo se podsjetiti što je prethodilo veličanstvenoj vojnoj akciji Hrvatske vojske. Danas se mnogi mediji i političari ponašaju kao da se prije Oluje nije ništa događalo, zaboravljajući genezu zločina i tijek događanja na ovim prostorima koji su počela davno prije Oluje.
Danas se prisjećamo srpskog odbijanja Plana Z-4 i nevjerojatnih privilegija koje je međunarodna zajednica ponudila vođama pobunjenih Srba. Oni su to odbili, a Hrvatska vojska je već u srpnju 1995. bili nadomak Knina i ubrzo je uslijedila – Oluja!
U siječnju 1995. međunarodna zajednica – Ujedinjeni narodi, Europska zajednica, SAD i Rusija ponudile su zaraćenim stranama u Hrvatskoj „Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu“, poznat kao „Plan Z-4“, kojim se pokušala provesti mirna reintegracija hrvatskih okupiranih područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
No, stvarno prihvaćanje bilo koje mirovne inicijative o reintegraciji „Krajine“, pa tako i „Plana Z-4“, kojim je međunarodna zajednica Srbima htjela osigurati široku autonomiju, zapravo državu u državi, krajinskom rukovodstvu bilo je neprihvatljivo od samoga početka njezina stvaranja. Stav vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj o tom pitanju istaknuo je Milan Babić, predsjednik vlade tzv. SAO Krajine, već 1991. godine: „S obzirom na naše opredjeljenje i odlučnost za obranu Krajine koji su apsolutni, uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Europu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stopostotno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini. Tu volju, da vas podsjetim na tu činjenicu, do sada smo dva puta ispitivali“.
Vlada tzv. SAO Krajine odbija Z4 i ponuđeni status ‘države u državi’
Stav Vlade „RSK“ nije se promijenio ni četiri godine kasnije kada je Vlada na izvanrednoj sjednici definirala svoja polazišta prema Plana Z-4 navodeći: „RSK je suverena država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, nije u sastavu nikakve države Hrvatske, te neće prihvatiti nikakav aranžman UN koji bi je mimo njene volje doveo u takav položaj“. Iz navedenoga bilo je jasno da krajinsko rukovodstvo nije bilo spremno prihvatiti nikakav oblik „Plana Z-4“. U isto vrijeme, neposredno prije Oluje, časopis Nin u članku Vojislava Koštunice govori o međunarodnom položaju Jugoslavije te kritizira međunarodnu zajednicu i njezinu mirovnu inicijativu kao i srpsku opoziciju ističući: „Srbija preko Drine je sporna, Velika Srbija, a Srbija do Drine, po mogućnosti na sjeveru i jugu skraćena za glavu i noge – prava, dozvoljena Srbija. Naravno, od kada je nastala Jugoslavija, Srbija je jedan i nedjeljiv prostor s obje strane Drine, a Srbi i ovdje i tamo jedan i isti narod. Ma što mislili i govorili strani i domaći mirotvorci, mir se može prije uspostaviti prihvaćanjem ove prirodne činjenice nego njenim odbacivanjem“.
No, s obzirom na političku realnost, prije svega na činjenicu da je Republika Hrvatska bila međunarodno priznata država, „Plan Z-4“ bio je maksimum koji je međunarodna zajednica mogla ponuditi Srbima u Hrvatskoj. To je shvatio i tada vodeći oporbeni političar u Srbiji Vuk Drašković koji je u jednom intervjuu, na konstataciju novinara da „Hrvati nikada neće pristati na takav status Krajine“ (na status države u državi, op. A. H. T) odgovorio: „Hrvati neće pristati na takav status Srpske Krajine (status države u državi, op. A. H. T) sve dotle dok Srbi odbijaju da prihvate jednu povoljnu, ne do kraja savršenu, ponudu međunarodne zajednice. Onog trenutka kada Srbi prihvate mirovni plan Z-4, neće proći ni nekoliko mjeseci, Tuđman će ga prihvatiti i sazvati Sabor, promjeniti Ustav, jer drugog izbora neće imati. (…) Molim vas, imaš svoje sudstvo, kompletnu lokalnu vlast, isključivo srpsku zastavu, himnu, srpsku monetu, svoj parlament, svoju vladu, svog predsjednika Krajine, imaš čak i pravo na međunarodne ugovore, imaš čak i pravo da, ako želiš, uzmeš državljanstvo Srbije i Crne Gore. Pa što je to nego država u državi, samo što ovog časa to još ne smije javno da se kaže, ali će to, za koju godinu, postati realnost“.
Osim himne, koju Vuk Drašković napominje kao još jednu potvrdu državnosti, ostale njegove navode u intervjuu najvećim dijelom potvrđuje izvorni Nacrt „Plana Z-4“ koji je bio ponuđen krajinskom rukovodstvu. Iako je o navedenom nacrtu Sporazuma (Plan Z-4) trebalo još raspravljati prije njegova konačnog prihvaćanja, znakovito je da je ovako široku autonomiju koja je bila ponuđena u nacrtu krajinsko rukovodstvo odbilo bez razmatranja.
Ruski veleposlanik šokiran odbijanjem Srba da imaju državu u državi!
Način odbijanja nacrta Sporazuma opisao je ruski veleposlanik Leonid Kerestedžijanc u intervjuu danom dvanaest godina kasnije. On je zajedno s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom sudjelovao u pregovorima između hrvatske i srpske strane oko prihvaćanja Sporazuma. Naime, nakon što je nacrt Sporazuma nevoljko prihvatio predsjednik Tuđman, shvativši ga početkom potrage za konačnim rješenjem krize, pregovarači su bili sigurni da će vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj prihvatiti Sporazum.
No, to se nije dogodilo, pa Kerestedžijanc govori o doživljenom iznenađenju i šoku koje je kod njega izazvalo krajinsko rukovodstvo odbivši Sporazum. Zbog toga je, navodi isti, otvoreno rekao Milanu Martiću da je odbijanjem Sporazuma potpisana smrtna presuda Krajini i srpskoj nazočnosti na tom području.
Slijede Bljesak i Oluja – potop srpske vojske i genocidne SAO Krajine!
Događaji koji su uslijedili ubrzo nakon toga – operacije Bljesak, Ljeto 95 i Oluja – pokazuju da je bio u pravu. Nakon gubitka Zapadne Slavonije u Bljesku, početak kraja „RSK“ bio je uspjeh hrvatskih oružanih snaga u operaciji Ljeto 95.
Drži se da je sudbina Knina zapečaćena upravo ulaskom hrvatskih vojnika u Bosansko Grahovo i Glamoč.
Zaključno se može reći da je srbijanska javnost kao i političko rukovodstvo Krajine odbacilo „Plan Z-4“ u kojem bi se „RSK“ našla u sastavu Republike Hrvatske, neovisno o širokoj autonomiji koja je bila ponuđena, a službena srbijanska politika prešutno je dala podršku krajiškim Srbima i njihovu odbacivanju mirovne inicijative.
Uredništva časopisa nisu podržala „Plan Z-4“, a takav se stav ubrzo nakon Oluje promijenio i kod službene srbijanske politike i šire javnosti. Kao što se dalo iščitati iz jugoslavenskog tiska, propuštena prilika pokušala se nadoknaditi na primjeru bosanskih Srba te konačnim odbacivanjem ideje o ujedinjenju svih srpskih zemalja i prihvaćanju Daytonskog sporazuma.
Izvadak iz znanstvenog rada ‘Kraj srpske paradržavne vlasti u Hrvatskoj kroz tjedni jugoslavenski tisak’, Ana Holjevac Tuković.
Cijeli znanstveni rad možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
